fbpx

Kako je moguće da ljudi na području NP Krka toliko loše žive ako zamalo milijun turista svake godine plati skupu ulaznicu? Ljeti se ovdje događa sudar turističke industrije koja donosi milijunski profit i ruralne zajednice na izdisaju koja nema pravo na ubiranje prihoda od zakonom zaštićene prirode, u skladu s kojom živi već stoljećima.

pzpnta9hko4ie4fe4pytiynd9th

Dok u ušima čujemo jedino zavijanje hladne bure, okruženi makijom i pogleda uprtog sve do vrhova snijegom pokrivene Dinare, zastajemo paralizirani ljepotom: ispred nas su kilometri čistine, a ispod nas ušće Čikole u zelenu Krku kod jezera Torak, iza kojih se sve do Kninskog polja proteže sjevernodalmatinska zaravan. Usred smo Nacionalnog parka Krka, jednog od osam hrvatskih nacionalnih parkova, nedaleko sela Goriša. Nakon stanke hodamo do prvih kamenih kuća i nailazimo na pastira sa stadom ovaca, koji naglo mijenja svoju putanju; koji tren kasnije susrećemo drugog čovjeka, pa mu se požalimo na reakciju prvoga.
- Ma pustite ga, to mi je nećak. A kako bi se živjelo, a? Nekad sam radio u TAL-u (Tvornici aluminija u Lozovcu), ali sada smo samo nas dvojica ostali, s ovcama. Ubijaju nas veliki marketi i ništa nije kao prije - protumačio nam je Stjepan ukratko ovdašnju ekonomsku situaciju.
Spuštamo se do Torka. Danas su sve zgrade HEP-a napuštene i prazne, a o sjećanju na dobar radnički život svjedoče jedino boćališta i improvizirani ražanj. Pada noć i strmim se putem opet penjemo prema selu. Tišinu prekida zvonjava našeg mobitela i neobičan poziv.
- Dobra večer, policajac S. iz Šibenika. Da li je vaše vozilo parkirano u Gorišu? - začuje se s druge strane.
- Jest...
- Moramo popričati o nekim stvarima...
- Kakvim stvarima?
- Pa o tome što radite dole. Morate priznati, malo je čudno. A pao je i mrak.
- Gospodine S., ovo je slobodna država.
Kada me unuka pita tko je zapalio selo, kažem ‘neki zločesti ljudi’. Svi smo napustili Nos Kalik 27. juna 1992., a povratak je započeo tek 2007. Sada dođemo ovamo samo preko dana – govori Anka Ćopić
- Jest, ali ako nije problem, čekamo vas...
I doista, pola sata kasnije pred našim nas automobilom dočekuju policajac S. i kolega mu, pa uz ispriku provjeravaju naše identitete. Objašnjavaju nam kako moramo razumjeti da su ovdašnji ljudi u današnje vrijeme nepovjerljivi i pomalo sumnjičavi te da je Torak izvor koji vodom opskrbljuje cijelu regiju oko Šibenika. Pomažu nam da pronađemo prenoćište, pa se zbunjeno, uz stisak ruke, razilazimo.
Sutradan cestom koja se spušta u sjenoviti i hladni kanjon Čikole putujemo prema Miljevačkom platou. U Drinovcima nema nikoga, oko spomenika Franji Tuđmanu vjetar diže samo zemlju i prašinu. Obnovljeno se selo doima kao da je napušteno, a onda iz zavjetrine iza mjesne trgovine prema našem automobilu provire tri muškarca koji iz boce piju jutarnje pivo. Idemo dalje prema Nos Kaliku, na čijem nas ulazu dočekuju devastirano pravoslavno groblje i razbijeni partizanski spomenik. To je selo u kojem je tijekom devedesetih svaka kuća bila zapaljena i svaka ploča minirana, no i danas, ovako srušeno i kljasto, čuva neku svoju ljepotu. Zamišljamo kakav se život ovdje odvijao nekoć, unutar i ispred okućnica i pod starim stablima oraha. Kućica razbacanih kao na nekom otoku, selo u svojoj dolini skriva bujne maslinike i plodne vrtove; kažu da je zemlja ovdje oduvijek plodna i kvalitetna, kao i u Ravnim kotarima. U selu danas nitko ne živi, a posljednji je njegov stanovnik bio registriran popisom iz 2011. godine.
Usprkos predispozicijama, plodnosti i položaju, Nos Kalik doista nije imao sreće: demografski je počeo propadati davno prije rata, a i za posljednjega se ovdje ništa dobroga nije događalo. U ljeto 1992., u sklopu akcije Miljevački plato (koji je u to vrijeme bio u tzv. ružičastoj zoni UNPROFOR-a) HV ulazi u Nos Kalik, da bi taj pohod rezultirao sa 40 mrtvih pripadnika srpske paravojske i dvojicom hrvatskih branitelja, ali i s tri civilne žrtve srpske nacionalnosti. Današnje ostatke kuća i okućnice održavaju oni koji ovamo povremeno dolaze iz Šibenika i Vodica.
- Kada me unuka pita tko je zapalio selo, kažem ‘neki zločesti ljudi’. Svi smo napustili Nos Kalik 27. juna 1992., a povratak je započeo tek 2007. Znam za priču da je nastradala baka Pera Zeljak. Sada dođemo ovamo samo preko dana - govori Anka Ćopić.
Rat je podijelio ovdašnje pravoslavno i katoličko stanovništvo, ali danas grubih riječi nema ni s jedne strane. Vrijeme je do neke mjere ublažilo animozitete, a ljude je približio i uvijek isti način života u kraju na razmeđu, čiji su se stanovnici borili s neimaštinom, zaostalošću i međusobnim preotimanjima naselja još od drevnih morlačkih vremena.
Kanjoni, brzaci, tjesnaci, ponikve, slapovi i velika bioraznolikost danas se prodaju za cijenu ulaznice, no među makijom i šumom, u divljim dijelovima Nacionalnog parka, brojna su svjedočanstva tradicije i kulture ovdašnjega ruralnog stanovništva.
- Riječ je o tipičnim zaravnjačkim ruralnim cjelinama organiziranima oko raspršenih zaselaka, koji su naslijeđe nekadašnjih stočarskih transhumantnih zajednica. Teško dostupne kultivirane doline i strane kanjona dio su tih ruralnih cjelina, kao i okolna zaravan koja nije samo pusti kamenjar i šikara nego i tradicijski pašnjak vrlo ekstenzivne naravi. Ako se tragom stoke zaputite pješice kroz te pašnjake prema kanjonu, naići ćete na suhozidne ograde koje se koriste kao vrtovi, šumarci, pašnjaci, štale, torovi, lokve ili sezonski pastirski stanovi. Ti će vas putovi dalje odvesti do ruba kanjona i tajnovitih točki s kojih pucaju fantastične panorame. Riječ je dakle o kompleksnom, autentičnom i vizualno prepoznatljivom kulturnom krajobrazu koji, čini se, broji svoje posljednje dane. Nije dovoljno istražen i nema konkretno mjesto u politici upravljanja Parkom, što je uglavnom slučaj sa svim zaštićenim područjima - objašnjava nam Goran Andlar, asistent i predavač krajobrazne arhitekture na zagrebačkome Agronomskom fakultetu.
Današnje stanovnike ovoga kraja vežu uglavnom bijeda i oskudica. Istina, ovdje nikada nije vladalo obilje, ali jedna stvar danas ipak izaziva pozornost. Kako je moguće da ljudi na području Nacionalnog parka toliko loše žive ako zamalo milijun turista svake godine plati skupu ulaznicu? Ljeti se ovdje događa sudar turističke industrije koja donosi milijunski profit i ruralne zajednice na izdisaju koja nema pravo na ubiranje prihoda od zakonom zaštićene prirode, u skladu s kojom živi već stoljećima. Komercijalni razvoj nacionalnih parkova i propadanje starog, ruralnog načina života čine se međusobno povezanima, što znači da bi trebala neka drugačija raspodjela profita između NP-a i lokalnih zajednica.
Politike nacionalnih parkova usmjerene su na eksploataciju prirodnoga, temeljnog fenomena i akumuliranje novca, a istovremeno ignoriraju, pa i rastjeruju zajednice koje tradicionalno nastanjuju te prostore. U slučaju Krke ne bih išao tako daleko, no ne možete se ne zapitati kako to da zajednice ovdje žive na rubu egzistencije – kaže Goran Andlar
- U stručnoj literaturi je sve prisutnija kritika modela upravljanja zaštićenim područjima, ne samo prirode nego i kulturne baštine. Neki idu toliko daleko da u restriktivnim i parcijalnim konzervatorskim politikama vide krivca koji je stavio točku na ‘i’ u deruralizaciji i deagrarizaciji Europe. Preuveličano ili ne, činjenica je kako su politike nacionalnih parkova usmjerene na eksploataciju prirodnoga, temeljnog fenomena i akumuliranje novca, a istovremeno ignoriraju, pa i rastjeruju zajednice koje tradicionalno nastanjuju te prostore. U slučaju Krke ne bih išao tako daleko, no kada istražujete ovaj prostor, ne možete se ne zapitati kako to da na ovom prostoru iznimnih vrijednosti i od nacionalnog interesa okolne zajednice žive na rubu egzistencije. Na siromaštvo, naravno, utječe i činjenica da se na ovim područjima nikada nije živjelo u obilju, a tu je i rat koji je zavadio pravoslavno i katoličko stanovništvo. No ako bi se igdje mogla naći računica u revitalizaciji i ‘osuvremenjivanju tradicije’, to bi upravo trebalo biti u nacionalnim parkovima, koji imaju i novac i tržište. To se ne odnosi samo na sela unutar zaštićenih područja nego i na širu regiju, u kojoj bi NP mogao imati važnu ulogu pri pokretanju gospodarstva. Naime, zamrzavanjem zatečenog stanja jednog elementa utječemo na cijeli sustav, na način da ga urušavamo i onemogućujemo mu daljnju evoluciju; u toj priči obični čovjek i njegova djelatnost obično plaćaju najvišu cijenu - dodaje Andlar, koji smatra da se samo cjelovitim pristupom može zaštititi materijalna i nematerijalna baština.
I možda upravo zato na temi sjevernodalmatinske visoravni dolazimo do pravog pitanja kada govorimo o ratom pogođenim područjima: prije etničkog trebalo bi postaviti pitanje o preraspodjeli bogatstva i pravu na pristup radnim mjestima i poticajima.
Probijamo se do Jasenovca, odnosno kistanjskih stanova, ponikve do koje danas vodi jedino zemljani, jedva prohodan put. Vidljiva i na satelitskim snimcima, ta je velika ponikva bila pašnjak na kojem su pravoslavni i katolički stočari stoljećima zajedno brinuli o svojem blagu. Suhozidi, kamene štalice i skloništa danas su jedini svjedoci nekadašnje kulture. Hodajući po nekadašnjim livadama i pašnjacima, a danas tek makijom obraslom kršu, dolazimo do uskog dijela kanjona Krke, odakle se pruža panorama koje nema ni u jednom turističkom vodiču i projektu – prijeteća i uzvišena priroda iz koje polako nestaje čovjek.
Bura nam odjednom donese zvuk motora, pa uskoro upoznajemo bračni par iz okolice Drniša. Žena sjedi za volanom terenca, a krupan i visok muškarac reže okolno šipražje i makiju.
- A jeste li se malo izgubili? Ovdje su nekada ljudi iz Kistanja i okolnih katoličkih sela poput Laškovica ljeti dovodili stoku. Danas je uglavnom prazno. Samo se u Đevrskama živi gotovo kao prije rata, a svagdje drugdje je daleko gore. Išli smo svojedobno kao pripadnici HGSS-a tražiti staricu koja se izgubila u Radučiću. Ljudi su nam ondje bili toliko zahvalni na dolasku da su nas hranili, a kada je naš kolega vidio kakvo siromaštvo tamo vlada, poklonio je jednom starijem čovjeku svoje čizme. Nema ovdje danas takvih problema - govori nam Ive Barišić.
I zaista, ‘Kod Pere’, u danas jedinom ugostiteljskom objektu u pretežno srpskom Radučiću, vlada etničko-gastronomska idila: vlasnik koji je za vrijeme rata ovamo stigao kao izbjeglica poslužuje odličnu janjetinu! A lokalci, koji cijeli dan uglavnom provode u bircu, pokušavaju ispod stola za nekoliko desetaka kuna prodati iznošene zimske jakne, ‘uvezene’ tko zna kada i kako iz Švicarske. Lovci lica zarumenjelih od rakije i vjetra sjede za šankom, a pristiže i novopečeni bračni par iz Šibenika.
- Danas u Krki više nema ribe kao nekada - najglasniji je dvojac u kutu pečenjare.
Ostali gosti potvrđuju kimanjem glave, a iz sredine prostorije dopire još jedan komentar.
- Nema ni ribe ni ljudi!

Svima je jasno da u ovom kraju uskoro možda neće biti nikoga osim turista, tri mjeseca godišnje.

Davor Konjikušić/ Novosti

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU