Ilustracija Jelena Žilić
Kružio ratnih devedesetih jedan crveni kombi Banjalukom. I progutao ju je. Bilo je to i logično jer u taj kombi su trpali ljude. Nasumično, samo zato što se drugačije zovu, ili što vjeruju u nešto drugo od onoga u što vladajuća većina vjeruje. Odvoženi su, zatvarani, prebijani, ubijani. I niko za to nije odgovarao. Vozači, suvozači iz te aveti i danas voze, neki na visokim pozicijama.
piše: Miljan Kovač
Tri decenije poslije Banjalukom haraju huligani, napadaju, prebijaju, udaraju, bacaju novinarke, aktiviste, sve one koji vjeruju u nešto drugo od onog u što vjeruje vladajuća većina.
I samo pukom srećom, ovaj put nikoga nisu ubili. Policajci su za to vrijeme stajali po strani uz obrazloženje da nisu u mogućnosti da pruže zaštitu aktivistkinjama i aktivistima koji su u došli da u prostorijama jedne nevladine organizacije održe sastanak.
Prethodno im je zabranjeno da u zatvorenom prostoru DKC „Incel“, održe promociju filma „Pride“, i panel na temu prava LGBT zajednice i okupljanja na javnom mjestu.
Zabranu je izrekla policija, bez obzira što je to suprotno i Ustavu i zdravom razumu.
O nasilju koje je uslijedilo sinhronizovano – napad huligana nakon policijske zabrane, ovih dana je dosta rečeno.
Ali, neće biti naodmet, naglasiti zapaženu ulogu agilnog gradonačelnika Banjaluke Draška Stanivukovića u ovom dobro uštimanom zločinu.
On je svojim mantranjem o tzv. tradicionalnim, porodičnim, patrijarhalnim i drugim „vrijednostima“ iz njegovog ličnog srednjevjekovnog svjetonazora, crtao i nacrtao metu na čelo napadnutim aktivistima danima prije nego se napad dogodio.
Da ne bi neko pomislio da se Stanivuković može oprati od te odgovornosti, potrudio se on sam, izjavama nakon napada huligana zadojenih „vrijednostima“, koje gradonačelnik propagira.
Ono što je trebalo biti njegova osuda nasilja na ulicama grada na čijem je, nesrećnim spletom okolnosti, čelu, zvučalo je kao podebljavanje mete na čelu žrtava nasilja, gdje je osuda tek uzgred pomenuta.
Stanivukovićevo sramno ponašanje i maliciozni odnos prema osnovnim ljudskim pravima i civilizacijskim vrijednostima, nikako ne umanjuje ulogu vrha vlasti u RS, dakle Milorada Dodika.
Naprotiv Dodik i sva kamarila kojom zapovijeda snosi najveću odgovornost, kako kroz stvaranje ambijenta u kome je postalo normalno da huligani tuku svakoga ko „drugačije kaže“, tako i kroz pretvaranje policije u korumpiranu falangu nesposobnu i nezainteresovanu da štiti građane. Svakako ne treba zaboraviti ni blagonaklon odnos vlast prema raznim ekstremističkim udruženjima, od kojih se neka i finansiraju iz Budžeta RS.
Finansiraju se takve grupacije i udruženja i iz gradskog Budžeta, jer Stanivuković u „patriotskim“ i „tradicionalnim“ vrijednostima, nikako neće da zaostaje za Dodikom. U međuvremenu je i samog Dodika od najljućeg neprijatelja i predmeta najoštrije kritike pretvorio u podnošljivog saveznika. Kao što nedavno mladi gradonačelnik napisa: „što svi ne bi bili jedan narod“. I upravo u ovoj rečenici sadržana je sva gradonačelnička „mudrost“. Zaboga, pa bitno je, valjda po njemu, da smo svi Srbi, da nismo, ne daj bože LGBTI, ili oni što podržavaju ljudska prava pripadnika te zajednice!?
Draško je, dakle, uspio u onome u čemu niko nije ni sanjao da će uspjeti: Anticivilizacijskim mantrama gurnuo je u sjenku i samog Dodika. Istovremeno njih dvojica i njihove bratske svite, „svi jedan narod“, odlično posluju, udruženo zaobilaze tendere, zadužuju se i troše javna sredstva skriveno od očiju javnosti. Spomenik tom bratstvu su novi sportski tereni u Banjaluci na kojima će se održati tzv. „Srpska open“ teniski turnir.
Saglasni su i da treba usvojiti zakon o finansiranju nevladinih organizacija, sa naglaskom na dio civilnog sektora koji se finansira iz inostranstva.
Da podržava ovakvu Dodikovu tiransku ideju, koja podrazumijeva i da bi aktivisti civilnog društva bili zvanično etiketirani kao „strani agenti“, Stanivuković je nekoliko puta ponovio.
I to je već opštepoznato. Nije poznato hoće li i šta probuditi iz dubokog sna ostatak onoga što se još opozicijom u RS zove!?
Igor Crnadak, visoki funkcioner PDP-a, stranke na čije čelo Stanivuković najavljuje pohod, nedavno je rekao da je ova stranka protiv Dodikovog zakona o NVO.
Predsjednik te stranke, Branislav Borenović, osudio je napad huligana na aktiviste. Ali, ni jedan ni drugi nije osudio, niti se ogradio od stavova Draška Stanivukovića, koji je takođe visoki funkcioner te stranke.
Iz SDS-a se, očekivano, nisu ni oglasili o nasilju u Banjaluci, jer valjda to nije nasilje protiv „našeg naroda“, već tamo nekih LGBT aktivista.
Nebojša Vukanović, zauzet odbranom Bijeljine, Kosova, Crne Gore, takođe ćuti o nasilju koje se događa u Banjaluci.
Ako se ne ogradi od nastupa svog poslanika Milana Minje Savanovića, čiji odnos, na spram ljudskih prava se manifestuje konstantnim šovinističkim i homofobnim istupima, bolje da se i ne oglašava.
Uz priznanje da ih ne može zaštiti od šačice huligana, policija RS je aktiviste, među kojima i one koji su rođeni i žive u Banjaluci, dakle gradonačelnik im je Draško Stanivuković deportovala na teritoriju Federacije BiH! Ako to nije poraz Republike Srpske i njenih institucija, gradonačelnika koga interesuju samo oni koji su u „duhu našeg naroda“, onda šta je!?
U čemu je razlika između huligana koji dijeleći Draškove i Dodikove vrijednosti progone druge i drugačije građanke i građane Banjaluke, od onih koji su druge i drugačije Banjalučane i Banjalučanke trpali u crveni kombi.
Reći će neki da je neprimjerno dovoditi Stanivukovića (koji se tada nije bio ni rodio) u kontekst sa zločinačkim crvenim kombijem. Zašto? Dal li zato što je njegov kombi moderniji, metalik boje!? Banjaluka se i danas vozi u tamnoj utrobi tog kombija.
Kolumne „Žuta minuta”, u sklopu serije „Impuls semafor“, objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH.
Autor: Impuls