Ilustracija Jelena Žilić
Veoma je povrijedilo Dodikovog Mazalicu to što se neki opozicionar drznuo uporediti Republiku Srpsku s Golim otokom i sibirskim gulazima u svjetlu namjere vladajuće većine da donese zakon o zaštiti ustavnog uređenja RS.
Piše: Miljan Kovač
Njegov „patriotski“ refleks je odmah odreagovao prepoznajući novi neprijateljski čin prema Srpskoj, čemu su skloni svi oni koji se ne dive liku i djelu predsjednika i ne peru veš po jeftinoj tarifi.
Ali, mora se priznati ovaj put Mazalici da je pomalo i u pravu. Poređenje RS sa boljševičkim gulazima zaista nije odgovarajuće. Kao što je opšte poznato gulazi su bili prepuni inteligencije, slobodnomislećih ljudi, elite koja nije pristajala biti robom režima. Republika Srpska bi se prija mogla nazvati Ćaćilendom. Ne samo da kao jaje jajetu liči na onaj beogradski, nego na kraju krajeva, taj pojam ipak dolazi iz „majke“ Srbije, pa je kao takav dosta blizak svom „srpskom svetu“, tako i Mazalici. Mada i „gulag“ nam dolazi iz „matuške“ Rusije, ali Ćacilend je mnogo zabavniji i nekako bliži „duhu našeg naroda“. Izbor muzike je isti kao na našim svadbama, gosti vole i popiti i razbiti i nema tu puno filozofije. Uostalom tako je i na našim narodnim zborovima. Ko se ovih dana našao u blizini Pionirskog parka u Beogradu gdje je već mjesecima smješten Ćacilend, lako je mogao pomisliti da je zalutao na seoski zbor na Manjači – ista muzika, iste njuške, a od srbovanja vrca na sve strane. A i Beograđana… taman koliko i na zboru na Manjači. Bio jedan ovdašnji baja u Pionirskom parku, kaže: Ta će Srbija – mi imali Ćacilend kad oni nisu znali ni šta je to!
Uostalom, u Srbiji je još puno onih kojima se ne sviđa Ćacilend, eno ih policija iz časa u čas rastjeruje po ulicama koje, zamislite, blokiraju. Sve izdajnik do izdajnika, džabalebaroši koji umjesto da se vozaju onolikim putevima koje je predsjednik Vučić napravio, trabunjaju o nekoj slobodi i demokratiji. Nekakvi profesori, studenti, intelektualci. Oni što… ma sve bi to baćuška Staljin u gulage poslao… Ali ima ih i previše, namnožilo se u „majci“ Srbiji tih izroda…
Ma nema nigdje Ćacilenda ko s ovu stranu Drine, od Trebinja do Novog Grada sve Ćaci do Ćacija. Ima i ovih drugih, nije da nema, ali u manjini. Ta manjina ćuti i trpi, a ako koji i progovori, to niko ne zarezuje ni pet para.
Nema kod nas vlast ili opozicija – Samo sloga Ćacija spasava. Ima onaj Vukanović, Miličević, i još par takvih opozicionara što bi da kvare ovo jedinstvo, ali nemaju s kim. Ne prolazi to kod nas kao u Srbiji, što reče profesorica Jelena T. U Srbiji je previše demokratije! A nije to, rekao bi njen najveći politički protivnik „u duhu našeg naroda“.
Valjda je „u duhu našeg naroda“ da ćuti, trpi i Baju sluša.
Ostavimo sada ironiju po strani – šta god ko o tome mislio razvoj situacije u Srbiji itekako utiče ne samo na BiH, nego i na čitav region.
Normalna Srbija interes je svih u okruženju. Srbija, koju je Vučić pretvorio u Ćacilend opasna je prvo po samu sebe, ali onda i po region. Uticaj iz Beograda na BiH, preko Republike Srpske, htjeli ne htjeli, je veliki i time je opasnost zbog postojanja onakvog režima u Srbiji još veća.
Za sve ove godine vladavine Vučić je pokazao da je spreman na sve, baš sve samo da bi sačuvao vlast koja mu je jedino bitna. U tom smislu je opasniji od Dodika, kome je najbitniji novac, a vlast mu služi samo kao put do tog novca i do očuvanja stečenog bogatstva. Bez obzira na poražavajuću činjenicu da i vlast i najveći dio opozicije u RS otvoreno podržava suludi režim u Beogradu, Dodik nema kapacitet da napravi haos koji ima Vučić. Međutim, stjeran u ćošak, bjegunac od zakona, Dodik bez Vučića neće imati ni tu malu odstupnicu preko Drine, niti podršku za svoje distopijske ideje. Predaleko će tada biti i Putin i Orban i prezauzeti ozbiljnijim problemima. Zato su promjene u Srbiji interes svih nas. Podrškom Ćacilend režimu dijelovi opozicije u RS podržavaju i Dodikov opstanak na vlasti, ali što je najgore i agoniju naroda sa obje strane Drine. Danas je mnogima jasno da je pred opšte izbore 2022. godine režim iz Srbije odigrao prljavu igru sa ciljem opstanka Dodika na vlasti u RS. U toj „igri“ pružili su, preko svojih krimogenih grupa, određenu finansijsku pomoć pojedinim opozicionim političarima. Po principu zelenaša, kojim se dužnik nikada ne može odužiti. „Pozajmili“ su im taman onoliko da im nije dovoljno za izbore, ali više nego dovoljno da ih ucjenjuju i da i dan danas imaju obavezu javno podržavati diktatora protiv koga je ustalo sve što vrijedi u Srbiji.
Ko ne vjeruje neka pita profesoricu, doktorantkinju beogradskog Univerziteta Jelenu T. kako je umjesto svojih kolega izabrala Karleušu!?
Kolumne „Žuta minuta” su dio serije „Impuls semafor“
Autor: Impuls