Ilustracija Jelena Žilić
Konferencija Ujedinjenih nacija o klimatskim promjenama, COP29, ulazi u svoj finiš, a pregovori su se rastegli uprkos svim prirodnim i klimatskim katastrofama kojima smo svjedočili ove godine. Sve zavisi, nećete vjerovati, od najbogatijih zemalja koje su ujedno, opet nećete vjerovati, i najveći zagađivači.
Piše: Jelena Jevđenić
COP29 održava se u Bakuu u Azerbejdžanu, u jednoj od država s velikom proizvodnjom nafte i plina, a službeni partneri COP29 su firme u vlasništvu porodice predsjednika Ilhama Aliyeva ili imaju veze s firmama porodice Aliyev.
U prvim danima sastanaka u Bakuu Aliyev je izjavio da su fosilna goriva “dar od boga” i da ih ne treba kriviti za iznošenje ovih resursa na tržište, jer ih “tržište treba”.
Možda je svjetske čelnike i „fini svijet“ iznenadio ovakav način izlaganja, ali šta se može očekivati od autoritarne vlasti u kojoj su ugrožena ljudska prava, napad na novinare i aktiviste svakodnevica. Nas nije iznenadilo.
Po ovoj liniji, mogao se COP29 održati i u Republici Srpskoj. I mi imamo vječitog vođu koji posjeduje skoro sve u ovom entitetu. Ili njegova porodica i njemu bliski tajkuni. A sjetimo se i Dodikove izjave prije tri godine koji je izjavio da je hidroenergija, energija budućnosti, u kontekstu izgradnje hidroelektrane na Drini. Ono što odgovara vlastima, a ne cijelom društvu, to je „dar od boga“ i energija budućnosti.
Ali, COP29 tu je gdje je i poruke s ovog samita nisu ni malo optimistične, čak suprotno, apokaliptične su.
Poruka sa samita je jasna, planeta je došla do zida. Ukratko, nemamo vremena za gubljenje.
Međunarodno dogovoreni cilj da se rast svjetske temperature zadrži ispod 1,5 stepeni celzijusa sada je “mrtav da ne može mrtviji biti”, kažu klimatolozi.
Prema najnovijoj studiji s univerziteta Exeter, emisije CO2 ove godine dosegle su novi rekordni nivo. Ono što nije jasno, jeste to, ako zadnjih godina sve više energije dobijamo iz obnovljivih izvora energije, kako se CO2 povećava tako drastično. I izvještaji Evropske unije pokazuju da posljednjih godina Evropa proizvodi više obnovljive energije i sve veći udio u potrošnji energije podmiruje iz obnovljivih izvora.
Logično pitanje je gdje je zapelo?
Zapelo je, kao uvijek, oko novca.
Prvo ekonomija, pa onda život.
Stotine lobista industrijske poljoprivrede i zagovarača za fosilna goriva takođe su uzeli učešće u COP29. Neki su čak i došli s raznim delegacijama evropskih vlada.
Saudijska Arabija, uprkos obećanju od prije godinu dana da će preći s fosilnih goriva, na COP29 blokira pregovore o smanjenju emisije ugljenika, prijedlozima o prilagođavanju, registru nacionalnih klimatskih obećanja i još mnogo toga.
Glavni cilj ovogodišnjeg samita je dogovor oko iznosa novca koji je potreban za borbu s klimatskim promjenama. Zemlje u razvoju su rekle da im je potrebno preko milijardu dolara godišnje, da pređu s fosilnih goriva, prilagode se klimatskim promjenama, dok su stručnjaci ocijenili cifru na oko 1 milijardu dolara. Bogate zemlje tek treba da imenuju cifru za koju smatraju da je odgovarajuća.
Rasprave su se raspršile i odužile.
Onda je Gutjeres rekao da svijet mora platiti ili će čovječanstvo platiti cijenu, da finansiranje klimatskih promjena nije milosrđe, nego je ulaganje, da klimatske akcije nisu izborne, već imperativ.
Potom je i šef UN-a za klimu, Simon Stil rekao „hajde da prekinemo teatralnost i pređemo na pravi posao“.
Zatim su Amerikanci rekli da svijet još uvijek može ispuniti cilj od 1,5C, ali ne bez ambicioznih klimatskih mjera Kine. Pa su, poneseni pozitivnom atmosferom, SAD i Kina ponovno potvrdile zajedničke obveze za smanjenje emisija stakleničkih plinova. Osim CO2.
Oglasili su se i predstavnici mladih koji su govorili o načinima na kojima je ta generacija pogođena klimatskim promjenama. Način na koji uništavamo planetu pokazuje da niko ne misli na mlade i kako će oni da se nose s ovakvom klimom.
Naposljetku, dobre vijesti za klimu došle su ne iz Bakua, već iz Brazila sa samita G20 gdje je potvrđeno da će svijet napustiti fosilna goriva.
Ekonomisti su najoptimističniji. Kažu da je moguće obezbjediti dovoljno novca za borbu s klimatskim promjenama. Neki od prijedloga su porez na kriptovalute, koji bi mogao prikupiti 5,2 milijarde dolara godišnje, porez na ultra-bogate koji bi mogao prikupiti oko 250 milijardi dolara godišnje i porez na proizvodnju plastike koji bi mogao prikupiti 25-35 milijardi dolara godišnje. Ovo bi trebalo da bude dodatak onome što se direktno obavežu bogatije zemlje.
Ono što se stalno provlači ispod radara jeste da niko ne spominje vojnu industriju i njihovu ulogu na promjenu klime i zagađenja planete.
Primjera radi, emisije stakleničkih plinova nastale samo tokom prva dva mjeseca rata u Gazi bile su veće od godišnjih emisija više od 20 država zajedno. Brojke bi bile još veće da su se u obzir uzimale emisije iz cijelog lanca snadbijevanja. Jasno je da „vojne emisije“ značajno doprinose globalnom zagrijavanju, ali tačnu cifru ne znamo jer su izvještaji tajni. Bilo u miru ili u ratu, vojna industrija koristi ogromne količine resursa za proizvodnju, uništavanja zemlje, infrastrukture i čega sve ne. Ali, o tome se ne priča. To je sveta krava svih pregovora svjetskih vlada.
Što se tiče Bosne i Hercegovine, na COP29 obratio se Denis Bećirović, održao lekciju o moralu i propadanju prirode, predložio šta je potrebno da se uradi kako bi svijet ublažio klimatsku krizu i naglasio da je Bosna i Hercegovina odlučna da doprinese smanjenju emisija stakleničkih gasova, postigne klimatsku neutralnost, izvrši energetsku tranziciju i doprinese implementaciji Pariškog klimatskog sporazuma.
Sve to lijepo zvuči, ali Bosancima i Hercegovcima država ne omogućava da učestvuju u zelenoj tranziciji. A u Poglavlju 27, jednom od dokumenata za pristup Evropskoj uniji, od 7 oblasti niti jedna nije usklađena do kraja. Toliko o Bosni i Hercegovini i držanju lekcija drugima. Nismo počistili ni svoje dvorište.
Kolumne „Zeleni talas”, su dio serije „Impuls semafor“
Autor: Impuls