Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Bosnom i Hercegovinom krstare lažni medicinari. Kucaju na vrata usamljenih penzionera i po paprenim cijenama im uvaljuju masažere i slična čudesa, uz pomoć kojih će, očas posla, riješiti sve što ih boli, probada, koči… I dok se čestiti penzioner okrene, sa penzije mu je već skinuta prva rata.
Piše: Milkica Milojević
Prevarene penzionere i dalje koči i probada, a i boli ih, itekako, kada shvate da su im skromne penzije doslovno izmasakrirane. A da skupocjena „masažna prostirka“ ne služi ničemu i da u obližnjem kineskom šopu mogu kupiti istu takvu za nekoliko maraka.
Reklo bi se, ništa novo. Još u doba fiksnih telefona mnogi su penzioneri, a naročito penzionerke, odričući se čak i hrane i lijekova, svoje špajze zatrpavali (pre)skupim šerpama i posteljinom. Blagodeti famozne telefonske prodaje!
Ali, u doba fiksnih telefona trgovci nisu glumili medicinare. Jednostavno, uzimali su u ruke telefonski imenik i opleti, redom: Koliko godina imate, čime se bavite, s kim živite? A kad se krug suzi, kreće lov. Znate ono: dugo „prijateljsko“ ćaskanje, pažljivo slušanje, uspostavljanje povjerenja…
- U uspostavljanju mosta povjerenja najbolje je da sagovornika na neki način “kopiramo”: u govoru, ritmu, boji i jačini glas. Naravno, sagovornik to ne smije primijetiti – piše u jednom starom priručniku za telefonsku prodaju.
Moramo priznati da su se telefonski trgovci svojski trudili da uvaljaju svoju robu. I da su njihovi trikovi, u poređenju sa ovim današnjim, bili obična dječja igra.
Današnji „prodavci sreće i zdravlja“ ne dangube sa uspostavljanjem mostova povjerenja. Oni idu na sigurno.
Dobar dan, dobar dan! Ja sam medicinski radnik, stručnjak za zdravstvene tretmane. Pregled je besplatan, bez obaveza. Tu sam da vam pomognem.
Neki „medicinari“ su se čak toliko osilili da tvrde da ih šalje Fond PIO ili Fond zdravstvenog osiguranja.
I kako onda da im nesretni penzioner ne povjeruje! Hej, besplatan pregled, u kući! Eto, neko misli na mene, ako su me djeca i unuci zaboravili, o meni brine Fond, nisam ubudale uplaćivao doprinose!
Lažni medicinari idu u kućne posjete samo bakama i djedovima, koji žive sami, znajući, unaprijed, da ih na pragu neće dočekati njihovi potomci, koji bi ih mogli, s noge na nogu, izbaciti iz kuće. Ili im bar zatražiti akreditacije.
Znaju oni još mnogo toga, uključujući adresu, broj telefona i zdravstveno stanje potencijalnih žrtava. Dakle, ful spremni za akciju!
A odakle im svi ti podaci? I odakle trgovačkim firmama, koje ih šalju na teren, ugovori sa Fondom PIO, na osnovu kojih se, uz potpis penzionera, rate automatski „skidaju“ sa penzije?
U Fondu PIO Republike Srpske tvrde da su te ugovore potpisali „na preporuku Udruženja penzionera RS“. U Udruženju penzionera tvrde da nemaju ništa s tim: ni luk jeli, ni luk mirisali!
Svi pošteni, a penzioneri opljačkani!
Ako ćemo pravo, nije isključeno ni da su sami penzioneri izdeklamovali predatorima svoje podatke.
Recimo, učešćem u „nagradnoj igri“: Vi ste sretni dobitnik, imamo za vas besplatan ručak, uz mogućnost da dobijete dodatne vrijedne nagrade.
Kako gladnom penzioneru objasniti da besplatan ručak ne postoji!
I tako se nađe u nekom opskurnom lokalu u predgrađu, gdje dobije šaku hladnog pomfrita i tanušnu pileću šniclu, plus zamornu prezentaciju „naših proizvoda“. Uslov je samo da na spisak upiše broj lične karte, adresu, broj telefona i podatke o zdravstvenom stanju. Sitnica.
Nisu u pitanju samo „nagradne igre“. I nije lov ograničen samo na penzionere.
Uoči minulih lokalnih izbora u banjalučkom prigradskom naselju održana je tribina jedne od vodećih političkih stranaka. Okupilo se dosta naroda. I dok su kandidati, sa bine, sipali obećanja, skupom je krstarila mlađahna partijska aktivistkinja i „popisivala“ prisutne: Molim vas, broj telefona, broj lične karte, adresu i zanimanje. Može, sine, nije problem. Ustreptala djevojka se silno naljutila kad je jedna (samo jedna!) građanka odbila da joj da podatke.
Naravno, političke partije ne love kupce masažera, nego kupce svojih ubleha: potencijalne birače, koje će, na dan izbora, diskretno podsjetiti da izađu na glasanje. Ali, i njima su penzioneri omiljeni klijenti. Ako ni zbog čega drugog, a ono zato što su ubjedljivo najbrojniji, a često i najmekši za „saradnju“.
A tek lažni internet udvarači, koji po društvenim mrežama love usamljene starije dame! Sve neki naočiti penzionisani bankari i koloneli US Army, željni društva šarmantnih balkanskih gospođa u najboljim godinama. Naravno, u pitanju su lažni profili prevaranata vještih u izvlačenju pravih para! Ne vjerujete? Postoje policijski izvještaji o tome.
I šta ćemo sad? Kako da osujetimo beskrupulozne lovce na duše i na krvavo stečenu ušteđevinu starih ljudi?
Jednostavno, ne dozvolimo da naši roditelji, bake i djedovi budu usamljeni.
Da ih za zdravlje pitaju samo prodavci „čarobnih“ masažera.
Da čekaju predizbornu kampanju, kako bi ih neko zagrlio.
Ne dozvolimo da ih, kod nas živih i zdravih, na ručak vode organizatori „nagradnih igara“, jer su gladni i tople supe i društva za stolom. I da ljubav traže tamo gdje ljubavi nema.
Eto, kad ste posljednji put baku odveli u pozorište? Ili popili kafu sa starom simpatičnom komšinicom? Znate li koliko penziju prima vaš djeda i djeda vaše najbolje drugarice? Jeste li tati i mami objasnili kako funkcionišu društvene mreže, ali onako odistinski, riječima koje su njima bliske i razumljive?
Znam, nema se vremena! A oni su, eto, imali vremena da nas othrane i odgoje, da stvore, kakav takav, svijet u kojem danas živimo.
Vrijeme, dakle. Pa izborimo se za svoje vrijeme, vrijeme je naš najveći, jedini nenadoknadivi resurs. Za nas i naše bližnje…
Kolumne „Crveni karton” su dio serije „Impuls semafor“.
Autor: Impuls