Ilustracija Jelena Žilić
Nikakva reakcija koju ovih dana pompezno najavljuju on i njegova svita, neće spasiti političku karijeru Milorada Dodika nakon presude Suda BiH, kakva god ta presuda u pravosnažnom obliku bila. Iz prostog razloga, što suđenje za djelo koje je počinio nije Dodikov najveći i jedini teret i ako bi mu oslobađajuća presuda mogla produžiti političku egzistenciju. Ali neće.
Piše: Miljan Kovač
Dodikov politički pad odavno traje i logično se bliži kraju. Hronični kriminal i korupcija, opšti nedostatak izvora prihoda, propast i ono malo preostale privrede samo su neki od tereta koji ga pritišću. Čak i da se desi čudo, a čuda se od Trampovog dolaska na vlast dešavaju pa da mu sankcije budu ukinute i ublažene, to iščekivanje čuda baš može dugo potrajati. Predugo za premoštavanje provalije koja raste i prema kojoj Dodikov režim nezaustavljivo klizi. Na kraju krajeva njegova vladavina taman toliko dugo traje da je dodijala i narodu i koalicionim partnerima i u Banjaluci i Sarajevu. Dodijao je i Draganu Čoviću koji će ga podržavati i trpiti kao kamen oko vrata sve dok ne nađe bolje rješenje. Štaviše, iz posljednjih dešavanja oko prekompozicije vlasti na državnom nivo vidljivo je da Dodik Čoviću više služi kao moneta za cjenkanje sa sarajevskim političkim opcijama nago kao iskreni politički partner. Uostalom, ako je iko pokazao da u politici nema ni ljubavi ni dosljednosti onda su to Čović i Dodik. Osim ako ljubav nije usmjerena prema gomilanju ličnog bogatstva i moći da se to bogatstvo očuva i umnoži.
Vezivanje sudbine Republike Srpske i svih njenih građana za sopstvenu sudbinu u sudskom procesu, Dodik je pokazao da RS voli taman koliko mu može koristiti u vlastite svrhe – u ovom slučaju za odbranu vlastite slobode.
Veći je problem što su i Dodikovi navodni politički oponenti u RS svoju sudbinu vezali za Dodikovu, i što godinama čekaju da Dodik ili padne s bicikla ili bude osuđen i zatvoren pa da se proglase njegovim nasljednicima.
Najveći problem je što i pored sve kritike koju upućuju na njegov i račun vlasti kojoj je na čelu, najveći dio opozicije ne pokazuje nikakav, a pogotovo ne ideološki, otklon od njegove politike. Tačnije od sistema koji je uspostavio i u kome i sami politički egzistiraju.
Vidi se to naročito u odnosu prema tzv. „nacionalnim temama“. Taj odnos kod većine opozicionara u RS svodi se na takmičenje s Dodikom u ispraznom srbovanju, a proteklih dana i u podršci posrnulom predsjedniku susjedne Srbije Aleksandru Vučiću.
Štaviše, pojedini opozicionari, baš poput Dodika, podršku Vučiću predstavljaju kao podršku Srbiji. Dakle, izjednačavaju Srbiju i njenog trenutnog predsjednika, čime nedvosmisleno poručuju da je i za njih Dodik Republika Srpska.
A upravo bi za sve one koji žele istinske promjene i u ovom entitetu, ali i u čitavoj državi Bosni i Hercegovini, ono što se dešava u Srbiji moglo biti od velike koristi.
I ne mislim tu na pad samog Vučića sa vlasti koji je sve izvjesniji, pod pritiskom studentskog, ali i rastućeg opštenarodnog bunta protiv tamošnjeg režima.
Poenta je u tome što srpski studenti ne traže smjenu Vučića da bi ga zamijenio neki drugi Vučić. Naprotiv, traže sistematske promjene. Traže institucije koje će biti nezavisne od partijskih centara moći. I žele, što je i najbitnije, da stvari postave na svoje mjesto. Oni ne žele razgovarati s Vučićem, jer on po ustavu niti po bilo kom drugom osnovu nije nadležan da odlučuje o njihovim zahtjevima. U paroli „nisi nadležan“ leži sva suština tog bunta.
Po istom principu kao Vučić, samo godinama ranije i Milorad Dodik je uzurpirao sve institucije Republike Srpske, djelimično i države.
Gdje god su kadrovi njegove ili koalicionih/privjesak partija na čelu institucije, javne ustanove ili preduzeća, od mjesne zajednice do nekog ministarstva, tu se ne pita ni ustav ni zakon ni pravilnik, pita se Dodik.
Nedavno je tako odlučio iz budžeta predsjednika RS koji iznosi oko 77 miliona maraka, isplatiti plate zaposlenim u vrtićima u Bijeljini. Dodik govori o popravci puteva, zapošljavanju, proizvodnji struje, cijeni grijanja, iako ni po ustavu ni po bilo kom pravnom propisu nema nikakvu nadležnost u tim oblastima.
Za skoro 20 godina njegove vladavine niko iz opozicije mu nije poručio „nisi nadležan“!
Naprotiv s njim se razgovara, pregovara, a bogami i slavi. Paradoksalno je da su i nedavno na proslavi novoproglašenog Dana državnosti Srbije i Republike Srpske, u Banjaluci učestvovali predstavnici svih opozicionih stranka osim Liste za Pravdu i red Nebojše Vukanovića.
Podsjećamo, ovaj praznik nije uspostavljen nikakvim zakonom nego je stvar dogovora Vučića i Dodika, unesen u neformalnu Deklaraciju tzv „Svesrpskog sabora“, koji opet nije utemeljen ni u jednom pravnom aktu ni Srbije ni RS ni BiH.
Dakle, vječito grizući mamac srbovanja opozicija u RS je još jednom dala legitimitet Dodikovim neustavnim i nezakonitim nadležnostima. Uz to su legitimisali i njegovu politiku koja se svodi na stalno dizanje tenzija radi „nacionalnog okupljanja“ naivnog glasačkog tijela. Na isti način opozicija to godinama radi i proslavama zajedno s Dodikom neustavnog Devetog januara.
I sada dolazimo do suštine problema – kako nenadležnom Dodiku staviti do znanja da nije nadležan koristiti Republiku Srpsku kao štit za odbranu od sudske presude!?
Na način na koji to radi opozicija – nikako. Isto kao što samim padom Dodika neće doći ni do kakve promjene sistema, ako na njegovo mjesto zasjednu isti kao on.
A nije suština u njegovoj smjeni, ni zamjeni. Neće biti manje korupcije, kriminala, nepotizma, stranačkog zapošljavanja, gušenje slobode medija, kršenja ljudskih prava, ako zajedno s njim ne padne i sistem. I ako ćemo pravo ovakav sistem je najveći neprijatelj Republike Srpske. Isisao je iz nje što se dalo isisati, i isisaće i posljednju marku, posljednju fabriku, tonu uglja, drvo, rijeku, bez obzira bio na njegovom čelu Dodik ili neki novi Dodik.
Kolumne „Žuta minuta”, su dio serije „Impuls semafor“
Autor: Impuls