Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Za mnoge Banjalučane i Banjalučanke, kako rođene, tako i one koje je, valjda, donijela roda, ili su nađeni u kupusu, za mnoge Banjalučane dakle, grad završava kod Crvenih zgrada. Greška! Jer, iza tih zgrada tek počinje prva priča, koja bi mogla preporoditi uspavanu „krajišku ljepoticu“.
Piše: Milkica Milojević
Iza tih zgrada i iza škole „Aleksa Šantić“, starijim Banjalučanima poznate kao OŠ „Milan Radman“, šćućurilo se naselje koje bije bitku za dostojanstven i human gradski život. A možda i bitku za Banjaluku.
Vidjećemo.
Gradska vlast je zapela da, izmjenom Regulacionog plana, u ovaj dio naselja Rosulje, poznat po porodičnim kućama, „zasadi“ 16 zgrada višespratnica, sa skoro 500 stanova, puta 5.000 KM po kvadratu, pa vi računajte.
Time bi se u ovo idilično naselje naselilo dodatnih 1.200 stanovnika i bar 500 automobila, a svi oni bi se u ovaj kraj slivali jednom skromnom, danas mirnom ulicom, što prolazi pored škole.
A djeca? Kako bi djeca išla u školu, koja je već sada pretrpana, do te mjere da se najavljuje uvođenje treće smjene? I kako bi malu dječicu roditelji vodili u jedini vrtić u kraju, koji je već, pogađate, prebukiran? Teško.
A gdje bi se svi ti automobili parkirali? Boga pitaj. A igralište? Parkić? Nema.
I gdje bi se sav taj silni svijet liječio? Ambulanta porodične medicine je već, naravno, popunjena. Ima toga još, ali negdje se mora staviti tačka.
Odgovor je jasan i već smo ga po Banjaluci viđali: ništa djeca, ništa igrališta, ništa parkinzi, ništa bolesnici! Samo kvadrati! Gledaj od čega se živi!
Gradska vlast je, dakle, zapela, ali ne lezi vraže: naletjeli su na tvrd orah. Na Rosuljaše. Građane koji se bune. I Rosuljaši gledaju od čega se živi, ali i kako se živi. Oni su zapeli da žive dostojanstveno, svoji na svome, u svojim kućama. Ne uzmiču.
Gradskoj upravi su dostavili zahtjev za povlačenje spornog Regulacionog plana, na koji su uložili više od 750 primjedbi. I to nije sve: oni traže da se u budućem Urbanističkom planu Banjaluke Rosulje definišu kao „naselje humanog porodičnog stanovanja“ u kojem će zgrade i kuće imati maksimalno 2 sprata!
Vidi ti njih, mangupa, hoće humano porodično stanovanje – gdje to ima! Ima u humanim gradovima, pa što Banjaluka ne bi bila takva. Grad je otvoren prema ravnici, može da se širi, ako mu je do širenja… I to planski, održivo i u skladu sa javnim interesom. A to znači, sve po redu: vodovod, kanalizacija, saobraćajnice, škole, vrtići… Pa tek onda ti kvadrati.
Moglo bi i tako, da Banjaluka pripada Banjalučanima. I da zna kud je pošla i čemu teži. Ali, ne zna.
Banjaluka već decenijama nema Urbanistički plan, ili kako se kolokvijalno kaže „graditeljski ustav“. Posljednji UP, usvojen 1975. istekao je 1990. godine – taman na vrijeme da se tajkunija i sa njima povezana vlast baci na posao.
Pozivajući se, katkad, na stari Urbanistički plan, skrojen za Banjaluku koja je u to vrijeme imala oko 80.000 stanovnika, udruženim poduhvatom je usvojeno sijaset regulacionih planova – što će reći „graditeljskih zakona“, koji nisu utemeljeni na važećem „graditeljskom ustavu“. Nego onako, na divljaka, vise ni o čemu.
U prevodu, zgrade crta kako ko hoće! Na radost graditelja, a priča se i ljudi na vlasti, koji im takvu gradnju aminuju. I svi srećni – svi zadovoljni. Osim građana. Koji ćute i trpe i gužvaju se u nakaznim, pretrpanim i preskupim stambenim blokovima.
Ali, ne ćute baš svi. U posljednje vrijeme nadigle su se razne građanske inicijative. Prvo ona poznata po sloganu „Za plan, a ne za klan“, kojom je traženo da se obustavi usvajanje regulacionih, prije donošenja Urbanističkog plana. Ta je inicijativa potonula još ljetos, jer je nije podržala Skupština Grada. Za inicijativu je glasalo samo 8 odbornika. Ostali su bili ili suzdržani ili protiv. I tako su presudili: u Banjaluci će se, hvala na pitanju, i dalje graditi s koca i konopca. Sadiće se zgrade i prodavati skupi kvadrati. Od nečeg, jelte, mora da se živi. I da se bogati. Šta bi razne Desetine, Šestine i Trećine, kad bi se zabranilo prekrajanje regulacionih planova!
I taman se učinilo da će udruženi poduhvat nastaviti da se bogati i bahati, bez ikakvih kočnica, kad ono – eto ih Rosuljaši. Neformalna grupa građana „Sačuvajmo Rosulje“ deklariše se kao „organizacija za očuvanje okoliša“, što oni, u suštini, i jesu. Nemaju lidera, nemaju „lice kampanje“, ma ne možeš ih uhvatiti ni za glavu ni za rep.
Ali su bar malo razdrmali uspavanu i učmalu Banjaluku. I dogurali čak dotle da se u Vladi RS ozbiljno razmišlja o izmjenama Zakona o uređenju prostora i građenju. Nadajmo se na korist građana, mada vlastima nije za vjerovati „ni kada darove nose“.
Kad se nadigla frka oko Rosulja, gradonačelnik Draško Stanivuković je spremno izjavio da je „ta priča prenaduvana“. A onda odjezdio u Hrvatsku, u Gračac, da još malo zagorča život tamošnjim Srbima. Pošteno. Nije red da samo Banjalučni uživaju tu privilegiju.
A Rosuljaši i dalje tjeraju svoje. Peticije, primjedbe, nezgodna pitanja… I javne rasprave, tokom kojih je na površinu isplivalo svašta.
Tako smo saznali da recimo, „investitori“ više ne kupuju parcele i kuće od građana, pa tek onda traže izmjenu regulacionog plana. Ma jok, ne da im se čekati. Iako vrli graditelji, ako ćemo pravo, kuće i parcele i ne kupuju, nego ih trampe za buduće stanove, koje će izgraditi „jednog dana iza nedjelje“.
U slučaju Rosulja priča je obrnuta: prvo će Grad progurati plan za klan, pa će tek onda „investitori“ zaigrati na sigurno.
I saznali smo da su navodno tek malobrojni stanovnici Rosulja voljni da svoje kuće prodaju investitorima, ili ih trampe za stambene kvadrate. Moguće je čak da je na tu kombinaciju pristala samo jedna vlasnica kuće, dok je mnogo više onih koji – nisu ni čuli šta im se sprema. Jer su stari i iznemogli, ili žive negdje daleko.
I da gradska vlast odugovlači sa procedurom kako bi (ponovo) cijelu priču odveli u zonu apsolutne netransparentnosti.
Zato, kad šetate Banjalukom, zavirite malo iza Crvenih zgrada. Nije tamo nikakva terra incognita, nikakva divljina.
Prošetajte naseljem koje se, skrajnuto i ušuškano, proteže sve tamo do onog velikog kružnog toka. Prodišite. Popijte kafu na trijemu, domaćini su gostoljubivi. Ali, nisu blesavi. Naprotiv.
A šta ako ne uspiju, ako izgube bitku? Bar će znati da se nisu predali bez borbe. Da su stali na crtu moćnicima. I zatalasali Banjaluku. I pokazali da je pobuna moguća misija. Malo li je?
Kolumne „Crveni karton” su dio serije „Impuls semafor“.
Autor: Impuls