Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Za samo nekoliko dana Banjaluka je zatrpana gomilama smeća. Onda je, za satak – dva što zvaničnih, a mnogo više kuloarskih dogovora po hodnicima i budžacima Gradske uprave, pao dogovor. Obznanjeno je: grad će za 24 časa biti očišćen od smeća. Rečeno, učinjeno!
Piše: Milkica Milojević
Zastrašujuće je sve to. Pokazalo se da Banjaluku u šaci drži nekoliko tajkuna, tajkunskih mladunčadi i opskurnih političkih kadrova najnižeg ranga.
Kad se oni podžapaju oko hektara, miliona, kamiona… u gradu se očas posla nagomilaju stotine tona otpada, a najviše ga je, gle čuda, pored škola i vrtića u najmnogoljudnijim stambenim blokovima.
Prijetnja zarazom i ekološkom katastrofom je tempirana, kao bomba.
Pa vi, Banjalučani, gledajte šta ćete.
Kad se gorespomenuti “vladari smeća” nagode, onda, dok dlanom o dlan, gomile smeća nestanu. Ostanu prljavština i glib, ali bože moj, nećemo gledati u sitnice.
A ako nagodba pukne, grad opet može biti pretvoren u ogromnu divlju deponiju.
Banjaluka, koja je decenijama slovila kao grad zelenila, mladosti, čistih ulica i lijepih žena, danas nije ništa od toga. Banjaluka je danas grad smeća. Svakojakog smeća.
Eto, 24. marta, prošlog ponedjeljka dakle, u banjalučkom porodilištu su rođene samo 3 bebe. Istog dana se na banjalučkim ulicama nagomilalo 300 tona otpada. Sto tona otpada po glavi novorođenog djeteta.
Kako je krenulo i u budućnosti će djece biti sve manje, a smeća sve više.
Jer, smećarenje u Banjaluci nije od juče i neće nestati sutra.
Famozni zaključci usvojeni na vanrednoj sjednici Skupštine grada Banjaluka, uvođenje vanrednog stanja, privremeni sporazum dva posvađana komunalna preduzeća… samo su gašenje požara kanticom vode.
Jer, nastaviće se rat. Nakon što je i sudski utvrđeno i u zemljišne knjige upisano da je “Čistoća” vlasnik zemlje na kojoj se nalazi regionalna deponija u Ramićima, većinski vlasnik tog preduzeća, Mladen Milanović Kaja, neće odustati od ucjena. I od nauma da “Čistoća” preuzme i deponovanje smeća, koje već prikuplja i odvozi iz Banjaluke. Ako se to desi, Banjaluka je zarobljena.
Ni gradsko komunalno preduzeće “Dep-ot”, koje sada upravlja deponijom, neće odustati od nauma da, uz pomoć gradskih miliona, preuzme i prikupljanje i odvoz smeća. I sve to, kobajagi, u javnom interesu, a ustvari u interesu osovine SPS – SNSD, koja postavlja direktore u “Dep-otu”. Ako se to desi, Banjaluka je zarobljena.
I jedan i drugi “koncept” zarobljavanja Banjaluke ima svoje pristalice, da ne kažem navijače, u gradskoj vlasti.
Gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković i njegovi partijski drugovi navijaju za Kaju, odbornici SNSD i njihov lider Dragan Lukač drže stranu direktoru “Dep-ota” Ratku Jokiću iz SPS i mlađanom Aleksandru Šibareviću iz SNSD, koji je predstavnik gradskog kapitala u ovom preduzeću.
Ko bude jači, taj će svoju sreću naći u smeću. A Banjalučani će plaćati račune i nadati se da će otpad biti odvezen iz grada.
Ali, gdje će taj otpad završiti? E, to je posebna priča.
Tokom dana smećarske krize u Banjaluci pričalo se, nagađalo i izjavljivalo svašta. Svakakvog smo se smeća naslušali, ali kad se razgrnu razni spinovi i teorije zavjere, moglo se tu naći i zrnaca istine.
Jedna od istinitih priča je ona o pretrpanoj deponiji u Ramićima.
-Na toj lokaciji mi, pod novonastalim okolnostima, možemo raditi samo još samo kratko vrijeme, jer ne možemo praviti novu sanitarnu kasetu na zemlji čiji je vlasnik “Čistoća” – rekao je direktor “Dep-ota” Ratko Jokić.
Ono jest, čak i sa novom sanitarnom kasetom, deponija može potrajati još koju godinu i – gotovo!
Čak i bez “novonastalih okolnosti” Banjaluka i okolne opštine su u ozbiljnom problemu.
Nije to od juče, ali o tome ne priča niko, osim dokonih ekologa.
U Republici Srpskoj, podsjećaju ti “dokonjaci”, reciklira se samo 0,8 odsto otpada. A smanjenje gomilanja smeća, kroz smanjenu potrošnju, popravljanje stvari umjesto bjesomučnog bacanja i slične mjere? To su za Banjaluku španska sela.
Jedna od gorkih istina, je i ona da se problem, koji je ovih dana eskalirao, zakuvava već 25 godina.
Duga je to priča, ali, u suštini, klica smećarske krize je kontroverzna privatizacija “Čistoće”.
Da li je samo zarad neznanja i nemara “nadležnih”, ili i zbog sasvim konkretnih razloga, nastala brljotina oko (ne)izuzimanja 250 duluma zemlje u Ramićima iz privatizacione mase, vjerovatno nikad nećemo saznati.
Tek, 30 odsto vlasništva koje je Grad Banjaluka zadržao u “Čistoći”, sada može okačiti mačku o rep. Zna se čija je posljednja. I ko ima u džepu, neki kažu spornu, ali pravosnažnu i izvršnu sudsku presudu.
Posebna je priča, kome je palo na pamet da privatizuje ključna gradska preduzeća i privatnicima prepusti usluge od interesa za građane. Nije stvar samo u smeću: iz istog razloga danas imamo katastrofalan javni gradski prevoz.
I dok na prljavim i zapuštenim autobuskim stajalištima čekamo autobus koji kasni, dok vodimo djecu u preskupe privatne vrtiće, jer u javnim nema mjesta, dok se prisjećamo kako smo bili zatrapni snijegom, pa smećem, pa smećarskim izjavama lokalnih političara… možda bismo mogli da razmislimo: vrijedi li živjeti u Banjaluci po cijeni od 5.000 KM po kvadratu, s pogledom na pretrpani kontejner.
Kolumne „Crveni karton”, su dio serije „Impuls semafor“.
Autor: Impuls