Foto: Impuls
Postoji jedno žensko lice u Kotor-Varoši u koje građani svakodnevno gledaju, a malo ko zna o kome je riječ. To je lice Larise Šugić, čija bista stoji ispred vrtića koji nosi njeno ime. Ukoliko se neko zapita ko je bila ova žena, taj podatak je maltene nemoguće pronaći. O njoj nema gotovo nijedne riječi na internet-pretraživaču.
Piše: Ilijana Božić
Danas, gotovo osamdeset godina nakon njene smrti, ostaje pitanje:
Zašto o njoj ne znamo ništa?
Koliko ljudi u Kotor-Varoši zna da ime vrtića dolazi od djevojke koja je imala samo 18 godina kad je poginula, boreći se za svijet koji nije stigla vidjeti?
Koliko je žena poput Larise, partizanki, kurirki, bolničarki, sekretarki, omladinki nestalo iz kolektivnog pamćenja, jer su bile „samo žene“?
Naše ulice i ustanove nose imena koja često ponavljamo mehanički, ne znajući njihovu priču.
Sjećanje bez znanja postaje prazna forma. A zaborav, tih i uporan, briše ne samo imena, nego i smisao. Larisa Šugić zaslužuje da se ponovo izgovori njeno ime jasno, s poštovanjem, s toplinom. Zaslužuje da njena bista ne bude samo dekoracija, nego podsjetnik da su slobodu koju danas živimo sanjale i djevojke poput nje. Njeno lice kraj vrtića nije samo spomenik.
To je lice jedne generacije koja je vjerovala da može promijeniti svijet.
Ipak zahvaljujući istoričarima koji se bave ovom tematikom, uspjela sam dokučiti ko je bila Larisa Šugić i za šta je bila zaslužna ta tajnovita žena koja nas je sve zadužila, a o kojoj ne znamo ništa. Većinu podataka sam izvukla iz teksta objavljenog u listu “Rodoljub”, autora Božidara Božičkovića.
O Larisi
Larisa Šugić je rođena 1927. godine u Kotor-Varoši, u porodici Šaćira i Anastazije Šugić. Njihov dom bio je neobičan, mješoviti brak, spoj različitih vjera, kultura i pogleda, ujedinjenih u jednoj ideji: slobodi. Šaćir je ratovao u Rusiji za vrijeme prvog svjetskog rata, tamo je upoznao i oženio se s Ruskinjom, učiteljicom Anastazijom. S njim je mlada Ruskinja došla u tadašnju Jugoslaviju. Izrodili su četvoro djece, među kojima i kćerku Larisu. Šaćir je bio tada ugledni brijač i frizer.
Kada je izbio drugi svjetski rat, Šaćir nije čekao da istorija prođe pored njega. U decembru 1941. godine, zajedno sa Larisom i ostatkom porodice, pridružio se partizanima.
Larisa je tada imala samo 14 godina. Njen život, koji je mogao biti ispunjen knjigama, plesom ili prvim ljubavima, prekinut je u vihoru borbe. Prekinut za neki viši cilj, za ideju o slobodi. Pristupila je borbenim jedinicama i kasnije su partizani pričali da je bila smjela i spretna ratnica.
Zabilježeno je da je pokazala neviđenu hrabrost, jer zamislite, s nepunih 15 godina Larisa je krenula s puškom u ruci na neprijatelje, bacala je bombe na skupine neprijateljskih bunkera, previjala stotine ranjenika partizana. Nosila je Larisa u sebi revolucionarni duh, koji ju je naveo da napusti majku i školu, da krene putem borbe. Zbog inteligencije, odanosti i borbenosti brzo je postala članica SKOJ-a, a učestvovala je na jugoslovenskom kongresu kao omladinski delegat, a kasnije je postala i član partije.
Poslije dugih i teških borbi, kada se činilo da ljudska izdržljivost više nema granica, došla je i ona najžešća, najkrvavija ofanziva. Bila je to peta ofanziva. Vojska je morala izdržati sve, a mnogi su, pored metaka i granata, vodili bitku i s nevidljivim neprijateljem, tifusom. Hiljade ranjenika čekalo je evakuaciju, obrok i dan odmora.
Larisa nije časila časa. Učestvovala je u petoj ofanzivi i držala se hrabro i to ne samo u borbi, već i u trenucima kada je trebalo probiti obruč, pod kišom metaka i snijegom do pojasa.
Umorna, iscrpljena, s ranama koje su pekle, iznijela je na svojim leđima dva puškomitraljeza. Njen podvig nije ostao nezapažen, pohvaljena je od štaba ruskog korpusa, a 24. decembra 1944. odlikovana je Medaljom za hrabrost i Spomenicom iz 1941. godine.
Bilo je jutro januara 1945. godine. Mlada žena pridružila se artiljerijskoj brigadi 51. divizije. Bilo je mraza, zima je bila jaka, kažu da je zrak rezao kao staklo. Larisa je krenula na položaj noseći jednu bateriju protivtenkovske jedinice. Vodila se borba za selo Adolfovac.
Snijeg do koljena, šuma rijetka, a njemačke čete su već opazile kretanje pa su vojnike zasule minama i mitraljezima. Borci su tražili zaklon.
Ipak s Larisom se nije moglo tek tako, ona nije imala straha.
Sjela je na cijev topa odlučno s osmijehom i rekla: „Hrabro, drugovi, naprijed! Nije za svakog metak stvoren. Treba da požurimo, da drugovima pomognemo. Samo da mi je da još jedanput jurišam na bunker…“
Tim riječima podizala je moral svima oko sebe, sve do prilaza Adolfovcu, kod mjesta gdje su, između dva jablanova stabla, imali ukopan top.
A onda zvižduk i eksplozija. Mina je pala nekoliko metara od nje. Snijeg se raspršio, zemlja zatutnjala. Larisa je ostala mirna, s onim istim smirenim izrazom koji su borci pamtili i voljeli.
Prepričavalo se da su joj oči tada zaiskrile, da se u njoj vidjela sva snaga jednog starog borca koji je četiri godine ratovao i borio se.
Zabilježeno je da je prišla jednom borcu i rekla: „Druže, daj mi malo tvoj mitraljez.“
I pošla je naprijed brzo i odlučno, korakom koji ne poznaje strah. Povela je četu kroz vinograd, pod sve žešćom neprijateljskom vatrom. Borci su je slijedili, kao da ih je vodila sama vjera u pobjedu. I onda tišina, pucanj i Larisa pada.
Na snijegu, kraj rubova vinograda, ležala je njezina krvava kozačka kapa. Položili su na nosila to vitko, mlado tijelo koje je sad bilo nepomično. Samo se desna ruka trzala, kao da još pokušava dohvatiti pušku. Disala je jedva. Oči zatvorene, lice blijedo, ali spokojno. Jedan metak okrznuo joj je čelo, drugi probio vrat.
Kada su je prenijeli u štab, bolničarka je pokušala još jednom da joj previje rane. Ali uzalud. Dok se zimski dan gasio nad snijegom i tišinom, gasio se i jedan mladi, čestiti život. Larisa je te večeri prestala disati.
Na položaju kod Adolfovca zavladala je teška, gorka tišina. Svi su osjećali da su izgubili više od saborca izgubili su simbol, lice hrabrosti, lice koje se smijalo smrti i vjerovalo u bolje sutra.
Larisa Šugić, djevojka iz Kotor-Varoši, koja je sa 14 godina krenula u borbu, a sa 18 položila život, ostala je u sjećanju kao svjetlost pod snijegom.
Topla, prkosna, hrabra. Kao sam život koji se nije dao lako ugasiti.
Njena porodica nastavila je život u Kotor-Varoši, a otac Šaćir, ratni vojni invalid, umro je 1956. godine.
Godinama kasnije, 1977. godine, bista Larise Šugić postavljena je ispred vrtića koji nosi njeno ime. Upravni odbor na sjednici održanoj 12. oktobra 1975. godine donio je odluku o imenovanju i doprinosima prema statutu po kojoj se vrtiću u Kotor-Varoši dodjeljuje naziv „Larisa Šugić“.
Istovremeno je odlučeno da se pristupi prikupljanju sredstava za izgradnju spomen-kuće Larise Šugić u dvorištu Dječjeg vrtića. Bistu Larise Šugić izradio je banjalučki kipar Ahmed Bešić, poznat po mnogim spomenicima širom regije.