fbpx

Nedavno je francuski parlament izglasao novi zakon o prostituciji, čime je Francuska postala peta zemlja u Europi koja kažnjava klijenta. Taj model regulacije prostitucije, koji je prva uspostavila Švedska, utemeljen je na shvaćanju prostitucije kao nasilja nad ženama. Dok velik broj (radikalnih) feministkinja podržava ovaj model, postoji i drugo feminističko stajalište o prostituciji.

nzpc

Liberalne feministkinje, tzv. seks pozitivne feministkinje, kao i feministkinje koje se bave prostitucijom ili podržavaju borbu seksualnih radnica, vide prostituciju, koju nazivaju seksualni rad, kao pitanje izbora, slobode žena da odlučuju o svojim tijelima. Te feministkinje zastupaju dekriminalizaciju svih aspekata dobrovoljne prostitucije. Dok tzv. švedski model podržava Europski parlament, dekriminalizaciju promovira Svjetska zdravstvena organizacija, UNAIDS, a odnedavno i Amnesty International, kao model koji najbolje štiti prava osoba koje se bave prostitucijom (dok je kritika švedskog modela da on ugrožava sigurnost osoba koje se bave prostitucijom).

Model dekriminalizacije ne postoji ni u jednoj europskoj zemlji. U Europi se debata vodi prvenstveno o tome treba li kriminalizirati klijente ili legalizirati prostituciju, dok malen broj postkomunističkih/postsocijalističkih zemalja, uključujući Hrvatsku, kažnjava osobe koje se bave prostitucijom.

Legalizacija se od dekriminalizacije razlikuje po tome što joj je cilj prvenstveno zaštita društva (javnog zdravlja, a u skladu s time pretpostavlja puno više regulacije i ograničenja (npr. obvezna registracija, obvezni testovi na spolne bolesti). Model dekriminalizacije nalazimo za sada jedino u australskoj državi New South Wales i na Novom Zelandu, uz opasku da je novozelandski model ocijenjen boljim iz perspektive zaštite prava osoba koje se bave prostitucijom, koje su, u suradnji s ženskim udrugama, imale ključnu ulogu u procesu reforme zakona.

Novozelandski model i snaga jedne organizacije

Iz tih razloga, kao znanstvenicu koja se bavi feminizmom i ljudskim pravima, zanimalo me istraživanje novozelandskog model, a posebice utjecaj koji je u izgradnji tog modela imao New Zealand Prostitutes Collective (NZPC). U okviru programa kratkoročnih znanstvenih posjeta COST akcije Comparing European Prostitution Policies: Models of Governance, čija sam članica, od 9. veljače do 3. ožujka 2016. boravila sam na Novom Zelandu. Bila sam bazirana na Victoria University of Wellington, no većinu vremena provela sam intervjuirajući zaposlenice i zaposlenike te volontere udruge u njezina tri ureda (Wellington, Auckland i Christchurch). Prisustvovala sam i simpoziju kojeg je udruga organizirala kao na sastancima s policijom i socijalnim radnicima, a jednu večer provela sam radeći outreach na cesti Christchurchu. Također sam intervjuirala i neke druge dionike u politici prostitucije – političara koji je predložio parlamentu Prostitution Reform Act, visoko pozicioniranu policijsku službenicu te tri znanstvenice. Stekla sam uvide u razne teme o koje ću ukratko predstaviti u ovom tekstu – rad udruge, proces lobiranja za zakonodavnu promjenu, učinci dekriminalizacije.

NZPC je udruga osoba koje se bave ili su se bavile prostitucijom i njihovih podržavatelja osnovana 1987. godine, u vrijeme kad je većina aktivnosti povezana s prostitucijom bila kažnjiva (mamljenje klijenata, držanje bordela, življenje od zarade od prostitucije, mamljenje osoba da se bave prostitucijom). Godinu nakon njezinog osnivanja Ministarstvo zdravlja odlučilo je ponuditi joj financiranje kako bi radila na promociji seksualnog zdravlja i ih od tada financira, udruga se, također, dijelom financira i prodajom kondoma te lubrikanata. S vremenom je uspostavljeno šest ureda (community centres), a nacionalni centar smješten je u Wellingtonu. U tri (Wellington, Auckland, Christchurch) postoje besplatne i anonimne klinike zaštite seksualnog zdravlja, dok ured u Christchurchu pruža i usluge psihoterapijskog savjetovanja te savjetovanja o ovisnosti. Svi uredi imaju outreach komponentu te barem jedno tjedno obilaze osobe koje se bave prostitucijom (prvenstveno na ulici).

Organizacijom formalno upravlja Odbor kojeg sačinjavaju osobe koje se bave ili su se bavile prostitucijom u raznim sektorima industrije. Imaju relativno malen broj zaposlenih, posebice na puno radno vrijeme. Nemaju formalno članstvo jer su željeli biti fleksibilni s obzirom na to da specifičnosti života ove populacije, kao što su velika stigmatizacija, ali i tranzijentni, a katkad i kaotični, životni stilovi, mnogima ograničavaju neki trajniji te redovit angažman. Oko 50 osoba je aktivno. Organizacija od samih svojih početaka veliku važnost pridaje zastupljenosti različitosti tako da na primjer u Wellingtonu pored osnivačice, koja je heteroseksualna, bijela, dobrostojeća, visoko obrazovana žena, rade još i visoko obrazovani muškarac (koji ima doktorat iz rodnih studija), dvije transeksualne Maorke koje su vrlo rano napustile školu (iako su kasnije završile edukaciju iz javnog zdravstva, što im je platilo Ministarstvo zdravlja), a imaju i pravnicu. Imaju dosta velik broj volontera i volonterki, od kojih su mnoge transseksualne Maorke koje se bave/su se bavile uličnom prostitucijom, a koje su poticane i podržane da rade ono što smatraju bitnim.

Organizacija se bavi direktnim radom sa seksualnim radnicima te zagovaranjem njihovih prava. Iako osobe koje se bave prostitucijom najčešće dolaze u urede na ginekološke preglede i testove, po besplatne kondome, savjete o prevenciji spolno prenosivih bolesti, često dolaze i po savjete povezane sa prijeporima s vlasnicima ili upraviteljima bordela ili prijavljivanje nasilja. Česti razlozi dolaska su i pomoć pri pronalaženju smještaja, dobivanju dokumenata, socijalnih primanja ili pri traženju prikladnih obrazovnih programa ili drugih poslova. U Aucklandu sam, na primjer, bila prisutna kad je koordinatorica tog ureda jednoj trudnoj seksualnoj radnici koja je imala problem s drogom, a nije imala gdje živjeti, našla privremeni smještaj. Također, česta su i informiranja o raznim aspektima Zakona (PRA), o čemu postoje lako razumljivi leci. Pisane informacije postoje i po pitanjima zaštite zdravlja i sigurnosti i drugih aspekata bavljenja prostitucijom.

Za promjenu zakonske regulative valja oluškivati one koje se prostitucijom bave

Za promjenu zakona organizacija se počela boriti vrlo brzo nakon osnutka, upozoravajući Ministarstvo zdravlja da je nelogično da to ministarstvo daje novac kako bi se dijelili kondomi, dok drugo ministarstvo koristi te kondome kao dokaz kaznenog djela mamljenja klijenata. Ministarstvo zdravlja im je dalo podršku (i to u doba konzervativne vlade) pa su se počeli umrežavati s drugima i lobirati za zakonsku promjenu. Godine 1997. održan je Ženski forum na kojem se oformila radna skupina za izradu zakona, u kojoj su pored NZPC-a sudjelovali većina ženskih udruga (npr. National Coallition of Women, Young Women Christian Association, Business Women Association, Rape Refuge Centar), LGBT udruge, udruge za zaštitu seksualnog zdravlja, AIDS Foundation, Maori Welfare Ligue, znanstvenice/i, pravnici/e (uključujući tadašnjeg dekana Pravnog fakulteta Victoria University of Wellington, koji je izradio nacrt konačnog prijedloga) te nekoliko članova parlamenta (uključujući pomoćnicu ministra zdravlja tada vladajuće Nacionalne stranke desnog centra). U rujnu 2000. tadašnji član parlamenta iz Radničke stranku (koja je bila u vladajućoj koaliciji), Tim Barnett, podnio je nacrt zakona u postupku individualnog prijedloga (tzv. private member bill). Nakon dugogodišnjeg postupka, koji je uključivao saslušanja pred Odborom za pravosuđe i izbore (koji je pregledao 222 pisane predstavke i saslušao 66) i tri čitanja, nacrt je postao zakonom 25. lipnja 2003. godine s 60 glasova za, 59 protiv i jednim suzdržanim.

Tijekom tog dugogodišnjeg perioda udruga je intenzivno lobirala za zakon, što je uključivalo osim pisanja predstavki i sastanke s pojedinim zastupnicima/cama, na kojima su svoje priče iznosile i osobe koje se bave prostitucijom, što organizacija smatra ključnim za uspjeh jer se vidjelo da "su i seksualni radnici ljudi". Također, ključnim smatraju široki krug podržavatelja. U opoziciji su bile većinom vjerske organizacije, iako su neke od njih podržale zakon. Argument rodne ravnopravnosti bio je jedan od ključnih u procesu reforme: većina ženskih udruga (kao i Zelena stranka i Radnička stranka) smatrala je protivnim načelu ravnopravnosti spolova da se osobe koje se bave prostitucijom, većinom žene, na bilo koji način, pa i indirektno, kažnjava ili na drugi način ugrožava, dok je samo malen broj feministkinja zastupao abolicionizam (kriminalizaciju trećih strana i klijenata). Velika važnost davala se glasovima osoba koje se bave prostitucijom.

Glavne karakteristike zakona su da su ukinute sve kaznene odredbe koje se tiču dobrovoljne prostitucije odraslih osoba, dok je omogućavanje ili korištenje seksualnog rada maloljetnih osoba, kao i prisilna prostitucija kriminalizirana, a zabranjeno je i bilo kakvo prisiljavanje (pa i indirektno, kroz novčane kazne) na određene usluge ili rad s određenim klijentima, a seksualnim radnicima zajamčeno je pravo odbiti izvršiti uslugu (pa i ako je već plaćena). Osim toga, postavljena su minimalna pravila za zaštitu sigurnosti i zdravlja u bordelima (licenca nije potrebna ako zajedno rade do četiri osobe, a niti jedna nije poslodavac), s time da je obvezna uporaba kondoma kod svake vrste penetrativne seksualne aktivnosti, a odgovorne osobe, osim poslodavaca i klijenata, mogu biti i same seksualne radnice, što organizacija, uz odredbu o zabrani rada migrantima, smatra problematičnim dijelovima zakona.

nzpc1

Unatoč tome, sve osobe koje sam intervjuirala ocjenjuju zakon izrazito pozitivnim. Riječima jednog od sugovornika, zakon je "uklanjajući kažnjivost osigurao seksualnim radnicima pristup jednakim pravima i mogućnost da prijave kaznena djela". Kao indikatore pozitivnih promjena navode osnaživanje seksualnih radnica i smanjenu (iako ne nestalu) stigmatizaciju, vrlo dobru suradnju s policijom, povećani broj osuda za eksploataciju seksualnih radnika. Osim što je velik broj osuda za silovanje seksualnih radnica, u jednom slučaju osuđen je klijent jer je tijekom odnosa maknuo kondom, a u jednom slučaju osuđen je policajac koji je bio klijent seksualne radnice, ali je jednom prilikom nakon što ju je zaustavio u policijskom automobilu i rekao joj da mi joj mogao naplatiti visoku novčanu kaznu zbog nekog prometnog prekršaja imao seks s njom bez plaćanja. Također postoji i presuda Tribunala za ljudska prava za seksualno uznemiravanje od strane menadžera bordela. Što se tiče odnosa policije i osoba koje se bave prostitucijom, sama sam na sastancima s policijom svjedočila odnosu poštovanja koje policija ima prema NZPC-u, a koji je prva točka kontakta za sve što ima veze s prostitucijom – bilo da se radi o prijavama o seksualnom ili fizičkom nasilju, zaštiti maloljetnih (u suradnji s Vladinim Odjelom za djecu, maloljetne i obitelji) ili eksploataciji u bordelima. U zakonu je bila predviđena evaluacija nakon pet godina njegove primjene, u kojem procesu je također sudjelovao NZPC, a koji je bio baziran na istraživanjima koje su provele istraživačice s Christchurch School of Medicine te Center for Crime and Justice Victoria University of Wellington. Odbor, u kojem je sudjelovalo 11 osoba koje je nominirao Ministar pravosuđa, donio je 2008. godine izvještaj u kojem je zaključio da je zakon smanjio eksploataciju seksualnih radnika (iako i dalje postoje problemi posebice u sektoru ulične prostitucije, kao i stigma), a nije rezultirao povećanjem prostitucije.

Istraživanja o prostituciju u Novom Zelandu, kojih za razliku od Hrvatske ima mnogo, su bila bitna i pri donošenju i evaluaciji zakona. U svim tim istraživanjima NZPC također ima ulogu, pomažući znanstvenicama/icima pri pristupu osobama koje se bave prostitucijom te osiguravajući da su istraživačka pitanja relevantna. Sve su intervjuirane istraživačice ocijenile rad organizacije vrlo važnim, a novozelandski zakon pozitivnim. Intervjuirana policajka, šefica Odjela za organizirani kriminal, također smatra organizaciju izuzetno važnom po pitanju odnosa policije i seksualnih radnika) i smatra da je dekriminalizacija "povećala mogućnost policije da doprinese njihovoj sigurnosti".

Rad organizacije ocijenili su bitnim i efikasnim i sami zaposlenici/ce, volonteri/ke i korisnici/ce. O uspješnosti organizacije govori i visoka razina motiviranosti za rad. Volonter u Aucklandu impresioniram je time što organizacija daje glas osobama koje su uvijek bile isključene iz društva, i što se glas čuje u radu s policijom i ostalim državnim i nedržavnim tijelima, a njegova je motivacija "dati nazad zajednici iz koje potječe". Motivacija jedne od zaposlenica u Auckladu bila ja "boriti se, kao feministkinja, protiv dvostrukih standarda i za ljudska prava svih", a jednu od osoba zaposlenih u Wellingtonu (koja se ne definira u binarnim kategorijama roda) je put odveo u NZPC kad je na feminističkoj konferenciji koju je organizira htjela imati panel o prostituciji koji će voditi same seksualne radnice.

Ta visoka motiviranost, solidarnost i raznolikost ljudi okupljenih oko NZPC-a uz visok krug podržavatelja (a gotovo nikakvu opoziciju radikalnih feministkinja) i stabilni izvor financiranje neki su od razloga zašto je organizacija uspjela u promjeni zakona te već skoro 30 godina uspješno djeluje kako u direktnom radu s osobama koje se bave prostitucijom, tako i u stvaranju i implementaciji politika prostitucije i zagovaranju prava seksualnih radnika i radnica. To organizaciju, kao i novozelandski model, čini jedinstvenim primjerom u politikama prostitucije, o čemu bi se moglo promisliti prilikom rasprava o politikama prostitucije u Hrvatskoj. I dok vjerojatno nikada neće postojati jedan feministički stav o prostituciji i najboljem zakonodavnom modelu njezine regulacije, feminističke vrijednosti i standardi zaštite ljudskih prava upućuju na nedopustivost kažnjavanja osoba koje se bave prostitucijom i potrebi njihovog uključivanja u kreiranju politika prostitucije. Nadam se da će nas ovaj tekst nadahnuti na djelovanje u tom smjeru u Hrvatskoj.

****

Autorica Ivana Radačić višestruko je nagrađivana znanstvenica koja je doktorirala pravo (područje međunarodnih prava žena) 2008. godine na Sveučilištu u Londonu, magistrirala je pravo na Sveučilištu u Michiganu 2003. i Sveučilištu u Zagrebu 2001. Također, 2002. magistrirala je kriminologiju na Sveučilištu u Cambridgeu. Autorica je knjige Seksualno nasilje. Mitovi, stereotipi i pravni sustav (2014) – prvoj feminističko-kritičkoj studiji u Hrvatskoj o pravnim regulacijama silovanja i predrasudama u sudskoj praksi, a intervju povodom izlaska knjige možete pročitati ovdje.

 

Ivana Radačić, Libela

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU