Ilustracija Jelena Žilić
Jutro nakon što je većina u Narodnoj skupštini Republike Srpske poništila sve sopstvene „istorijske“ odluke, ispunjavajući volju ne samo Ustavnog suda, nego i do juče „neustavnog“ Suda BiH, „nelegalne“ Centralne izborne komisije, „neimenovanog stranca“ Šmita, a prije svega američke administracije – u jednom pravoslavnom hramu odigravalo se čudo.
Piše: Miljan Kovač
Predsjednik preumljene skupštine entitetske se duhovno preumljavao, ili kako sam reče preispitivao. I gdje bi drugo nego u hramu raskrstio sa sobom, pa valjda i sa Bogom dilemu: Da li je skupština kojom predsjedava dobro postupila?
„Nisam ponosan na jučerašnje odluke naše skupštine, ali sam svjestan da moramo tražiti rješenje“, poručio je na X-u, valjda još iz crkvene porte, preispitani rab božji Stevandić.
Nije poznato da li se Stevandić, kao pobožan čovjek kako se predstavlja, pred nekim oltarom, onako skrušeno, pokajnički preispitao i o svojoj ulozi u nekim ranijim događajima? Ne kažem da nije, ali nigdje nisam pročitao da nije ponosan na svoju ulogu u maltretiranju civila ‘92. u Kotor Varošu. Snimak smo svi vidjeli na YouTube-u. Nije poznato ni je li bilo preispitivanja oko njegove veze s monstruoznim crvenim kombijem koji je ratnih devedesetih gutao ljude po banjalučkim ulicama…
Složićemo se ipak da su vjerska osjećanje, pa i „preispitivanja“, duboko intimna stvar, ili bi trebala biti, ali uzroci tih preispitivanja u Stevandićevom slučaju, to nikako nisu. Neki su stvar pravosudnih organa, a druga politike, dakle u oba slučaja uzroci ovih preispitivanja su i javna stvar. Kao i posljedice, koje nikakvo preispitivanje bez pravosuđe ne može sanirati, osim ako posljedica nije mjerena u ljudskim životima.
Ali ostavimo tu vrstu „preispitivanja“ pravosuđu, kad se jednom sjeti da i radi svoj posao.
Oko čega se zapravo prvi entitetski parlamentarac preispitivao, nešto je jasnije iz drugog dijela njegove objave na X nalogu.
“Dodik je birao svog zamjenika, kao što bih ja ili neko drugi svog. Svi nosimo svoj krst i svoju odgovornost. Srpska je iznad i biće je poslije svih nas”, napisao je.
Jasno, mislio je na izbor v.d. predsjednice Republike Srpske Ane Trišić Babić.
Nije tajna da se Stevandić vidio na toj poziciji, bar od kako je Miloradu Dodiku održano prvo ročište pred Sudom BiH i postalo jasno da bi ga ishod suđenja mogao koštati predsjedničke fotelje. I koštalo je.
Koliko god se Dodik vrzmao po palati i odlagao trenutak kada tamo neće moći ni pomoliti.
Odluka skupštinske većine okupljene oko Dodikovog SNSD-a, u prošlu subotu je konačno priznanje faktičkog stanja – Milorad Dodik više ni formalno nije predsjednik ovog entiteta.
Drugo je pitanje da li je izbor v.d. predsjednice u skladu sa Ustavom RS. Istini za volju u Ustavu takva mogućnost ne postoji. Zato postoji jedna praksa koja je Stevandiću davala nadu. Poslije iznenadne smrti tadašnjeg predsjednika RS Milana Jelića, skupština je za vršioca dužnosti izabrala svog tadašnjeg prvog čovjeka Igora Radojičića. Istina, Radojičić nikada nije preuzeo dužnost, jer je klub Bošnjaka u Vijeću naroda RS stavio veto na ovu odluku, pa se čekalo na izjašnjavanje Ustavnog suda. Ustavni sud jeste presudio da imenovanje Radojičića nije neustavno. Međutim, odluka je prekasno stigla – izbori su već bili održani, a na njima je za predsjednika izabran Rajko Kuzmanović.
Bilo kako bilo, izbor predsjednika skupštine na poziciju v.d. predsjednika RS nije osporen. Logika je nalagala da u slučaju Dodikovog uklanjanja/povlačenja sa pozicije, skupština po istoj analogiji za v.d. predsjednika ustoliči Stevandića.
Da je to i učinjeno, sada se ne bi bavili Stevandićevom javno dostupnom intimom – „preispitivanjem“ pred oltarom. Ali očito i Dodik se na vrijeme preispitao – Stevandić mu se prilikom te seanse zasigurno nije ukazao kao osoba od povjerenja.
Da ne govorimo o Željki Cvijanović, koja mu se samo nakratko pričinila, prije nego se misteriozni lik nije preobrazio u Anu Trišić Babić. Druga je stvar da li mu je tokom preispitivanja na ukazanje uticao jak zapadni vjetar, isti onaj koji je svojevremeno njega donio pravo u sedlo vlasti.
Da ga je taj vjetar opet dobro produvao, ukazuje i nagli politički zaokret od Moskve prema Vašingtonu, krunisan pohvalom američke administracije odlukama Narodne skupštine RS izborom v.d.predsjednice.
Bez nepotrebnog gubljenja vremena na surfanje po biografiji Dodikove privremene zamjene, pažnje vrijedan podatak je njen angažman u međunarodnim organizacijama poput OHR-a i USAID-a, koje su do juče u RS zvanično smatrane neprijateljskim.
Posebnu pažnju je privuklo „otkrovenje“ da se Ana Trišić Babić otvoreno zalagala za NATO put BiH. Velikog li otkrića!? Kao da drugi put za ovu državu postoji, osim u pustim snovima decenijama antizapadno indoktriniranog dijela javnosti.
Nije nikakvo čudo da se dobar dio svjetine upecao baš na tu udicu. I to nije slučajno – vladajuća kasta zna recept: bolje da se narod bavi onim što ne može promijeniti, nego problemima koji su na dohvat ruke. Ali valja se preispitati…
Kolumne „Žuta minuta” su dio serije „Impuls semafor“
Autor: Impuls