Ilustracija Jelena Žilić
Od početka sudskog procesa u kome je 26. februara Milorad Dodik nepravosnažno osuđen na jednogodišnju robiju, Milan Miličević ga je više puta javno pozvao da podnese ostavku i tako skine teret s Republike Srpske. Odazvati se novom pozivu bio bi hvale vrijedan gest pojedinca kome je stalo do budućnosti RS i njenih građana. Dodik ipak nije taj pojedinac, i kao što je odavno jasno, stalo mu je jedino do vlastitog interesa. Pitanje je da li bi to bio Miličević, a za Stanivukovića da i ne pitamo?
Piše: Miljan Kovač
Koliko je „principijelan“ Dodik je pokazao izlažući RS kao živi štit pred jalovim pokušajima državnih organa gonjenja da ga smjeste iza rešetaka, gdje mu i jeste mjesto.
Kada je o Miličeviću riječ, svake hvale je vrijedan njegov poziv i on bi trebao predstavljati princip svakome ko bi zbog tereta svoje pozicije mogao opteretiti one koji to ničim nisu zaslužili. Ali..
Nezgodno kod principa je to što oni moraju podjednako važiti za svakog. U suprotnom, pozivanje na njih nije ništa do puko licemjerje.
Miličević se i nedavno pozvao na principe kada su poslanici stranke na čijem je čelu u Narodnoj skupštini podržali veto Željke Cvijanović u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine.
Nakon što su je preostala dva člana Predsjedništva preglasala i uputila poziv EUFOR-u da asistira policijskim agencijama u privođenju Dodika, kome je određen jednomjesečni pritvor, Cvijanović je iskoristila mogućnost ulaganja veta. Da bi taj veto bio važeći neophodno je bilo da ga podrži dvije trećine poslanika Skupštine RS.
Dvije trećine ruku, koalicija Dodikovog SNSD-a i njihovih trabanta, nema. Nakon što su iz Liste za pravdu i red Nebojše Vukanovića i Narodnog fronta Jelene Trivić jasno poručili da neće podržati Željku Cvijanović iz principa, činilo se logičnim da to neće uraditi ni preostale opozicione partije. Samo se činilo, jer nije nikakvo iznenađenje što je mladi gazda PDP-a Draško Stanivuković, poletio da najavi podršku Cvijanovićki, prije nego su to uradili i neki Dodikovi koalicioni partneri.
Šokantna je bila podrška poslanika SDS-a, a još šokantnije Miličevićevo objašnjenje da se radi o „principu“.
U principu, EUFOR-u je Cvijanovićkin veto, kao i nasuprot njega, poziv Komšića i Bećirovića, podjednako bitan kao Stanivukovićevo mišljenje o „nedjeljnim razgovorima s bogom“, ali nije u tome kvaka.
Kvaka je da se vodeća opoziciona stranka pod vodstvom Milana Miličevića našla na strani i u službi onoga ko godinama razara, rasprodaje, pljačka, ukida Republiku Srpsku. Što su upravo Miličević i njegovi stranački saradnici bezbroj puta do sada ponovili.
U princip po kome SDS neće podržati „miješanje stranaca“ u RS, o čemu se ovih dana mantra kao nesuvislim pokušajem pravdanja neprincipijelnog postupka SDS-a, ne vjeruje niko ko zna sabrati dva i dva. Rezultat je prost. Ako Dodikov režim na dnevnom nivou toliko razgrađuje RS, koliko opozicija priča i koliko je na kraju krajeva vidljivo i golim okom, onda ne postoji princip zbog koga se takav režim smije podržati. Jednostavno, bilo koja podrška opstanku Milorada Dodika na vlasti predstavlja izdaju Republike Srpske.
Iz toga proizlazi da je Dodik u jednom u pravu – ovakva opozicija kako je zamišlja i vodi Miličević, jeste izdajnička. I nije izdajnička samo po RS, jer produžava politički životni vijek njenim uništiteljima, nego je izdajnička po svoje glasače, u konačnici po sav narod.
A na drugoj strani medalje… „Miličević je ucijenjen“, tvrdi insajder iz vrha SDS-a, pokušavajući ga pravdati. Kaže da su predsjedniku SDS-a zaprijetili hapšenjem zbog navodne kupovine odbornika u Tesliću, ako poslanici SDS-a ne podrže veto Željke Cvijanović.
Moguće. Spreman je Dodikov režim na svašta.
Ali šta je onda sa principima? Zašto Miličević ne bi bio principijelan i podnio ostavku zbog pritisaka, i tako skinuo teret sa čitavog SDS-a, ili ta principijelnost za njega ne važi? Niti je Dodik RS, niti je Miličević SDS, pa da svi ispaštaju zbog njihovih tereta!?
A ispaštaju ne samo članovi te stranke, već svi građani RS koji decenijama vape za promjenama, i smjenom nakaradnog režima. Svi oni koji su za Miličevićem i Stanivukovićem marširali banjalučkim ulicama, zbog pokradenih izbora 2022. godine, na kojima su se Dodik i SNSD pod vrlo sumnjivim okolnostima dočepali još četiri godine apsolutne vladavine. Desetine hiljada građana na ulicama Banjaluke vjerovalo je da izborna krađa neće proći, sve dok Miličević i Stanivuković nisu ćutke prodali njihovu volju i ubili svaku nadu. Po ko zna koji put, zaključno sa posljednjim glasanjem u Skupštini RS.
Da se razumijemo, daleko smo mi od dobra, ako nam SDS i ovakav PDP predstavljaju ikakvu alternativu aktualnoj vlasti. Ali bilo je bar neke nade. Makar i uzaludne. Bar je Teslić dobio status grada, pa bi gradonačelnik zadovoljan mogao u političku istoriju.
A i bila bi neka pravda skinuti s grbače ovog naroda i ovakvu vlast i ovakvu opoziciju.
Stanivuković se ne bi s tim složio, ali mora iz principa (za razliku od Igora Crnatka koji ništa ne mora).
Kolumne „Žuta minuta”, su dio serije „Impuls semafor“
Autor: Impuls