Internet ljude dovodi u situaciju beskrajnog karnevala: svi stalno nose maske, stoga svako, zaštićen maskom, svakome može sve reći, a da se to ne odrazi na njegov socijalni status, a da to ne naudi njegovim socijalnim kontaktima

8819165250 a118920a9b z

Nedavno sam u Podgorici bio gost na novinarskom skupu i učestvovao takozvanom panelu. Tu smo pričali o svojim iskustvima sa takozvanim „govorom mržnje“ na internetu. 
Promišljalo se o tome kako regulisati anonimne komentare koje ljudi ostavljaju ispod tekstova.

BESKRAJNI KARNEVAL

Jer ljudi svašta pišu. Hoće to ljudi, otkad je svijeta i vijeka: ako ne postoji mogućnost da saznaš ko ti je to rekao, mnoge će ti gadosti reći. Internet ljude dovodi u situaciju beskrajnog karnevala: svi stalno nose maske, stoga svako, zaštićen maskom, svakome može sve reći, a da se to ne odrazi na njegov socijalni status, a da to ne naudi njegovim socijalnim kontaktima. Ponekad neko bude javno žigosan, nekome bude strgnuta maska i on bude javno ponižen. Što u biti nije drugo nego ponavljanje rituala spaljivanja karnevala – javnog spaljivanjasramne osobe ili pojave, čina kojim tradicionano završava karneval. S tim što, rekosmo li, za razliku od onog tradicionalnog, internet-karneval nikada ne okončava.

Govor ljudi pod maskama danas se, dakle, zove govor mržnje. Malo je kome jasno šta je tačno taj „govor mržnje“. Je li to svaki uvredljiv govor, pa i onaj upućen pojedincu, ili je to govor koji na uvredljiv način govori o nekoj skupini, ili pak tek onaj govor koji izražava mržnju prema nekoj manjinskoj skupini...

Uz govor mržnje obično se pominje i „javni interes“. U zapadnim civilizovanim društvima, vole reći oni koji su revnosni u osudi govora mržnje, taj se govor ne toleriše, jer on nije u javnom interesu. Mogu se, međutim, sjetiti mnogih stvari koje nisu u javnom interesu, a koje nisu zabranjene. Koje čak niko ne pokušava regulisati.

Na primjer finansijske špekulacije. Pamtimo kao pilad, ali ipak se možemo prisjetiti kako su finansijski špekulanti samo u posljednjih nekoliko godina čovječanstvu nanijeli više štete nego sav govor mržnje na internetu. Pa te špekulacije niko nije zabranio. Finansijska tržišta i dalje niko ne reguliše. Ona se samoregulišu - sve drugo bio bi nedozvoljeni državni intervencionizam. A državni intervencionizam dozvoljen je samo kada tržište finansijskih špekulacija treba spasiti i javni novac dati finansijskim špekulantima da pokriju gubitke koje su svojim špekulacijama stvorili. Finansijski špekulanti, sjećamo li se, javni su novac koji su dobili iskoristili da sebi podijele bonuse. Da dodatno zarade, umjesto da budu kažnjeni za svoje kriminalne aktivnosti.

STALNA PRISMOTRA

Njihov kriminal nećemo regulisati. Ali ćemo zato pokušati regulisati ljudsku gadost koju ljudi zaštićeni anonimnošću izlivaju na tastature svojih pametnih sprava.

Začkoljica je u sljedećem; internet komenatatori samo misle da su anonimni. Njihov identitet zapravo nije tajna. Tamo gdje treba znaju sve. Ono što liči na metež nepoznatih glasova zapravo je – regulisano.

To što one koji nas nadziru ne vidimo i ne čujemo, to što se uspijevamo ponašati kao da ih nema, dakako ne čini da ih doista nema. Jer svi smo mi pod stalnim mjerama prismotre. Koje su nekada bile rezervisane samo za prestupnike. Presumpcija nevinosti tu ne postoji – država se ponaša ne samo kao da smo unaprijed krivi, nego kao da smo svi već osuđivani prestupnici.

U eseju „Identitet bez osobe“ Giorgio Agamben daje kratki istorijat razvoja i primjene antropometrijskih tehnika.
U drugoj polovini 19. vijeka evropska su društva, podsjeća Agamben, bila opsjednuta figurom „recidivnog prestupnika“, onoga ko je više nego jednom prekršio zakon. Te je osobe valjalo pouzdano identifikovati.

Mali činovnik u pariškoj prefekturi po imenu Alphonse Bertillon krajem sedamdesetih godina 19. vijeka razvio je sistem identifikacije prestupnika zasnovan na antropometrijskim podacima i signaletičkoj fotografiji. Taj će sistem, pod imenom bertillonage, ubrzo prihvatiti države širom svijeta.“Svi koji su iz nekog razloga bili pritvoreni ili zatvoreni odmah su podvrgnuti mjerenju lubanje, ruku, prstiju na rukama i nogama, ušiju i lica. Zatim su fotografirani en face i iz profila, nakon čega su se obje fotografije lijepile na „Bertillonov karton“ koji je sadržavao sve podatke potrebne za identifikaciju...“, piše Agamben.

Nedugo potom je Darwinov rođak po imenu Francis Galton pronašao način da ljude pouzdano identifikuje pomoću otiska prsta.

Agamben navodi kako od tog trenutka identitet čovjeka, po prvi put u istoriji, više nije činilo ono kako ga drugio vide, niti njegova društvena uloga i maska, nego biološki podaci – goli život. Čovjek je danas – njegov DNK.

Korak po korak, od otiska prsta stigli smo do biometrijskih pasoša i ličnih karata. Koje olakšavaju putovanje i novčane transakcije. Ali koje, po potrebi, mogu olakšati i, recimo – genocid. Kako ističe Agamben, vlast koja ima sve te podatke u poslu istrebljenja Jevreja ili bilo koje druge populacije, bila bi daleko efikasnija od nacista, koji su Holokaust sproveli na osnovu mnogo manje detaljnih i pouzdanih podataka.

Istinski problem sa internet-anonimnošću nije, dakle, govor mržnje, nego činjenica da tim putem ljudi pokušavaju stvoriti svoju masku, pokušavaju simulirati društveni život, napokon pokušavaju simulirati stanje u kojem su skriveni tako da ih niko ne vidi. Pokušavaju zaboraviti da postoji neko ko vidi sve što čine.

A taj neko nije Bog.  

Izvor: Žurnal

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Da - 86.7%
Ne - 9.2%
Nemam stav - 4.1%

Ukupno glasova: 459
Glasanje u ovoj anketi je završeno

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU