fbpx

Arapsko-izraelski psiholog o Allahovoj generaciji, lažnoj toleranciji, rasizmu ljevice i marami kao političkom simbolu.

790x450agendakopftuchartikelbild

 Izvor fotografije: apa/dpa/frank rumpenhorst


Ahmad Mansour je odrastao u malom arapskom selu u Izraelu u muslimanskoj obitelji koja nije prakticirala vjeru. U školskoj je dobi potpao pod utjecaj jednog radikalnog imama i umalo postao islamist. No studij psihologije mu je pomogao da umakne religijskom fundamentalizmu i islamizmu.

U njegovoj knjizi „Allahova generacija“ ovaj psiholog i islamolog objašnjava, „zašto trebamo iznova promisliti o borbi protiv religijskog ekstremizma“. Tom promišljanju bi pripadalo i ne umanjivati ili negirati probleme pod izgovorom jedne pogrešno shvaćene „tolerancije“, kaže Mansour u intervjuu za „Standard“. Djevojčice muslimanke bi trebale samorazumljivo sudjelovati na nastavi plivanja. Seksualno samoopredjeljenje važi kao „jedno od osnovnih prava u ovom društvu“ za sve – „svejedno, bila to djevojka muslimanka ili mladić musliman, kršćanin ili ateist“. Maramu Mansour shvaća kao „politički simbol“ koji označava „razdvajanje spolova i tabuiziranje seksualnosti“. Smatra kako bi burka kao „simbol prezira prema ženama“ trebala biti „neupitno zabranjena“.

STANDARD: Vaša knjiga nosi naslov „Allahova generacija. Zašto moramo ponovno promisliti o borbi protiv religijskog ekstremizma“. Po čemu se ističe ova Allahova generacija?

Ahmad Mansour: Allahova generacija označava normalne mlade koji pripadaju ovom (njemačkom ili austrijskom, op. prev.) društvu, ali u sebi nose veoma problematične vrijednosti i ideologije. Oni dolaze često iz patrijarhalnih struktura s problematičnim shvaćanjem uloga spolova. Oni shvaćaju religiju kao sveti tabu, svetu kravu koju se ne smije kritizirati, i vjeruju u jednu patrijarhalnu sliku Boga koja operira s paklom i kažnjavanjem. To ne nastaje preko noći, to su trajni procesi u vršnjačkoj grupi, socijalnim medijima i nažalost i dijelovi odgoja u nekim obiteljima. I upravo to je grupa u kojoj islamisti regrutiraju nove pristaše.

S kojim mjerama se to može spriječiti?

Čak i da se ti mladi ne priključe islamistima i nasilnoj borbi protiv ovog društva, opet je opasno i loše i kad mladi žive neupadljivo, a recimo ne dopuštaju svojim sestrama da se udaju za koga žele ili kad u sebi nose antisemitske predodžbe, ili kad smatraju kako „se mediji bore protiv naše religije“. Mi moramo pridobiti tu „Allahovu generaciju“ za naše društvo i demokraciju, te moramo prestati relativizirati, bagatelizirati i umanjivati određene stvari

Što mora učiniti politika?

Konačno preuzeti odgovornost i jasno imenovati probleme. Još uvijek nije jasno da li mi od svih, neovisno o podrijetlu i religiji, očekujemo jednostavno da šalju svoje kćeri na nastavu plivanja, da ne osporavaju seksualno samoodređenje kao jedno od osnovnih prava u ovom društvu, nebitno radilo se o djevojci ili mladiću muslimanu, kršćaninu, ateistu. S obzirom na mnoge izbjeglice koje su došle u naše društvo, sada bi bio savršen trenutak, jasno komunicirati vrijednosti. Bez toga su problemi budućnosti unaprijed programirani.

Kritizirate lažnu toleranciju i kažete: „Moramo prestati davati popuste određenim grupama stanovništva.“ Što mislite pod time?

Ono što mi mnogo smeta je kulturni relativizam onih koji vjeruju da s pravom kritiziraju strukture Crkve, desničarski ekstremizam, AfD („Alternativa za Njemačku“, op.prev.) i tematiziraju pri tom njihove problematične stavove o ljudima i pravima žena, a kada se radi o muslimanima tabuiziraju probleme pod motom „tolerancije“. To nije nikakva tolerancija, nego prije jedna vrsta rasizma. Onaj tko vjeruje npr. kako jedna djevojčica muslimanka u školi manje uči nego nemuslimanka zato što ne smije plivati, taj je jedan običan rasist koji se poigrava s budućnošću te djevojčice. Onaj tko smatra kako se patrijarhalne strukture u muslimanskoj zajednici ne smiju kritizirati zato što bi to moglo „povrijediti“ osjećaje muslimana, taj ne uzima muslimane ozbiljno kao ravnopravne. I to je nažalost među ljevičarima široko rasprostranjeno.

Na primjer?

Uzmimo rukovanje. Odjednom sad hrpa članaka kako i nije tako loše da se neke muslimanke ne smiju rukovati s muškarcima. Svi ti ljudi nisu razumjeli kako razlog koji stoji iza toga nije pitanje higijene ili neke kulturalne norme pozdravljanja, nego da se tu radi o muškarcima koji žene percipiraju kao seksualne objekte a ne kao ljude. I ukoliko to prihvatimo, tada nastaju nesigurnosti na objema stranama koje vode do polariziranja.

Kakvu ulogu pri tome igraju muslimanske udruge?

Mi u Europi imamo jedno široko rasprostranjeno shvaćanje islama, prije svega kod reakcionarnih udruga koje takve sadržaje i posreduju: tabuiziranje seksualnosti, pedagogija straha, religija kao tabu, viktimizacijske i neprijateljske slike, antisemitske predodžbe. To je razumijevanje religije na kojem radikali grade svoju ideologiju.

U jednom eseju opisujete kakve dileme vam iznose nastavnici i socijalni radnici. „Trebaju li uzeti tradicije u obzir? Imati respekt prema autoritarnim očevima? Poštivati čast djevojčica – i njihovih obitelji – koje ne žele sudjelovati na časovima plivanja?“ Što im odgovarate?

Bilo bi mi draže kad ne bih uopće dobivao takve upite, zato što bi politika konačno trebala preuzeti odgovornost za to i komunicirati jasna pravila, umjesto ostavljati nastavnike na cjedilu. Poznam jednu nastavnicu iz Austrije koja je pokušala tematizirati temu burke. Bila je potpuno bespomoćna kad su mladi počeli s raznim izjavama koje ona nije poznavala. Tvrdili su kako je debata o burki napad na islam. A pri tome se valjda 99% muslimana ne slaže s burkom. Ili: u Europi su žene plaćene da uokolo trče gole, a naše žene bivaju kažnjene ako se pokriju. To je retorika selefista i islamista. Nastavnice i nastavnici moraju biti obrazovani da se nose s takvim stvarima.

Povjesničar Heiko Heinisch je u Standardu zahtijevao „školu bez marame“, kako bi djevojčice koje bivaju prisiljene nositi maramu barem u školi imale zaštićen slobodan prostor bez marame. Kakvo je vaše mišljenje o tome?

Ja osobno sam protiv marame. To je za mene politički simbol i stoji za razdvajanje spolova i tabuiziranje seksualnosti. No ako pogledam političku i društvenu stvarnost, tada sam vrlo skeptičan po pitanju ovog prijedloga jer on jednostavno više nije ostvariv. Ja sam više za politiku malih koraka, npr. da se počne tako da se donese odredba kako bi bar osnovna škola – do 10, 11 godina – trebala biti bez pokrivanja djevojčica. Tada bismo pomogli mnogim djevojčicama. Mi u Njemačkoj i Austriji imamo djevojčice sa šest, sedam godina, koje dolaze u vrtiće ili škole s maramama. Toj djeci je ukradeno djetinjstvo, to nije simbol vjerske slobode. Dijete pokriveno maramom je zloupotreba. Sljedeći korak bi onda bio da bi i pedagozi trebali biti bez političkih i religijskih simbola.

Što mislite o zabrani burke?

Burka nije simbol vjerskih sloboda, kao što to tvrdi kancelarka Angela Merkel, i ona ne pripada raznolikosti društva. Ona nije ništa drugo nego jedan opresivni mehanizam protiv žena. Sramota je da se burka trpi na europskim ulicama. Ona bi se morala svakako zabraniti, jer je jednako neprijateljski prema ženama trpjeti burku.

Mislite li samo na burku ili i na nikab, pokrivalo za lice koje se još češće može vidjeti na ulicama, i to ne samo kod turista?

Za mene je oboje znak podčinjavanja žene. Kada osobu koja stoji preda mnom ne mogu percipirati kao individuum, kada ne mogu vidjeti lice te osobe, takvo nešto se ne smije tolerirati.

Kritičari islama iz redova muslimana poput vas nemaju samo islamiste za protivnike. Vi u jednom eseju kritizirate i „mrežu njemačkih lijevih liberala i zelenih“ koja „štiti“ većinu muslimana u Njemačkoj od manjine njihovih kritičara muslimana i poručujete im: „Mi nismo vaše plišane igračke“.

Islam i muslimani su dio ovog društva. Tretirati ih kao plišane igračke samo zato što su muslimani i smatrati kako oni ne mogu podnijeti kritiku nije ništa drugo nego rasizam. Želim da se muslimane i islam u Europi tretira ravnopravno kao i sve druge – u svim pozitivnim, ali i negativnim aspektima.

Kažete kako trebamo jednu „potpuno novu, drugačiju integracijsku politiku“. Gdje vidite najveće propuste dosada?

Posvuda (osmijeh). Pitanje je najprije: kako definiramo integraciju? Što hoćemo od tih ljudi? Želimo li da dođu, dobiju stan, nauče jezik i nađu posao? U tom su slučaju i atentatori od 11. rujna bili veoma dobro integrirani u Njemačkoj. Pod integracijom razumijem to da ljudi dijele osnove vrijednosti ovog društva i žive ih u svakodnevnom životu, da od njih postanu demokrati. Trebamo jasna pravila za one koji dolaze u naše društvo. To znači da roditelji ne mogu svoju djecu tek tako petkom osloboditi od nastave jer idu u džamiju, da nastava plivanja ne stoji kao neobvezatna, da roditelji ne smiju prisilno udati svoju dvadesetogodišnju kćerku. Do toga još nije došlo. Mi trebamo politiku usmjerenu protiv stvaranja paralelnih društava i getoa, trebamo jednu drugačiju stambenu politiku kao i drugačije škole i novi socijalni rad koji će ove ljude – kao u Kanadi npr. – dugoročno pratiti. To je jedan mamutski zadatak, i kada gđa Merkel kaže, „mi to možemo“, tada ja želim u to vjerovati, ali nedostaju mi koncepti da se takvo nešto postigne.

(Intervju vodila: Lisa Nimmervoll, s njemačkog preveo: Marijan Oršolić

Izvor: derstandard.at)

Prometej

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU