fbpx

Unis foto Impuls

Foto: Impuls

Nekoliko stotina radnika i njihovih porodica „hranila“ je fabrika cijevi „Unis“ iz Dervente. Fabrika je još u socijalizmu bila okosnica razvoja ovog mjesta i okoline, na kojoj je počivao i razvoj trgovine, sporta i infrastrukture. Preživjela je i rat i poratni period, a onda je stigla privatizacija. Za razliku od mnogih drugih društvenih firmi koje su nakon privatizacije ubrzo zaključane, a radnici ostavljeni faktički na ulici, agonija „UNISA“ i njegovih radnika još uvijek traje. 

Piše: Miljan Kovač

Nadu da će im biti isplaćeno preko četrdeset zaostalih plata ili barem povezan radni staž kako bi mogli ići u penziju, ugasio je i četvrti neuspješan pokušaj prodaje ove firme.

Neobično nadmetanje dvije derventske firme „Fructa Trade“ i „Feromaster“ za imovinu „Unisa“, umjesto nade da je rješenje konačno pronađeno, donijelo je novu neizvjesnost. U borbi za imovinu fabrike radnici, očito, posljednja su stavka.

Početak kraja

Neki će reći da je sve krenulo nizbrdo još nakon prve privatizacije 2002. godine, kada je fabriku za svega 550 000 maraka kupio Goran Tomić, biznismen iz Srbije. U početku se činilo da za ovo preduzeće i njegove radnike stižu bolji dani.

A onda je sve krenulo drugim smjerom. Dugovi „Unisa“ su rasli, a izvoz je stao.

Gazda Tomić je za kolaps optuživao i radnike, ali i banke koje za njega „nemaju razumijevanja“. Tvrdio je da bi s Rusima napravio „posao vijeka“, samo da su banke pristale da ga podrže.

Fabrika je ostajala bez repromaterijala. Dugovi su se gomilali, kamate rasle.

Istina je izgleda, ipak, bila znatno drugačija od one koju je ovaj kontroverzni biznismen iznosio, a sve ukazuje na to da je riječ o „pljački vijeka“. Tomić je i te kako imao razumijevanje institucija RS i BiH za svoje sumnjive radnje. Inače ne bi bilo moguće da ovu fabriku ostavi u dugovanjima od blizu 600 miliona maraka i nekažnjeno napusti Bosnu i Hercegovinu.

Sve što je preostalo radnicima, bilo je da se štrajkovima bore za svoje plate. Sve što im je nudila vlast, koja je bila dužna da zaštiti njihova prava, bila su uglavnom prazna obećanja.

I tako iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, gomilale su se neisplaćene plate, radnici odlazili. Danas radi samo 12 portira, od nekadašnjih 570 radnika.

„Četrdeset plata je u pitanju. S tim da povremeno se isplati jedna plata, kada bude štrajk ili eventualno ako uspijemo da dvije plate izvučemo i onda opet mjesecima nema i ponovo kada je štrajk, dobijemo jednu platu. Za to vrijeme roba je izlazila normalno, prodavala se na evropskom tržištu i kad je bilo proizvodnje, radnici su radili. Međutim, jedno vrijeme nisu imali repromaterijal, ali nisu slali nikoga kući nego su nas ostavljali pod takvim uslovima“, priča radnica i sindikalka Radosava Milaković.

Radosava Milaković foto Impuls

Radosava Milaković, foto: Impuls

Priča za Riplija, čak i u ambijentu kakav je u ovoj državi postao uobičajen. Ali trebalo je sve to preživjeti.

„Bilo je teško, bilo je porodica gdje su oba člana porodice radila u ovoj fabrici, tako da je bilo onih koji su se nalazili u jako teškoj situaciji, tako radili neke povremene posliće od kojih su preživljavali. Sreća je što je ovo manja sredina i što većina radnika potiče ili živi na selu pa je imala za hranu“.

Igre licitacije

Kada je zbog nagomilanih dugova u aprilu 2019. godine konačno proglašen stečaj, fabrika je zapošljavala 170 radnika.

U aprilu ove godine održana je prva licitacija za prodaju imovine „Unisa“. Nije se javio nijedan zainteresovani kupac. Imovina fabrike bila je procijenjena na 20,7 miliona maraka.

Početkom juna ove godine tadašnji stečajni upravnik „Unisa“ Lazo Đurđević svečano je objavio da kompanija „Fructa Trade“ kupuje imovinu „Unisa“.

Od četiri potencijalna kupca, koji su se pojavili na licitaciji, ova ponuda bila je najizdašnija. Iako je početna cijena, ovaj put, iznosila cca 13,5 miliona maraka „Fructa“ je za imovinu „Unisa“ ponudila čak 27,2 miliona.

Ponudu koja se ne odbija, vlasnik „Fructe“ Duško Reljić je obrazložio riječima da njegovo „preduzeće ne kupuje ništa, a da pri tome nema ozbiljne namjere“.

Nakon ove licitacije kupcu je samo još bilo preostalo da u zakonom predviđenom roku od 30 dana uplati ponuđani iznos i tako i dokaže svoje „namjere“.

I dokazao je. Rok je istekao, a uplata nije prispjela.

S obzirom da uplata nije prispjela, ponuda je upućena drugoplasiranom na licitaciji, kompaniji „Feromaster“. Ovo preduzeće je na licitaciji ponudilo 27,15 miliona maraka, te mu je ostavljen novi rok od trideset dana da izvrši uplatu i postane vlasnik imovine derventske fabrike cijevi.

Uplata je opet izostala.

U međuvremenu, Đurđevića je na mjestu stečajnog upravnika zamijenio Dragan Danilović.

Nova licitacija održana je početkom novembra. Ovaj put imovina „Unisa“ ponuđana je za 12,2 miliona maraka. A onda je uslijedio scenario već viđen na prethodnoj licitaciji. S malo zamijenjenim ulogama. Najbolju ponudu od 27,7 miliona maraka dostavio je „Feromaster“. Prije isteka roka za uplatu ponuđenog iznosa ovaj kupac je odustao, pa je ponuda upućena drugoplasiranom „Fructa Tradu“. I drugoplasirani kupac je odustao od kupovine fabrike.

Treba napomenuti da ova dva preduzeća, svaki put kada odustanu od kupovine izlicitirane imovine, ostanu bez 50 000 maraka depozita, koji su bili obavezni uplatiti. Očito, za njih prava sitnica. O sudbini imovine „Unisa“, kako je najavljeno polovinom decembra, odlučivaće skupština akcionara.

  Unis 2 foto Impuls

Autor: Impuls

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU