 istovremeno ugrožavajući slobodu i bezbjednost svih građana Bosne i Hercegovine.){kind=link}
Ilustracija Jelena Žilić
Stanje je alarmantno. Tri bjegunca od zakona drže kao taoce oko 750 hiljada ljudi (nema nas više u RS) istovremeno ugrožavajući slobodu i bezbjednost svih građana Bosne i Hercegovine.
Piše: Miljan Kovač
Prijete da će taoce gurnuti u ponor do čijeg ruba su ih gotovo vodili, dok većina otetih nije razumjela gdje ih vode. Doživljavali su to kao zabavno turističko putovanje začinjeno paradama nacionalističkog pijanstva i političkog kiča.
Ništa nisu shvatili ni kada je prije više od 17 godina usred Banjaluke, profesionalno postavljenom eksplozivnom napravom, raznesen Milan Vukelić, jedan od prvih koji se usudio javno progovoriti o sprezi vlasti i mafije.
Tada je šef ove tročlane grupe odmetnika od zakona, koja nas drži kao taoce, javno poručio da zna da niko od članova njegove partije niti je učestvovao niti je izvršio ubistvo inženjera Vukelića.
Na pitanje kako zna da niko od njegovih nije počinio ovaj zločin da ućutka baš priče o njihovim „djelima“, i ako zna ko nije, zna li ko jeste ubio tog pravdoljubivog čovjeka, odgovora nije bilo. Sedamnaest i po godina istraga njegove policije i tužilaštva nije makla sa mrtve tačke.
Većina današnjih taoca, koja je na putovanju ka rubu ponora na kome sada svi zajedno stojimo i čekamo „konačno rješenje“, ni tada nije shvatila kamo je voze.
Nisu progledali ni kada je prije tačno sedam godina nestao mladi Banjalučanin David Dragičević, čije je tijelo nekoliko dana poslije pronađeno usred Banjaluke, na ušću rječice Crkvene u rijeku Vrbas. Ni kada je vrh policije pokušao da slučaj predstavi kao samoubistvo, iako je sve ukazivalo na to da je mladić ubijen, pa je i tužilaštvo pod pritiskom javnosti otvorilo istragu o ubistvu. Istraga takođe tapka u mjestu, a ubice šetaju među nama.
Većina ništa nije razumjela ni kada je postalo jasno da politički vrh na čelu sa šefom trojke sadašnjih bjegunaca od zakona otvoreno opstruiše istragu i štiti naručioce i počinioce zločina.
Ne, nije većina progledala ni kada je godinu poslije ispred svoje kuće ubijen poznati biznismen Slaviša Krunić, čovjek koji takođe nije imao lijepe riječi o aktualnoj vlasti. Uhapšena su tri opskurna počinioca zlodjela, ali o nalogodavcima i motivima ubistva niko ni riječi. Interesantno da firme ubijenog u međuvremenu padoše u ruke lica bliskih šefu bjegunaca.
Jurila je većina sadašnjih taoca veselo prema provaliji ne sumnjajući u dobronamjernost svojih „vodiča“, ni kada je brutalno usred Banjaluke pretučen novinar Vladimir Kovačević, ni kada su na najprimitivniji način vrijeđani novinarke i novinari, ni kada su donošeni zakoni kojima se ograničavaju medijske slobode.
Opljačkani milioni, možda i milijarde preko namještenih tendera, preko nevraćenih kredita IRB-a, opljačkanih i ugašenih firmi, milionskih gubitaka u energetskom sektoru ili u Šumama RS, nisu bili razlog većini da se osvrne oko sebe i zapita kuda je vode?
I evo stigli smo do cilja. Sada smo taoci u punom kapacitetu.
Da me ko pogrešno ne razumije, ne krivim otetu većinu nizašta. Nikada žrtve nisu krive, podlegle su opasnim manipulacijama, ucjenama, velikim obećanjima…
Svi smo sada na istom rubu provalije, dok nam otmičari stoje iza leđa, naoružani zlim namjerama.
Problem je pregolem, jer u ovom trenutku ne vidimo da nam iko ozbiljno želi pomoći. Institucije države – Tužilaštvo, SIPA… kažu „analiziraju situaciju“, „čeka se pogodan trenutak“! Za šta, da nas neko gurne samo centimetar naprijed!?
Međunarodna zajednica!? Dok izvagaju jesmo li im mi baš toliko bitni, i imaju li vremena da se bave nama, prije nego završimo u ponoru.
Slijede posljedice – kako vrijeme u zatočeništvu prolazi javljaju se prvi simptomi Štokholmskog sindroma. U našem slučaju riječ je o nekom naprednom soju. Hajde što dio otetih počinje da se solidariše sa otmičarima, nego stiče se utisak da i oni koji bi trebali da nas oslobode počinju da pokazuju izvjesne simpatije prema njima. Već se čuje i po koji poziv na „razumijevanje“, ili „kompromis“. Čuju se i uvijek sveprisutni „legalisti“, koji smatraju da bi trebalo „pustiti institucije da rade svoj posao“, i da ne bi trebalo „stranci da se miješaju“. Zapitajmo se samo koje smo mi to ozbiljno pitanje u zadnjih 30 godina od rata do danas riješili sami, a da nam nije nametnuto? Eto kakve smo sposobnosti pokazali da „sami rješavamo probleme“. Nesposobnost da išta sami riješimo, upravo je naš najveći problem. Ali možda nismo ni probali.
Šta mislite da sada pokušamo? Plan je jednostavan. Da se svi kao jedan okrenemo prema otmičarima što nas drže na rubu provalije i otmemo im oružje iz ruku? Ako bi to učinili uspjeh bi bio zagarantovan, više nas je stotina hiljada puta. A njihovo oružje ne puca – ono samo prijeti, laže i ucjenjuje.
Kolumne „Žuta minuta”, su dio serije „Impuls semafor“
Autor: Impuls