fbpx

5ah becker e

Nedavni boravak bečkog profesora ekonomije Joachima Beckera u Zagrebu, iskoristili smo za opsežan razgovor o ekonomskom i političkom stanju suvremene Europe. Panoramski smo se dotaknuli situacije u različitim europskim zemljama i regijama, a posebnu smo pažnju posvetili političkim učincima ekonomske krize i različitih načina oporavka.

Za početak, sagledajmo ekonomsku situaciju u Europi nakon ekonomske krize. Što se promijenilo u ekonomskoj slici Europe? Je li se išta promijenilo u odnosu centra, prvenstveno Njemačke, i periferije? I ako se išta promijenilo u toj slici, što je dovelo do toga?

Započet ću onda s Njemačkom, “centralnom” zemljom centra. Ono što možemo vidjeti jest da Njemačka i dalje ima trgovinski suficit: 8% BDP-a. Dvije zemlje su ključne za taj ostvareni suficit u robnoj razmjeni: Sjedinjene Američke Države i Ujedinjeno Kraljevstvo. Udio zemalja eurozone u njemačkoj izvoznoj strukturi je opao. Već je počeo malo opadati i neposredno pred izbijanje krize, ali sad je taj pad prilično izražen. Pogotovo se odnosi na južnu periferije eurozone. Za ukupnu strukturu njemačke ekonomije postala je važnija centralno-istočna periferija Europske unije u koju je autsorsana proizvodnja njemačke izvozne industrije. To su zemlje poput Poljske, Češke, Slovačke, Mađarske i Slovenije. Dakle, njemački se neomerkantilistički model nastavio, ali s nešto manje važnim mjestom za zemlje južne periferije i eurozone općenito.

Druga stvar, može se primijetiti rast, barem realnih, nadnica u Njemačkoj u odnosu na pretkrizni period. Njemački se oporavak se također djelomično oslanjao i na domaću potražnju, a ne samo na izvoz. Međutim, razina investicija u Njemačkoj nije uopće porasla i nastavlja se izvoz kapitala u druge zemlje. Dakle, može se uočiti donekle održivi oporavak, prije svega zemalja centra poput Njemačke i do određene mjere Višegradskih zemalja i Slovenije, jer su integrirane u njemačku izvoznu industriju, u taj proizvodni lanac. Neke regije u Češkoj, Slovačkoj i Mađarskoj su dosegnule razinu gotovo pune zaposlenosti. Također, u Višegradskim zemljama su narasle realne nadnice jer je narasla pregovaračka snaga sindikata i radnika. Dogodila se promjena u zadnjih godinu s nekoliko prilično značajnih štrajkova, a pogotovo se ističe štrajk u Volkswagenu u Slovačkoj.

Međutim, financijalizacija se nastavila. U nekim zemljama, zaduženost kućanstava je počela ponovo značajno rasti. To se posebno odnosi na Slovačku. Događa se izraženiji ulazak kapitala u zemlju koji se investira uglavnom u nekretnine. Slovačka centralna banka nastoji različitim mehanizmima zaustaviti rast zaduženosti, ali svejedno je on vrlo značajan. Sličan se trend da primijetiti i u Njemačkoj, Nizozemskoj i Austriji. Dakle, pretkrizni obrasci financijalizacije se vraćaju, a politike Europske centralne banke su to u priličnoj mjeri omogućile s obzirom na to da su kamatne stope jako niske.

Ako se okrenemo Francuskoj i Italiji, vidjet ćemo da je tamošnja ekonomska situacija lošija. I Francuska i Italija su prošle kroz deindustrijalizaciju i prije krize, a ona se dodatno ubrzala u Italiji nakon 2008. godine. Uočljivo je pritom iznimno osiromašenje talijanskog juga. Poseban problem Italije je vrlo delikatna situacija s bankarskim sektorom. Taj problem je opet povezan sa sve slabijom industrijom. Ne radi se toliko da su te banke avanturistički posuđivale prije krize, već su njihovi problemi strukturno vezani uz slabe performanse talijanske ekonomije, pogotovo proizvodnog sektora.

Što se tiče cjelokupne mediteranske Europe, razina trgovinskog deficita je dosta manja nego u pretkriznom periodu, neke su zemlje čak u suficitu, ali ključni razlog tome nije nekakav oporavak domaće izvozne industrije, već dramatičan pritisak na domaću potražnju putem mjera štednje što je dovelo do smanjenja uvoza. Strukturni problemi proizvodnog sektora uopće nisu riješeni. U Španjolskoj je oporavak uglavnom zasnovan na turizmu i donekle, opet, na građevinarstvu. Razlozi portugalskog oporavka leže u novim politikama socijalističke vlade koju podržavaju Lijevi blok i Komunistička partija. Nove politike su utjecale na rast domaće potražnje što je pridonijelo oporavku. Ali ni takva, centralno-lijeva vlada, nije u stanju pozabaviti se strukturnim problemima.

Što se tiče jugoistočne periferije, Hrvatska je imala posebnu dugu krizu i duboku recesiju. S obzirom na tu dubinu, oporavak je vrlo slab, a njegov centralni oslonac je turizam. Snažniji oporavak u Rumunjskoj je djelomično zasnovan na rastu izvoza, a djelomično na rastu domaće potražnje s obzirom na povećane plaće u javnom sektoru. Ali, rekao bih da je situacija i dalje prilično nestabilna. Dok Crna Gora, Makedonija, Bosna i Hercegovina te Kosovo imaju itekako ozbiljne strukturne probleme, donekle zamaskirane u Crnoj Gori s turizmom.

Je li ova promjena u smjeru njemačke trgovinske politike došla “spontano” ili se radilo o nekakvom “planskom” dogovoru na razini vladajuće klase? I na tom tragu, što nam ta promjena može reći o održivosti novih prijedloga ustroja Unije i eurozone poput onog o “Europi više brzina” i sličnima?

Dakle, kao što znamo SAD i Velika Britanija se nalaze izvan eurozone. Njemačka ima tu sreću da je eurozona vrlo heterogena. I na osnovu toga snaga eura u odnosu na dolar i funtu ne reflektira stopu produktivnosti u Njemačkoj, već, neću reći prosjek produktivnosti na razini eurozone, već nekakvu kombinaciju. I takav slabiji euro u odnosu na njemačku razinu produktivnosti stvara značajnu prednost za njemački izvoz van eurozone. To ima nešto veći utjecaj u izvozu u SAD nego u Veliku Britaniju zbog slabljenja funte nakon referenduma. Što se tiče Kine, priča je nešto drukčija jer tamo izvoz njemačkih kapitalnih dobara igra vrlo važnu ulogu. S obzirom da je razina investicija u Kini vrlo velika, to je prilično važno za taj sektor. Kao što smo već naznačili, izvoz u zemlje eurozone je morao otpasti zbog rigidne politike štednje i niskih nadnica koju je provodila Europska komisija. Jednostavno je potražnja opala, a samim time i udio njemačkog izvoza. Također, razina investicija u tim zemljama nije bila atraktivna za sektor kapitalnih dobara. Tako da se može reći da je politika štednje u eurozoni imala ambivalentne učinke po njemačku industriju.

Ono što možemo vidjeti jest da postoji de facto tendencija prema “Europi više brzina”. Očito već postoji podjela na članice eurozone i one zemlje koje to nisu unutar Europske unije. Pojavljuju se ideje o ministru financija eurozone i proračunu eurozone, što bi bili prvi koraci prema institucionalizaciji eurozone kao zasebnog entiteta unutar EU. Njemačka je koncepcija zapravo ordoliberalna. To znači da bi ministar eurozone nalagao striktnu fiskalnu disciplinu. Ne bi postojao proračun eurozone, već svojevrsni europski monetarni fond koji bi u slučajevima krize uspostavljao režim štednje poput MMF-a. I naravno pitanje je bi li nacionalni parlamenti trebali potvrđivati sredstva koja bi se prelijevala u fond. Tu se javlja razlika između njemačke i francuske koncepcije. Francuska ideja je, čini mi se, nešto manje usmjerena prema štednji. Pitanje je hoće li nova njemačka vlada to prihvatiti, ali i dalje bi okosnica bila politika štednje, s nešto više sredstava za investicije što podupire Francuska.

S druge strane, Jean-Claude Juncker, čelnik Komisije, prije koji je mjesec rekao da bi sve zemlje EU trebale ući u eurozonu. Dakle, postoji neki pritisak i prema proširenju eurozone, ali prije toga bi trebali riješiti ključne probleme. Eurozona očito ne funkcionira, robuje izraženoj strukturnoj heterogenosti, a ni Europska centralna banka se ne ponaša kao ostale centralne banke. Rekao bih da eurozona dugoročno nije održiva. Također, eurozona je imala poražavajuće učinke na ekonomije periferije, ali i Francuske i Italije te ne vidim da će se zemlje poput Mađarske i Poljske priključiti. Ta podjela na zemlje eurozone i ostale će ostati i vjerojatno jačati.

Problemi monetarne politike i niske razine investiranja

Rekli ste da dugoročno eurozona nije održiva, ali što mislite da nam slijedi na kratki rok? Tu prvenstveno mislim na politike ECB-a. Stalno se najavljuje povećanje kamatnih stopa i prestanak politike “kvantitativnog popuštanja”, a na tom tragu razmišlja i američki FED. Što mislite hoće li do toga doći i kakve će učinke imati?

Vidi se na američkom primjeru kako je gradualno odustajanje od niskih kamatnih stopa prilično zahtjevna stvar, a mislim da će ta promjena u Europi ići još sporije jer je eurozona heterogena. S krajem “kvantitativnog popuštanja” došlo bi do rasta prinosa na državne obveznice, pogotovo na periferiji i cijena zaduživanja bi se značajno povećala. Strukturni problemi unutar eurozone bi ponovo postali prilično vidljivi. Što se tiče samog financijskog sektora, rekao bih da su interesi različiti u pogledu prestanka s ovakvom monetarnom politikom. Onaj dio sektora koji se bavi trgovanjem dionicama i vrijednosnim papirima je prilično zadovoljan trenutnim stanjem. Ali drugi dio, prvenstveno osiguravajuće kuće i mirovinski fondovi imaju drukčije interese. Oni moraju investirati dio svojih sredstava u obveznice s vrlo niskim prinosima i to im dugoročno predstavlja veliki problem i htjeli bi da trenutna politika što prije završi. Dakle, postoje konfliktni interesi unutar financijskog sektora. Također, politika “kvantitativnog popuštanja” je vrlo zgodna za državne proračune zemalja periferije, a i onima u centru omogućuje lakše refinanciranje.

Ne vidite da je ta politika stvorila neke tipove makroekonomskih neravnoteža ili inflatorne pritiske?

Ono što se da uočiti je specifična vrsta inflacije i to inflacija financijske imovine. Može se primijetiti da je u mnogim zemljama došlo do inflacije cijene dionica, kao i do značajnog rasta cijena nekretnina. Dakle, postoji vrlo specifična vrsta inflacije i vrlo izražena podjela: inflacija u cijeni običnih roba je jako niska, malo iznad nule, dok je inflacija financijske imovine prilično skočila. Zapravo se na neki način vraćamo na pretkriznu situaciju.

Što mislite koje su, recimo, srednjoročne opasnosti takve inflacije po ekonomsku stabilnost i što mislite što ECB i regulatori misle o tome?

Postoje neke institucije poput Banke za međunarodna poravnavanja iz Basela koje tvrde da su stvari opet postale fragilne. Meni se također čini da je situacija opet riskantna. Ne mogu ništa predviđati, nemoguće je reći ovo ili ono će se dogoditi, ali očito je da ponovno izbijaju slični problemi kao u periodu prije krize, s jednom ključnom razlikom. Trgovinski deficiti zemalja južne periferije više nisu toliko visoki. To je jedina bitna razlika, ali isti trendovi i problemi se opet pojavljuju.

Da se vratimo malo nazad: što mislite zašto politika niskih kamatnih stopa nije utjecala na rast investicija u eurozoni? To je bila, barem retorički, glavna obrana takve politike. Zašto su rezultati izostali?

Mislim da priča oko investicija zapravo nije imala nikakvu ulogu, ona nije bila pozadinski razlog te politike, samo priča. Dvije su racionalnosti postojale u pozadini niskih kamatnih stopa. Prva se ticala oporavka burzi i držanja financijskog sektora iznad vode, dok je druga stvar posrijedi bila olakšanje situacije za proračune perifernih zemalja, s obzirom na to da ECB ne smije otkupljivati državne obveznice. Ovime su to zaobišli. Dakle, stabilizacija proračuna je također bila motiv iza “kvantitativnog popuštanja”.

Velike se kompanije uglavnom ne oslanjaju na bankarske kredite za investicije i poslovne iskorake, a razina investicija i dalje je prilično niska. Tako da ne vidim kako je to mogao biti motiv za takvu monetarnu politiku, barem ne glavni.

A što su onda razlozi niskih razina investiranja?

A s postojećim kapacitetima možete proizvesti sve što možete prodati. (smijeh) Na primjer, u Sloveniji smo mogli vidjeti značajan oporavak, ali to se sve moglo s postojećim kapacitetima, nije bilo potrebe za novim investicijama.

Razlozi uspona desnice

Skicirali smo ekonomsku sliku Europe, prebacimo se sada na politički teren. Kako tumačite posljednje trendove rasta desnice u Njemačkoj, Austriji i Italiji? I možete li te trendove povezati sa zbivanjima u ekonomiji kroz koja smo prošli u prethodnim pitanjima?

Kao prvo, u postkriznom periodu ojačala je pozicija kapitala. U formiranjima vlade u Njemačkoj i Austriji ključnu su riječ imala udruženja poslodavaca i industrijalaca dok su se dogovorali ekonomski aspekti koalicijskih sporazuma. Drugo, mejnstrim stranke uglavnom govore da širenje socijalne države nije moguće, da naprosto nema dovoljno sredstava na raspolaganju. Na to ekstremna desnica reagira ovako: okej, onda isključimo one koji ta sredstva ne zaslužuju. I rekao bih da velik broj glasača ekstremne desnice vjeruje u tu priču. Na taj način, ekstremna desnica podržava zahtjeve krupnog kapitala i na primjeru Austrije možemo vidjeti preklapanje njihovih stavova i interesa. Sličan trend možemo vidjeti u Italiji s Lega nord i u Njemačkoj s AfD-om. Također, ove snage ekstremne desnice zagovaraju retradicionalizaciju rodnih uloga. I zato su uglavnom najprivlačniji muškom dijelu elektorata, što istraživanja i potvrđuju. I u svim tim zemljama, uz određene razlike, svjedočili smo samouništenju socijaldemokrata. SPD i Renzi, iako njegovu stranku baš ne možemo nazvati socijaldemokratskom, nikad se nisu oporavili od uvođenja antiradničkih politika. Socijaldemokrati u Austriji su malo različiti, oni su barem branili socijalnu državu. Ali svejedno svjedočimo urušavanju socijaldemokracije i okretanju birača udesno.

Važno je pritom istaknuti da socijaldemokracija nema nikakvu ideju o proizvodnji. Proizvodna sfera se uopće ne nalazi u njihovom diskursu. A mislim da bi se bilo kakva lijeva politika vrijedna tog imena morala zalagati za promjenu proizvodne strategije i izraženiju intervenciju u ekonomiju. I tu se ne radi samo o nacionalizaciji, već o restrukturiranju ekonomije. Na primjer, u slučaju Njemačke bi se preispitala izvozna orijentacija, ekološka dimenzija i cijeli niz stvari. Što da se radi s postojećom ekonomskom strukturom, a ne samo puka nacionalizacija.

Na koje bi se makroekonomske metode u tom slučaju trebalo osloniti?

Nisu potrebne samo makroekonomske, već strukturne politike. Zapravo, izravno sudjelovanje u odlukama o investiranju. To može činiti država, ali i institucije poput razvojnih banaka.

Prebacimo se na istok. Kao što ste već spomenuli, Višegradske zemlje su prilično integrirane u njemački izvozni model i proizvodni lanac. No, s druge strane, političari na vlasti u tim zemljama se prilično oslanjaju na anti-europsku retoriku. Na primjer, u slučaju izbjegličke krize prozivao se “moralni imperijalizam” Angele Merkel. Kako tumačite političku održivost takvih proturječja? Radi li se samo retorici lažnog antiimperijalizma ili su odnosi nešto kompleksniji?

Započet ću s nacionalističkim vladama u Poljskoj i Mađarskoj. Zapravo postoji značajna razlika među njima. U slučaju Poljske, vlada je puno ambicioznija. Tvrde da izvozni model zasnovan na jeftinom radu ima svoja ograničenja i prijeti razvojnom stagnacijom. Nadalje, smatraju da poljska ekonomija treba ulagati u neka druga područja, steći određeni vid autonomije i neke mjere u tom pogledu su već implementirane, a osnovna stavka takvog restrukturiranja trebao bi biti bankarski sektor. Uloga države u bankarskom sektoru je uvećana i vlada smatra da bi državni dio bankarskog sektora trebao poticati domaći kapital, djelomično i u izvoznoj orijentaciji.

To se može vidjeti i u Hrvatskoj. Poljski državni fond izravno je pomagao jednoj poljskoj kompaniji u preuzimanju Luke Rijeka.

Da, a recimo, jedan od glavnih sektora u koje je poljska vlada počela izravno intervenirati je brodogradnja. Dakle, pojavili su se inicijalni koraci u industrijskoj politici restrukturiranja, ne radi se samo o retorici. I program je puno ambiciozniji nego onaj u Mađarskoj. Tamo možemo vidjeti da je vlada odlučila pomoći domaćem kapitalu povezanom s vladajućom strankom, ali samo u onim sektorima koji nisu izloženi, ili nisu toliko izloženi, stranoj konkurenciji. To su u prvom redu građevinarstvo, trgovina i u vrlo ograničenom dosegu bankarstvo. U Mađarskoj se može zamijetiti trend koji bismo mogli nazvati oligarhizacijom. Ali oligarhizacija samo u određenom segmentu uslužne ekonomije i u građevinarstvu. U industrijskom sektoru dominira strani kapital i to nije nimalo upitno. Štoviše, dobivaju izravne državne poticaje, a vlada je snizila porez na korporativnu dobit na 9%. Da bi privukla strani kapital, a i da bi domaćem “olakšala” poslovanje. Dakle, mađarska vlada uopće ne dovodi u pitanje strukturu ekonomije, već je samo donekle rekonfigurirala odnose između domaćeg i stranog kapitala.

Što se tiče Slovačke i Češke, pojavile su se debate o prekomjernoj zavisnosti o stranom kapitalu, ali što se tiče samih politika nije bilo značajnih promjena.

Nadilaženje klasnih razlika nacionalističkom retorikom

Koju funkciju ili ulogu možemo pripisati radikalnoj nacionalističkoj retorici s ozbirom na opisano stanje ekonomija?

Rekao bih da se načelno radi o pokušaju nadilaženja klasnih razlika, ali opet s izraženom razlikom između Poljske i Mađarske. U Poljskoj smo mogli vidjeti određene ekspanzivne socijalne politike, poput nimalo skromne financijske pomoći roditeljima za novorođenu djecu. Također grade i stanove za iznajmljivanje. Dakle, adresiraju određene socijalne probleme, ali iz konzervativne, ne egalitarne perspektive. Posebno je program pomoći roditeljima bio vrlo razgranat u ruralnom području i mnogi su od njega “profitirali”. Radi se o svojevrsnoj političkoj regrutaciji nižih klasa. Valja naglasiti i da je povećana minimalna plaća. Odnosi sa sindikatima su komplicirani, ali nisu toliko loši kao prije.

Što se tiče Mađarske, tamo provode izraženu neoliberalnu socijalnu politiku s nizom rezova koji su pogodili najsiromašnije, poput socijalnih naknada za ugrožene. Postoji i obiteljska politika, ali ona je orijentirana na srednje klase. Te su srednje klase baza vladajuće stranke, a što se tiče nižih klasa, one se nastoje u određenoj mjeri demobilizirati. Dakle, postoje značajne razlike između ta dva modela.

Osvrnimo se malo na postjugoslavenske zemlje. Što mislite, kakvi su im srednjoročni ekonomski izgledi? To jest, kakva ih ekonomska sudbina očekuje s obzirom na ono što ste pričali da se zbiva u zemljama centra?

Možda najbolje da započnem sa Slovenijom. Pričali smo o Višegradskim država, a Slovenija se, poput njih, prekomjerno oslanja na izvoz. I nije bila izložena snažnoj deindustrijalizaciji kao ostale države nasljednice bivše Jugoslavije. I dalje ima donekle jak proizvodni sektor, ali kontrola nad tim sektorom je oslabila tijekom krize. Čini mi se da je Slovenija u krizi prošla kroz periferizaciju. Također, došlo je do slabljenja domaće potražnje i prekarizacije radne snage, pogotovo među mladima.

Ono što sve ostale države nasljednice dijele je brutalna deindustrijalizacija u 1990-ima. Industrija se nikad nije oporavila ili je djelomično, ali ne do prijašnje razine. U obalnim zemljama, Hrvatskoj i Crnoj gori, prisutno je prekomjerno oslanjanje na turizam. I to mi se čini ekstremno problematičnim. Proizvodna baza je prilično slaba i veliki broj kvalificiranih radnika i stručnjaka je emigrirao. Snažna emigracija je prilično oslabila ekonomske kapacitete i mogućnosti država. Vlade nisu napravile ništa za proizvodni sektor, niti lijeve niti desne, dok su desne bile povezane s građevinskim kapitalom i uvoznicima. Riječ je o vrlo problematičnom ne-razvojnom modelu. A Hrvatska uza sve to ima i problem s Agrokorom.

Možete li pojasniti koji su to ključni problemi prekomjernog oslanjanja na turizam?

Kao prvo i najočitije, radi se o sezonskoj industriji. Što se posebno osjeća na tržištu rada. Drugo, turizam je slabo povezan s ostatkom ekonomije. Možda je neka hrana u hotelima iz lokalnih izvora, ali sigurno ne sva. Dakle, vrlo je ograničen utjecaj na ostatak ekonomije. Također, radi se o sektoru s prilično niskim nadnicama. Uz to, tehnološki potencijal turizma je nula. S obzirom na sve to, turizam kao središnji ekonomski oslonac predstavlja problem.

I za kraj, okrenimo se ljevici. Već ste istaknuli da je u socijaldemokratskim vizijama, a i šire lijevim, investicijska ili proizvodna politika potpuno iščezla. U najboljem slučaju se možemo zadovoljiti s obranom stečevina socijalne države. Također, uslijed svih kriznih i postkriznih politika koje ste opisali, radnička klasa postaje sve atomiziranija. Ta mi se dva problema čine središnjima i esencijalnima za suvremenu ljevicu. Vidite li neke naznake u smjeru njihova rješavanja ili kako ih bar vi zamišljate?

Valja se vratiti nekim tradicionalnim marksističkim premisama. Marx je govorio o proizvodnim odnosima i oni su središnja stvar. Ali nisu samo središnja, već i vrlo komplicirana stvar. Bilo kakvo miješanje u proizvodnju, recimo državno, predstavlja mnogo veći izazov kapitalu od socijalnih politika. Svejedno, mislim da je iz društvenih i ekoloških razloga presudno za ljevicu da krene u tom smjeru. To znači izravno mijenjanje investicijskih i proizvodnih obrazaca te ojačavanje onih proizvodnih sektora koji su ekološki održiviji. Na primjer, pomjeranje investicija prema javnom prijevozu nauštrb autoindustrije i privatnih automobila. Obnovljivi izvori, a ne ugljen.

Ti su izazovi još zahtjevniji u eurozoni zbog nemogućnosti provođenja autonomne monetarne politike i dokazane nemoći središnje banke da djeluje u drukčijem smjeru. Dakle, eurozona je problem za bilo kakvu lijevu alternativu, a napuštanje eurozone je vrlo komplicirano pitanje. Što se tiče atomizacije koju spominjete, mislim da je za početak važno boriti se za integrativnu socijalnu državu, umjesto ekskluzivne i selektivne kakvu zagovara ekstremna desnica. To uključuje i integraciju rodnih pitanja koje desnica nastoji retradicionalizirati: investiranje u javne vrtiće i njegu za starije i nemoćne zasnovano na kvalitetnim radnim uvjetima i pristojnim plaćama. Te se aktivnosti ne smiju seliti u kućansku sferu i tamo prepustiti neplaćenom ženskom radu. Rodna se dimenzija treba još snažnije isticati u lijevim politikama jer ima nespornu materijalnu osnovu.

 bilten.org 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU