Ilustracija Jelena Žilić
Milorad Dodik još nije u zatvorskoj ćeliji, ali nije ni na slobodi. Već je neko rekao da je zapravo u „pokretnom zatvoru“ i to je dobra definicija onoga u čemu je on sada. Okružen do zuba naoružanim specijalcima, ima manje slobode kretanja od teških osuđenika u nekim zatvorima.
Piše: Miljan Kovač
Moglo bi se reći da su u istoj situaciji i Radovan Višković i Nenad Stevandić, ali njihov položaj je ipak za koju nijansu gori. Ne samo da će njihova politička sudbina, a i sloboda biti zapečaćena onoga trenutka kada Dodik završi ili preko granice ili u Vojkovićima, nego prosto rečeno „po njima se ništa neće zvati“. Uostalom koga briga. Osim, možda, Tužilaštva, i Suda BiH, pred kojim se sve češće pominje Stevadićeva uloga u ratnim zločinima. O tom po tom. Njegova je sudbina bar sve izvjesnija.
Ali kakvi su dani, pred do zuba naoružanim nesretnicima koji su pokazali da su spremni oružjem braniti onoga kome njihovi životi ne vrijede ni pišljiva boba!?
Da li je realno da neko zbog posla, plate, kolika god da je, (ne)svjesno zapečati svoju sudbinu?
Njih tridesetak su već predmet istraga Tužilaštva koje ih, sve su prilike, može optužiti za oružanu pobunu. Zatvorska kazna za ovo djelo nije baš mala, ali je gubitak posla u službi zagarantovan. Čime god filovani, plaćeni, pretplaćeni, sutra, prekosutra, jednog dana, neki će od njih se uhvatiti za glavu i pitati se: Šta nam je ovo trebalo!?
Najvažnije je da nije došlo do većeg zla toga dana u Istočnom Sarajevu, kada su lica u uniformama MUP-a RS, i ponekom oznakom susjedne države, pokazala spremnost da ginu za gazdu. Dobro je prošlo zahvaljujući pripadnicima SIPA koji su došli da ga privedu. Samo zahvaljujući profesionalizmu tih inspektora nije se desilo najgore. I koliko god neko pokušao omalovažiti njihovo postupanje u navedenoj situaciji, u tome ne može uspjeti, jer sve drugo od onoga što su oni uradili bilo bi pogrešno i sa nesagledivim posljedicama.
S druge strane, svakim novim danom opstanka Dodikovog pokretnog zatvora, sve više je onih koje on potapa u živom blatu dok skakutajući preko njihovih leđa produžava svoj opstanak na površini. Kakvoj takvoj.
I ne nisu to nikakvi „neprijatelji Srpske“, kako on i njegova propagandna mašinerija etiketiraju svakoga ko nije pod njegovim šinjelom, to su lojalni građani prije svega Republike Srpske. Mnogi od njih i veterani proteklog rata u kome su možda u nekom rovu pušili i onaj Ronhil na kome je Dodik sticao prve milione. To su oni koji i pored svih poteškoća, u koje je ovaj narod gurnuo upravo Dodikov režim, nisu otišli iz RS „trbuhom za kruhom“, nadajući se da će i ovdje doći bolji dani. Mnogi nažalost nisu shvatili da tih boljih dana sa Dodikom i njegovim pokretnim zatvorom nema…
Zagarantovano je jedino, sve dublje potonuće i Republike Srpske i posebno srpskog naroda u njoj, u koji se Dodik „kune“, a ustvari se iza njega skriva i svakim danom ga sve dublje potapa u kaljužu, u kojoj je i njemu samom blato već do vrata…
Da je tako svjedoči i njegov najnoviji i najskaradniji javni nastup ikada u kome je pozivao Bošnjake da se „vrate srpskoj pravoslavnoj vjeri“ i druge gadosti na koje bi se zgrozio i crveni „vojvoda“ Šešelj. Donedavno deklarisani ateista još nije naučio da se ona ne zove „srpska pravoslavna“, na ovaj način ne vrijeđa samo Bošnjake, već sramoti i Srbe i vjeru kojoj se nedavno naprasno „vratio“, nakon što je prethodno javno poručivao: „Kome se slavi slava neka ide u SDS“.
Ali da je Dodika briga za Srbe i za ikoga na svijetu osim sebe samog, on ne bi ovaj narod uporno gurao u sukobe zarad odbrane svog prljavog bogatstva i kakve takve slobode.
To je jasno, nego da li je ovaj narod briga za samoga sebe i do kada će dozvoljavati da bude živi štit onome ko je na njegovoj grbači stekao „vile i gradove“!?
Vjerujem da je svakim novim Dodikovim suludim potezom sve više onih koji su „progledali“, ali glas takvih se još uvijek preslabo čuje. Pomalo zagušen mlitavom opozicijom u čijim redovima je i u ovom trenutku previše onih koji bi pravili dilove i s „pokretnim zatvorom“. Pozivi pojedinih opozicionara Dodiku da podnese ostavku i tako skine teret sa RS jesu glas razuma. Nažalost glas u prazno, bez konkretnih poteza kojim bi se narod oslobodio uloge „topovskog mesa“ oko „pokretnog zatvora“.
Kolumne „Žuta minuta”, su dio serije „Impuls semafor“
Autor: Impuls