Ilustracija Jelena Žilić
Dvije sedmice, preko 56 hiljada registrovanih delegata, stotine sastanaka i jedan minimalni sporazum o klimi, kao produkt dogovora 194 zemlje o najvećim problemima koje svijet ima. Sumirana je to verzija konferencije Ujedinjenih nacija o klimatskim promjenama, COP30.
Piše: Jelena Jevđenić
Bogate države i dalje se kockaju s životima ljudi u zemljama u razvoju i na njih gledaju kao na jaram koji im je neko drugi nametnuo. A to bogatstvo je nastalo nauštrb građana siromašnih zemalja i prirodnih resursa. Njihov otisak zagađenja je nemjerljiv s bogatim zemljama, a plaćaju najveću cijenu.
Iznos koji bogate zemlje treba da plate zemljama u razvoju nije milostinja, već pravda.
Ali klimatska pravda nikako da dođe na red. To je bilo jasno i na ovogodišnjem COP-u koji je održan u brazilskom siromašnom gradu Belemu, u amazonskoj prašumi, koja je pogođena deforestacijom, požarima i klimatskim promjenama. Ovaj samit je trebalo da potakne na zdrav razum svjetske lidere koji su dvije nedjelje bili na licu mjesta klimatske krize.
Jasno je već samim ishodom COP30, da su svjetske vođe jednako tako mogli biti u Rijadu ili New Yorku, jer većina je bila u klimatizovanim konferencijskim salama gdje klimatske krize nema.
I na ovom samitu sabiralo se i oduzimalo koliko bi koštala zelena tranzicija, odustajanje od fosilnih goriva, naplaćivanje šteta od prirodnih katastrofa koje, ruku na srce nisu više prirodne. Izazvane su ljudskim djelovanjem. U ime profita.
Prilagođavanje klimatskim promjenama nije trošak, već ulaganje za siguran život na planeti Zemlji. No, politika to vidi kao trošak.
Tako je i COP30 završen sa sporazumom u kojem se ne spominje prelazak s fosilnih goriva. To je bio udarac za mnoge jer klimatske promjene su tu zahvaljujući sagorijevanju fosilnih goriva i sada je već došlo do tačke opasnog, neizdrživog. Ono što čudi je čuđenje što se sporazumom ne spominje prelazak s fosilnih goriva, ako se sjetimo kako su na prošlogodišnjem COP-u, koji se održavao u Bakuu u Azerbejdžanu, u jednoj od država s velikom proizvodnjom nafte i plina, fosilna goriva nazivana “dar od boga” i da ih “tržište treba”.
Sporazum koji je u subotu donesen daje izbor zemljama da dobrovoljno pristupe planu za postupno ukidanje fosilnih goriva. To u praksi znači da će malo koja država da se odluči na taj korak.
Rješavanje smanjenja emisija stakleničkih plinova potrebnih da bi svijet ostao unutar granice od 1,5 stepeni Celzijusa je odgođeno za sljedeću godinu.
Cijela jedna decenija je prošla od Pariškog sporazuma i cilja da se globalno zagrijavanje zadrži na 1, 5 stepeni Celzijusa. E sada, za neke zemlje to je i dalje cilj, a za neke, poput mnogih ostrvskih država i država globalnog juga, to je spas i opstanak. Institut za svjetske resurse prije mjesec dana objavio je analizu da nijedan od 45 indikatora procijenjenih u izvještaju nije na putu da dostigne svoje ciljeve usklađene sa 1,5°C do kraja ove decenije, a neke od najlošijih metrika uključuju zaustavljanje trajnog gubitka šuma, postepeno ukidanje energije iz uglja i povećanje finansiranja klimatskih promjena. Dakle, sve ono što nije usaglašeno na samitu COP30.
Okončanje deforestacije isto nije dogovoreno. Sva najveća pitanja ostavljena su bez odgovora i dogovora, jer i jedno i drugo kratkoročno profitabilno, a dugoročno štetno. Ali kako za koga. Za ugrožene zemlje i zajednice ishod ovog samita je poražavajući. Bilo u BiH, u UN-u, u svijetu gdje god, građane niko ništa ne pita.
S druge strane, u Belemu, van klimatizovanih prostorija, preko 70.000 ljudi prisustvovalo je paralelnom Narodnom samitu, koji okuplja civilno društvo, aktiviste i autohtone grupe. I Bosna i Hercegovina je imala predstavnika. Centar za životnu sredinu iz Banjaluke. Ova organizacija je jedna od osnivača novog eko kolektiva, Međunarodnog pokreta zajednica pogođenih branama i klimatskom krizom.
Za razliku od svjetskih vlada, Narodni samit ne kalkuliše, jer većina ljudi je ugrožena klimatskom krizom. Poruke su jasne, ne privatizaciji vode i energije, ne ekstraktivističkim industrijama i zagađenju.
Ne svemu onome na čemu počiva profit koji je doprinio da se većina stanovništva na svijetu bori sa zagađenjem vode, vazduha, zemlje, s poplavama, gubitkom domova, bolestima i siromaštvom.
Ako je i po čemu COP30 bio dobar, to je onda što je prošao test međunarodne saradnje bez Sjedinjenih Američkih Država. Bilo je straha od domino efekta odlaska drugih. Uprkos tome, zemlje su ostale na putu saradnje, što nam govori da su svjesni lošeg stanja klime i zdravlja planete. No, profit ostaje na prvom mjestu uskog interesa onih kojima ne postoji ništa prije i poslije njih.
Kolumne „Zeleni talas” su dio serije „Impuls semafor“
Autor: Impuls