fbpx

9ruanda

Vječna vatra ispred Memorijalnog centra genocida u Ruandi. Izvor fotografije: bizarreglobehopper.com

Uz obilježavanje 25. godišnjice jedne od najstrašnijih epizoda čovjekove historije: geografija, historija, genocid i oporavak male afričke države

U Ruandi se približava kraju stodnevno obilježavanje 25. godišnjice jedne od najstrašnijih epizoda XX stoljeća, pa i čitave čovjekove historije. Riječ je naravno o sjećanju na genocid u ovoj zemlji, koji je trajao od aprila do jula 1994. godine. Ovaj članak ima svrhu podsjećanja i opomene na užase koji mogu nastati kao plod kolektivnog pomračenja uma. Obzirom da su i zločinci i žrtve u ovom slučaju uglavnom sljedbenici iste religije, ruandski genocid nije naročito interesantan široj bosanskohercegovačkoj publici, ali to ne znači da ovdašnji narodi iz ovog primjera ne bi mogli izvući neku praktičnu pouku (kada bi to htjeli).

Malo geografije

Gdje je ta, da prostiš, Ruanda? Oni kojima geografija nije jača strana će se vjerovatno namučiti tražeći ovu državu na karti. Mala je to zemlja, površinski uporediva sa bosanskohercegovačkim entitetima, te kao takva spada u red teritorijalno najmanjih država u kontinentalnom dijelu Afrike. Nema izlaz na more, ali joj pripada polovina ovećeg jezera Kivu, kojeg dijeli sa Demokratskom Republikom Kongo. Pored Konga (bivši Zair), ova zemlja ima još dva susjeda koja su značajno veća od nje – Tanzaniju i Ugandu, te Burundi, koji se gotovo po svemu može smatrati Ruandinim blizancem. Područje Ruande obuhvata krajnji zapad velike Jezerske visoravni u istočnoj Africi. Najveći dio ovdašnjeg reljefa je brdovit ili blago zatalasan, a najviši dio terena je gorje Virunga na sjeveru, gdje pojedini vrhovi (ugašeni vulkani) premašuju 4000 metara. Važno je napomenuti da se, za razliku od mnogih drugih afričkih država, Ruanda ne odlikuje značajnim prirodnim bogatstvom.

U ovako maloj i resursima oskudnoj zemlji prema posljednjim procjenama živi čak oko 11 miliona stanovnika. Sa skoro 450 ljudi po kvadratnom kilometru, Ruanda je jedna od najgušće naseljenih afričkih zemalja. Ovaj podatak ne bi bio toliko intrigantan, da Ruanda nije istovremeno i jedna od najruralnijih država svijeta. Jedini veći urbani centar je glavni grad – Kigali. Više od 80% stanovništva živi u selima, koja su gusto raspoređena širom gotovo čitave državne teritorije, pa nije potrebno posebno ilustrovati kakav je to pritisak na poljoprivredno zemljište, koje se još uvijek smatra osnovnim faktorom životne egzistencije većeg dijela ovdašnje populacije. U etno-identitetskom pogledu, populacija Ruande se sastoji uglavnom od pripadnika tri naroda – Hutu, Tutsi i Tva. Usprkos činjenici da pripadnici sve tri grupe govore istim jezikom i dijele sličnu kulturu, kroz historiju je došlo do društvene distinkcije među njima.

9ruanda 1

Ruanda u Africi (izvor: Wikipedia) 

Malo historije

Tva Pigmeji su starosjedioci na ovom prostoru. Međutim, migratorni talasi Bantu naroda u zadnjih 2500 godina su pripadnike ovog plemena natjerali na povlačenje u planinska područja i opštu društvenu marginalizaciju, tako da oni danas čine tek oko 1% stanovništva Ruande. Bantu stanovništvo je vremenom postalo dominantno u kreiranju jedinstvene kulture, jezika i društvenih prilika, ali se na osnovu klasnih razlika podijelilo u dvije grupe – Tutsi i Hutu. Prvi su bili privilegovana manjina, za razliku od podređene Hutu većine. Pretkolonijalna Kraljevina Ruanda je tako kroz stoljeća uvijek na čelu imala Tutsi vladara. Nije do kraja razjašnjeno da li je razlika između Hutua i Tutsija nastala isključivo iz ovih klasnih prilika, ili je ista utemeljena i na različitom porijeklu. Ipak, pouzdano se zna da su ovu podjelu podsticale i dodatno utvrdile kolonijalne vlasti, prvo njemačka, a zatim i belgijska. Belgija je upravljala teritorijom Ruanda-Urundi (današnje države Ruanda i Burundi) od 1922. do 1962. godine, te je ozvaničila navedene razlike kroz unošenje etničke oznake u identifikacijske dokumente, pritom koristići prilično bizarne metode. Tako je npr. Tutsijem označavan svako ko je posjedovao određenu količinu ličnog bogatstva, ili je imao specifične tjelesne karakteristike, poput nešto svjetlije puti, izduženog vrata ili većeg nosa. Do tada je bilo moguće da bogatiji pripadnici plemena Hutu postanu počasni Tutsiji, ali je sa ovakvim ‘sistemskim pristupom’ kolonijalnih vlasti takva vrsta društvene prohodnosti postala gotovo nemoguća.

Belgijanci su se ispočetka uglavnom oslanjali na Tutsije pri upravljanju ovom teritorijom, ali se pod uticajem katoličke crkve vremenom njihova naklonjenost počinje okretati u korist Hutu većine. Konačni kraj dominacije Tutsija dolazi 1959. godine sa tzv. Ruandskom revolucijom. Tokom iste dolazi do međuetničkih sukoba, koji su za epilog imali progon dijela Tutsi populacije u susjedne države, a ponajviše Ugandu. Tri godine kasnije, Ruanda proglašava nezavisnost, a vlast preuzimaju predstavnici Hutu većine. Tenzije i povremeni sukobi su se nastavili, ali u toku 1980-tih uslijed ekonomskog zamaha dolazi do ublažavanja nasilja i djelomičnog popravljanja položaja Tutsi manjine.

9ruanda 2

Fotografija iz kolonijalnog vremena. Izvor: newtimes.co.rw

Međutim, sa dolaskom Yowerija Musevenija na vlast u Ugandi, stekli su se povoljni uslovi za djelovanje Ruandskog patriotskog fronta (RPF), kojeg su uglavnom sačinjavali izbjegli Tutsiji. Upadom RPF-a na teritoriju Ruande 1990. godine započinje otvoreni građanski rat u Ruandi. On je privremeno zaustavljen 1993. godine odredbama Sporazuma iz Arushe, kojim su bili izrazito nezadovoljni mnogi radikalno nastrojeni pripadnici Hutu naroda, smatrajući da su pobunjenicima dati isuviše veliki ustupci. Unutar gotovo svih političkih stranaka u Ruandi se uspostavljaju ekstremistička krila, usmjerena izrazito protiv Tutsija. Paralelno sa tim procesom dolazi i do formiranja i naoružavanja njihovih paramilitarnih formacija, poznatih kao Interahamwe i Impuzamugabi. Za medijsko širenje ekstremne Hutu nacionalističke propagande je bila zadužena radio stanica RTLM.

Sto dana užasa

Dana 7. aprila 1994. godine na aerodrom u Kigali se trebao prizemljiti avion u kojem su bili predsjednici Ruande i Burundija, Juvenal Habyarimana i Cyprien Ntaryamira, oba istaknuti predstavnici Hutu naroda. Međutim, prilikom približavanja slijetnoj pisti, avion je pogođen projektilom zemlja-zrak, pri čemu su smrtno nastradali svi putnici, uključujući obojicu predsjednika. Pitanje izvršioca ovog čina je do danas ostalo nerasvijetljeno, obzirom da je predsjednik Habyarimana imao svoje protivnike i u pobunjenicima RPF-a, kao i u radikalnim Hutu frakcijama, koje su ga smatrale previše popustljivim prema Tutsijima. U svakom slučaju, ovaj događaj se pokazao kao instantni okidač za nasilje i genocid nepojmljivih razmjera.

Prema Ustavu Ruande, upravljanje državom je u ovom slučaju trebala preuzeti premijerka Agathe Uwilingiyimana. Ona je također bila pripadnica Hutu zajednice, ali je zastupala umjerene političke stavove. Međutim, radikalne vojne i političke strukture nisu dozvolile da kormilo nad državom preuzme neko kome je očigledno prvenstveni cilj bio smirivanje podivljalih strasti, te su preduzele hitne i drastične poteze. Premijerka Uwiligiyimana je zajedno sa svojim mužem, kao i deset pripadnika belgijskog kontingenta UN-ovih mirotvoraca koji su ih trebali štititi, brutalno ubijena već sljedećeg dana od strane predsjedničke garde. Vjerovatni nalogodavac ovog djela je bio pukovnik Théoneste Bagosora, kojeg često ističu kao najodgovorniju osobu za organizaciju genocidnih aktivnosti. Iako je nakon smrti Uwilingiyimane vlast formalno preuzela prelazna vlada sastavljena od članova različitih Hutu stranaka, najveći uticaj na situaciju na terenu je imao upravo Bagosora, putem sebi podređenih vojnih i paravojnih formacija.

Ovim događajima je započeo stodnevni horor, kakav je gotovo nemoguće vjerno opisati bilo kakvim riječima. Hutu nacionalisti su na samom početku jasno definisali koga to treba izbrisati sa lica Zemlje – svaki Tutsi, bilo da je riječ o odraslom muškarcu, ženi ili djetetu je postao meta. Sprovođenje u djelo ove genocidne namjere im je olakšala činjenica da je u ličnim dokumentima svakog građanina Ruande stajala i njegova etnička pripadnost. Među žrtvama se našao i nemali broj umjerenih pripadnika Hutu naroda, tj. onih koji su optuženi da na bilo koji način pomažu ili simpatiziraju Tutsije, makar to značilo i tek odbijanje da se sudjeluju u pokoljima. Izvršioci najkrvavijeg dijela ovog ubilačkog pohoda su bili pripadnici Interahamwe milicija, koji su svoje žrtve uglavnom ubijali mačetama, oruđu koje je tako postalo svojevrsni simbol genocida u Ruandi. Na udaru su se našli i pripadnici malobrojnih pigmejskih Tva zajednica, koji su optuživani za saradnju sa ‘žoharima’, kako su se u to vrijeme u svrhu dehumanizacije nazivali Tutsiji.

9ruanda 3

Karta genocida u Ruandi - prikazani su veći urbani centri ove države, dok crne tačke označavaju šest glavnih memorijalnih centara ruandskog genocida. Na svakoj od tih lokacija je ubijeno više hiljada ljudi, dok su samo u Kigaliju smješteni ostaci 250 hiljada žrtava. (Autor karte: B. Avdić)

Masakr je započeo na ulicama Kigalija, gdje su pripadnici Interahamwea formirali barikade i ubijali sve prolaznike kojima je u ličnim kartama stajala ‘pogrešna’ etnička odrednica. Vrlo brzo se ova praksa proširila i u ostale dijelove zemlje, gdje su se vojnim i paravojnim formacijama pridružili i mnogi civili iz Hutu većine u bespogovornom izvršavanju naredbi o nemilosrdnom likvidiranju svojih komšija. Takav modus ponašanja se temeljio na tradicionalno ukorijenjenoj poslušnosti prema nadređenim autoritetima u ruandskom društvu, posebno u ruralnom segmentu istog. Veoma bitnu ulogu u cijeloj genocidnoj kampanji je imao i spomenuti radio RTML, koji je ohrabrivao Hutu stanovništvo da se bez milosti obračuna sa svim Tutsijima u svom okruženju, kao i svim onima koje su označavali kao izdajnike. U genocidu su sudjelovali čak i određeni predstavnici katoličke crkve, koji su Tutsijima odricali pripadnost kršćanstvu. Postoji nekoliko primjera u kojima su svećenici pozivali Tutsije da se sklone u crkve, što su zapravo bile smrtonosne zamke. Naime, nakon što bi se na ovim lokacijama okupio veliki broj ljudi u potrazi za sigurnošću, ti svećenici bi o tome obavijestili lokalne Hutu milicije, koje su potom krenule u pokolj. Najstravičniji takav slučaj se desio u Ntarami, selu lociranom jugoistočno od Kigalija, gdje je unutar crkvenih zidova za svega par sati ubijeno oko 5000 ljudi – muškaraca, žena i djece. Ta crkva u Ntarami danas služi kao jedan od šest glavnih memorijalnih centara posvećenih genocidu u Ruandi.

Paralelno sa masovnim ubistvima Tutsija, Tva Pigmeja i umjerenih Hutua, tekli su oružani sukobi vojske Ruande, koju su kontrolisali Hutu ekstremisti, sa Tutsi pobunjenicima iz RPF-a. Iako su pobunjenici bili brojčano i oružano inferiorniji, na terenu su pokazali taktičku i moralnu superiornost, obzirom da su njihovi protivnici mnogo više bili fokusirani na genocidne aktivnosti, nego na ratovanje. Genocid je zaustavljen tek nakon što je sredinom jula RPF osvojio gotovo čitavu teritoriju Ruande, i tako potisnuo Hutu formacije u susjedni Kongo (tadašnji Zair). U tih sto dana brutalno je ubijeno više stotina hiljada ljudi, dok neke procjene dostižu i sedmocifreni iznos. Obzirom da su u ovom talasu čistog zla i bezumlja stradale čitave porodice i sela, konačan broj stradalih nikada neće moći biti utvrđen.

Nemoguće je govoriti o dešavanjima u Ruandi iz 1994. godine, a ne spomenuti frapantnu pasivnost međunarodne zajednice. U jeku najvećih zločina u ovoj državi, u čitavoj Ruandi je bilo stacionirano tek nekoliko stotina pripadnika UNAMIR-a (ruandski pandan UNPROFOR-u), čija je mogućnost djelovanja bila svedena na minimum. Naročito se pod udarima kritike našla Francuska, obzirom da je ona od početka konflikta čak i otvoreno pomagala Hutu nacionaliste, obzirom da je napredovanje RPF-a vidjela kao prijetnju za svoje geopolitičke interese u ovoj regiji. Tek kada su razmjere zločina postale evidentne, dolazi do djelimične promjene u francuskoj politici. Kada se konflikt već približio kraju, francuska vojska pod mandatom UN-a pokreće Operaciju Turquoise, kojom je uspostavljena tzv. sigurna zona u jugozapadnoj Ruandi. Na ovaj način je spašen određeni broj ljudskih života, ali je i omogućeno odgovornima za genocid da pobjegnu u Zair.

Posljedice genocida i oporavak zemlje

Sve posljedice stravičnih događaja od 7. aprila do 15. jula 1994. godine je vrlo teško sagledati u potpunosti. Već je istaknuto da precizan broj smrtno stradalih nije moguće utvrditi. Procijenjene brojke kreću od pola miliona do preko milion, s tim da je kao najrelevantnija uzima procjena od 800 hiljada ubijenih žrtava, među kojima ogromnu većinu čine Tutsiji. Smatra se da je ubijeno čak oko 70% populacije ruandskih Tutsija u tih sto dana. Populacija Tva Pigmeja je također značajno reducirana (za oko 30%). Tokom ovog perioda je stradao i neodređen broj pripadnika Hutu većine, što od strane ekstremista iz redova vlastitog naroda, što prilikom napredovanja snaga RPF-a. Pitanje zločina RPF-a nad Hutu civilima i ratnim zarobljenicima, koji su počinjeni u znak osvete, u današnjoj Ruandi ima status svojevrsne tabu teme, tako da su te procjene još maglovitije. Pored broja ubijenih, razmjere ruandskog genocida se mogu iskazati i nekim drugim ciframa. Takav je i podatak da je iza genocida ostalo 400 hiljada djece siročadi, od kojih su mnoga morala preuzeti brigu o domaćinstvu. Frapantne su i procjene o stotinama hiljada silovanih žena. Hutu ekstremisti su čak bili formirali specijalne odrede sa silovanje, koji su popunjeni muškaracima zaraženim virusom HIV-a. To je dovelo do nagle epidemije AIDS-a.

Većina istaknutih pripadnika genocidne mašinerije je prvobitno uspjela preći u susjedni Zair (DR Kongo). U tom talasu je bilo ukupno oko 2 miliona Hutu civila i vojnika, koji su bježali ispred napredujućeg RPF-a, bojeći se odmaze. Time je nastala nova velika humanitarna kriza. Ona je kulminirala u dva kongoanska rata, koja su proizvela još veći broj ljudskih žrtava, ali to je tema koja zahtijeva zaseban članak. U konačnici su najodgovorniji za genocid ipak privedeni licu pravde, i to Međunarodnom sudu za ratne zločine. Na doživotnu ili dugogodišnju kaznu zatvora su osuđeni Theonéste Bagosora i Augustin Bizimungu kao visokorangirani vojni oficiri, Robert Kajuga (prikriveni Tutsi) i Georges Rutaganda, kao lideri Interahamwea, istaknuti političari Tharcisse Renzaho, Jean de Dieu Kamuhanda i Jean-Paul Akayesu, zatim propagandisti Ferdinand Nahimana, Hassan Ngeze i Valérie Bemeriki, te neki svećenici koji su odigrali značajnu ulogu u zločinima, kao npr. Athanase Seromba i mnogi drugi. Na ovu sramnoj listi se nalazi i ime Pauline Nyiramasuhuko, bivše ministrice za porodicu i položaj žena u vladi Ruande. Ona je postala prva žena u historiji međunarodnog suda osuđena za genocid, i to prvenstveno zbog podsticanja Hutu vojnika na silovanje pripadnica naroda Tutsi. Veliki broj nižerangiranih optuženika za ratne zločine je prepušten sudovima u Ruandi, što je stvorilo veliki teret na nedovoljno razvijeni pravni i kazneni sistem ove zemlje.

9ruanda 4

Otvoreni grobovi u Memorijalnom centru u Kigaliju, glavnom gradu Ruande. (Foto: Antonio Baketarić)

Iz svega navedenog, jasno je da se post-konfliktna Ruanda suočila sa izuzetno velikim problemima – od brojčano desetkovanog stanovništva, preko pitanja povratka izbjeglih Hutua i njihove integracije u novo društvo kojim sada dominiraju Tutsiji, potrebe za katarzom i pomirenjem pored teško zacjeljivih rana, uništene ekonomije i infrastrukture, zakrčenosti domaćih sudova i zatvora, pa do svih drugih nedaća tipičnih za subsaharsku Afriku. Međutim, put koji je ova država prošla od tada je zaista fascinantan. Pobjednički RPF se transformisao u dominantnu političku stranku, na čelu sa aktuelnim predsjednikom Paulom Kagameom, te je u potpunosti resetovao državni sistem, promijenivši sve što je podsjećalo na ranije uređenje – od zastave do administrativnog ustroja. Podjela stanovništva na Hutu, Tutsi i Tva komponentu je sada ciljano obezvrijeđena, te se radi na jačanju zajedničkog ruandskog identiteta. Naravno, važan stub savremenog društveno-političkog sistema Ruande jeste sjećanje na genocid iz 1994. godine i zabrana njegovog negiranja. Nove vlasti su prepoznale i značaj obrazovanja, tako da je to segment društvenog razvoja u koji se u Ruandi ulaže za afričke prilike relativno velika količina sredstava. Ova država je danas prepoznatljiva i po natpolovičnom udjelu žena u nacionalnom parlamentu, a na osnaživanje političke uloge žena se gleda kao na jednu od temeljnih vrijednosti izgradnje post-genocidnog društva.

Današnja Ruanda je jedno potpuno drugačije društvo u odnosu na haotične 90-te godine. Nedavno se u skoro svim medijima pojavila vijest da je u Zemljinu orbitu lansiran prvi ruandski satelit, čija svrha je spajanje škola u zabačenim ruralnim dijelovima ove zemlje na Internet mrežu. Ovaj hvale vrijedan poduhvat se može shvatiti kao vrhovni simbol trijumfa savremene Ruande nad njenom tamnom prošlošću. Naravno, iz romantičnih razloga se lako zanijeti u hvalospjevima o postignućima nove Ruande, te pri tome možda i zaboraviti da se još i dalje radi o relativno siromašnoj zemlji, koju još uvijek muče brojni problemi i pitanja – od ožiljaka iz prošlosti, društvene nejednakosti (iako je etnička podjela stanovništva službeno ukinuta, te se naglašava zajedništvo i jednakost svih Ruanđana, mora se konstatovati da su Tutsiji danas ipak nešto ‘jednakiji’ u ovoj državi), zatim pitanja uloge post-genocidne vlade i vojske Ruande u sukobu u DR Kongu i patnjama tamošnjih ljudi, do slabo razvijene demokratije i drugih opštih afričkih socijalnih problema, poput prenaseljenosti i neadekvatnih uslova života za značajan dio domaće populacije. Međutim, i pored toga svega, zaista je nemoguće negirati progres koji je ostvaren. Ruanda ima jednu od najbrže rastućih ekonomija u svijetu tokom XXI stoljeća, te se primiče afričkom prosjeku, nakon što je krenula praktično ispočetka, odnosno sa samog dna. Ilustracije radi, njen iznos BDP-a po stanovniku je već 2,5 puta veći u odnosu na susjedni Burundi, državu koja joj je po svemu ostalom veoma slična.

Šta je nama Ruanda?

Posljednjih godina smo svjedoci besmislenih rasprava na društvenim mrežama gotovo svaki put kada se desi neka tragedija, bilo da je riječ o ratnim stradanjima, terorizmu ili čak prirodnim i slučajnim nesrećama. Žaljenje za žrtvama vrlo brzo ispadne iz fokusa, a glavnina komentara se usmjeri na prepirku o tome čije žrtve dobivaju više pažnje (valjda nezasluženo) u odnosu na neke druge, te ko je u tome svemu licemjer. Čini se, međutim, da smo tako gledano pomalo svi licemjeri. Tačno je da nemili događaji na evropskom ili američkom tlu dobivaju više pažnje u odnosu na nevino ubijene Palestince. Sa druge strane, tačno je i to da se žrtvama iz ostatka islamskog svijeta ne pridaje ni približna važnost kao onim palestinskim, iako su obično neuporedivo brojnije. Na dnu ove hipokrizijske spirale se ipak nalazi Afrika. Vijesti o humanitarnim katastrofama na ovom kontinentu ili uopšte ne dopiru do očiju i ušiju prosječnog Evropljanina (uključujući i Bosance i Hercegovce), ili bivaju praćeni samo slijeganjem ramena. Nešto više pažnje dobivaju jedino fenomeni poput Boko Harama i Al Šababa, jer se mogu staviti u kontekst globalne opasnosti od terorizma.

Na osnovu navedenih činjenica je moguće izvesti zaključak da ono što mi nazivamo saosjećanjem sa nama nepoznatim ljudima, na emotivnom nivou zapravo nije ništa drugo nego šok. Intenzitet naše reakcije na ovakva dešavanja, ukoliko nije dodatno podstaknut nekim drugim političkim, ideološkim ili religijskim razlozima, odgovara nivou naše šokiranosti. Nažalost, nakon svega što se izdešavalo u proteklih nekoliko decenija, patnja i smrt stotina hiljada ljudi u Africi više ne može izazvati stanje nekog velikog šoka. Zbog toga je teško iz većine ljudi izvući nešto više od slijeganja ramena. Naravno, pojedine sukobe je moguće periferno eksploatisati u ideološko-političkom kontekstu, ukoliko je riječ o sukobu različitih religijskih zajednica, obzirom da je tematika ‘sukoba civilizacija’ rastuće prisutna u društvenim debatama. Kada pak govorimo o dešavanjima u Ruandi iz 1994. godine, evidentno je da njih nije moguće uklopiti u te šablone, niti iskoristiti u bilo kojem dnevnopolitičkom pogledu. Globalni publicitet koji postoji oko slučaja Ruande je nastao isključivo zbog rijetko viđene brutalnosti i obima zločina, ali je upravo zbog ranije navedenih razloga mnogo manji, nego što bi, sa ljudske strane gledano, trebao biti.

Što zbog pravne kvalifikacije genocida koja je upotrebljena u oba slučaja, što zbog temporalne bliskosti ovih stravičnih događaja, u svjetskim medijima se masovno krvoproliće u Bosni i Hercegovini i Ruandi često stavlja u isti kontekst. Međutim, sveukupna bosanskohercegovačka javnost uglavnom ostaje slabo zainteresovana za ovu, po patnji joj srodnu, ali ipak i geografski i mentalno daleku zemlju. Ovdje je nemoguće ne prisjetiti se jedne od najpoznatijih filmskih replika u post-ratnoj bosanskohercegovačkoj kinematografiji – naravno, riječ je o ‘sranju u Ruandi’. Ona u filmu ‘Ničija zemlja’ odražava neko stanje između empatije prema masovnom stradanju u dalekoj zemlji i apsurda bavljenja takvim pitanjem u situaciji sličnog haosa pred nosom. Na sličan način se može opisati i današnje poimanje Ruande od strane prosječnog Bosanca i Hercegovca. Ne može se reći da nismo čuli i da ne znamo apsolutno ništa o Ruandi i tamošnjem genocidu, ali zbog zatrpanosti domaćim problemima tematika daleke zemlje i njene univerzalne simbolike nema nikakvu šansu da postane ozbiljno shvaćena u domaćim medijima ili generalno javnom diskursu, što nije nužno slučaj i sa nekim drugim historijskim i savremenim događajima slične prirode na različitim stranama globusa, a koji ipak privlače pažnju određenog dijela javnosti, uslijed određenih geopolitičkih ili svjetonazorskih razloga.

9ruanda 5

Karta Bosne i Hercegovine u Memorijalnom centru u Kigaliju (Foto: A. Baketarić)

Obzirom da Ruanda nije naročito interesantna sa aspekta geopolitike, razlika između nama poznatih političkih tabora ili postojeće ideološke polarizacije među njima, postavlja se pitanje da li je realno očekivati da ova tema dobije neku veću pažnju u budućnosti. Kao prvi preduslov za stavljanje ruandskog genocida u adekvatan humani kontekst jeste napuštanje dominantne percepcije o ruandskom genocidu kao masakru između divljih plemena u afričkoj vukojebini. Naime, bez obzira na frapantan obim i brutalnost, ono što se dogodilo u Ruandi prije 25 godina nije nešto što je nezamislivo i u evropskim okvirima, niti u konačnici nešto što ‘civilizovana’ Evropa nije već iskusila. Pokušaj ispravljanja historijskih ‘krivih Drina’, planovi o sistemskom istrebljenju određene populacije, ponašanje ekstremnih nacionalista u situaciji kada imaju apsolutnu moć, politička propaganda zasnovana na govoru mržnje, značaj medija i klera u tome svemu, psihologija mase u haotičnom periodu, odnos ekstremista prema glasu razuma i umjerenim pripadnicima vlastitog naroda, ponašanje međunarodne zajednice – sve su to teme kod kojih je moguće ustanoviti neke univerzalne obrasce djelovanja i vršiti komparaciju između onoga što se dogodilo u Ruandi sa mnogim drugim konfliktima u svijetu, uključujući i one na prostoru bivše Jugoslavije. Dakle, nije nam Ruanda tako daleka.

Sa druge strane, bosanskohercegovačko društvo koje je u mentalnom pogledu duboko zaglibilo u blato 90-tih, može mnogo toga naučiti iz razvoja post-genocidne Ruande. Čini se da je ova zemlja pronašla uspješnu formulu za izmirenje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Iz onoga što nama i dalje izgleda kao nerješiva zagonetka – pitanje kako pamtiti ono što se desilo, a ipak na tim istim osnovama graditi pomirenje i povjerenje, Ruanda je i pored svih otežavajućih faktora uspjela pronaći izlaz. Opšti progres post-konfliktnog društva kao što je ruandsko zaista zaslužuje da mu se posveti pažnja, između ostalog i kroz obrazovni proces. Malo je studija slučaja na svijetu koje nose toliki potencijal za razvoj kritičkog razmišljanja u različitim pravcima kod mlađih generacija, kao što je to ovaj. Osim toga, globalizacijska stvarnost današnjice nam ostavlja sve manji prostor za ignorisanje krupnih problema sa drugih dijelova planete, što se posebno odnosi na Afriku. Kada razmatramo paralelizme između Bosne i Hercegovine i Ruande, moramo utvrditi i jednu ključnu činjenicu – ruandski konflikt je, za razliku od ovog našeg, imao pobjedničku i poraženu stranu, što je svakako olakšalo provođenje određenih mjera u poželjnom pravcu u toj državi. Međutim, to nije razlog da dobro ne razmotrimo neke pouke, koje itekako mogu biti relevantne i za ovo naše podneblje.

Autor: Boris Avdić

prometej.ba

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU