Ilustracija Jelena Žilić
Ako je ikakvu vještinu za sve ove godine gazdovanja Republikom Srpskom pokazao, onda je Milorad Dodik dokazao da je majstor vladanja strahom.
Piše: Miljan Kovač
Hajde što ga se plaše svi u njegovom okružnju. To je sasvim za očekivati jer on se okružio saradnicima s karakterima kojima su i mišije rupe pregoleme. On je uspio taj strah emitovati na političke protivnike, javnost, građane, pa ček i na dio predstavnika međunarodne zajednice u BiH. Do te mjere da se nakon njegove svake sulude najave „radikalizacije“ pitaju kako smiriti Dodika, kako zadovoljiti njegove prohtjeve? Da su se na vrijeme zapitali koga se to zapravo plaše, drama kojoj ovih dana svjedočimo ne bi se nikada ni dogodila. Upravo drama, kojoj je ovih dana u centru pažnje Dodik, iako suštinski nije glavni lik, svjedoči da razloga za takve strahove nikada nije ni bilo.
I pored toga što brojni građani ove zemlje ne kriju svoju zabrinutost od onoga što bi moglo uslijediti, u tom slučaju strah je razumljiv, ali i bezrazložan. Dovoljno je samo hrabro otvoriti oči i vidjeti kako zapravo drhti taj silini sijač straha.
Ne bih da izigravam psihologa, ali Dodik je mnogo puta od kada je na političkoj sceni upravo pokazao koliko je nestabilna ličnost. A tu nesigurnost je uglavnom pokrivao dernjavom, uvredama, primitivizmom. I pjesmom. Ljudi u strahu, u mrklom mraku, često pjevaju da bi se ohrabrili i skrenuli misli sa onoga što ih plaši. Dodika plaši mrak. Mrak tamnice je sasvim opravdan razlog za strah.
Često nam je njegova dreka, vika, psovanje, cinični smijeh djelovala kao odraz moći. Inače tako to djeluje.
Međutim vratimo se na početke Dodikove političke karijere na čelu ovog entiteta.
Možda je prošlo i previše vremena pa smo zaboravili onog snishodljivog Milorada što se klanja pred svima koji su u tom trenutku imali stvarnu moć. Sjetimo se one Miloradove ponizne metanije pred međunarodnim predstavnicima u Bosni i Hercegovini godine ‘98. Međutim, dok je ljubio ruke i skute, on je jako „hrabro“ ispod tih skuta (o tenkovima da i ne govorimo) drečao na tada rastrgane i pregažene političke protivnike.
Pa kad su se zaštitnički skuti malo odmakli od ove zemlje na tren se uspravio i meo sve pred sobom. Međutim i tada je stalnim prijetnjama „radikalizacijom“ hranio svoj baš proždrljivi strah. I šta bi od silnih „radikalizacija“, referenduma, otcjepljenja, blokada? Ama baš ništa. Za razliku od miliona, pa i milijardi koje su završile u džepovima njega i njegovih pajtosa. Na njegovu nesreću ti milioni ni milijarde ne suzbijaju strah. Čak ga povećavaju, jer strah za očuvanje stečenog blaga zna biti baš veliki. Naročito ako to blago nije stečeno legalnim putem.
Pitanje je kako je onda preplašenom Dodiku pošlo za rukom da druge potčinjava istom količinom straha?
Realno u tome ne bi uspio bez brojnih pomagača, a takvih nije samo jedna vrsta. Jedni su oni koji su bojažljiviji i od Milorada samog i oni su za ovu priču nebitni. Drugima je Dodik poslužio da plaše one koje žele držati potčinjene strahom. To je prije svega dobar dio političara u Federaciji BiH. Njima je ovakav Dodik poslužio kao strašilo kojim će svoje biračke etno-torove držati na okupu, na isti način kao što je to i on sam radio u RS, plašeći glasače izmaštanim „neprijateljima“ iz Sarajeva.
Treća kategorija je posebno interesantna. U nju spadaju medijski sijači straha. Razni medijski uposlenici („novinar“, kako to gordo zvuči), željni slave analitičari i drugi medijsko-estradni radnici, odlično znaju da ništa ne diže čitanost i gledanost kao „strah“. Naročito strah od rata, što je posebno problematično u zemlji u kojoj još ne zarastaju rane proteklog rata. Sjetimo se samo još od Dodikovog drugog silaska na entitetski tron, senzacionalističkih priloga u dijelu medija koji su nas ubjeđivali da će već sutradan stvoriti nezavisnu Republiku Srpsku, naoružati neku vojsku, dobiti i oružje iz Rusije. Razumljivo da je takvim senzacionalizmom pogotovo ako je dolazio iz medija sa sjedištem u Federaciji BiH, Dodiku opasno podizan rejting kod nacionalizmom zatrovanog biračkog tijela u RS. Još štetnije je što je na taj način istinski sijan strah kod ljudi koji su preživjeli ratna stradanja, dok je na drugoj strani rođen mit o „Heroju Dodiku“.
Strah ubija. To bi trebali imati na umu svi koji ga i danas siju, iz bilo kog razloga. Dodik je tek uplašeni diktator na neminovnom kraju karijere koje je neopravdano dugo potrajala.
Ako to shvatimo, shvatićemo da niko u ovoj zemlji nema razloga da se plaši ni blizu onoliko koliko on razloga za strah ima. A on želi da se plašimo. Upravo to mu je cilj. Ako to hitno ne shvatimo i prestanemo se plašiti jednog preplašenog budućeg robijaša to će biti naš poraz.
Kolumne „Žuta minuta”, su dio serije „Impuls semafor“
Autor: Impuls