Srđan Šušnica: Prodaja RŽR Ljubije (prvi dio)

ArcelorMittal Prijedor d.o.o. prodavala je željeznu rudu iz Omarske povezanim pravnim licima u BiH i drugdje, obračunavajući je na papiru ne po redovnim tržišnim cijenama već po “transfernim cijenama” koje su bile i do deset puta niže od uobičajenih tržišnih cijena. A u stvarnosti su je prodavali za mnogo više novca, ali i dalje ispod tržišne vrijednosti. Razliku novca između stvarne cijene i one transferne koju su Pavićevi direktori i računovođe prijavljivali na papiru su, u stvari, prisvajali i dijelili između sebe Pavić i njegova kriminalna bratija u RŽR Ljubiji i ArcelorMittalu Prijedor d.o.o. Ukupan iznos utajenog ili manje prijavljenog profita od 2004. godine do 2017. godine iznosi više od 1 milijarde KM

Autor: impulsportal.net

Prvo pominjanje rusko-izraelske tvrtke kao kupca RŽR Ljubije

Priče o privatizaciji 64,9% dionica u javnom vlasništvu RŽR Ljubije (grafikon1) prisutne su u medijskom prostoru, ali i u sektoru rudarstva, već cijelu deceniju. Vlada RS kontroliše oko 80% dionica RŽR Ljubije, od čega je 64,9% dionica u vlasništvu vladinog Akcijskog fonda RS, 9,9% u vlasništvu vladinog Penzijskog rezervnog fonda RS i 4,9% dionica u vlasništvu Fonda za restituciju RS.

Jedan od najzainteresovanijih i u medijima najspominjanijih stranih investitora za kupovinu većinskog udjela u RŽR Ljubije je ArcelorMittal Holdings AG iz Švicarske (u vlasništvu indijskog rudnog mogula) koji od 2004. godine raspolaže rudno-eksploatacionim i rudno-istraživačkim pravima u rudištu Omarska i RŽR Ljubija. Ovaj strani investitor je stekao rudna prava u RŽR Ljubija preko svog većinskog vlasništva nad preduzećem ArcelorMittal Prijedor d.o.o (grafikon 2).

Prve javne priče o zainteresovanosti komapnije ArcelorMittal Holdings AG za kupnju IMC Ljubije JSC pojavile su se 2010. i 2011. godine. ArcelorMittal Holdings AG iz Švicarske je 29. novembra 2011. poslao Vladi RS zvaničnu samoinicijativnu ponudu za kupnju većinskog udjela u RŽR Ljubija u kojoj su ponudili 35 miliona KM za 64,9998% dionica u javnom vlasništvu (grafikon 1), te iskazali interes za početak proizvodnje u centralnom rudištu Ljubija i zapošljavanje dodatnih 300 radnika u narednih 30 godina. Vlada RS je oćutala ovu ponudu ArcelorMittala i nije reagovala na nju tokom cijele 2012. godine. No, u partijskim i ministarskim kuloarima razmatrali su se i pretresali neki i nečiji drugačiji kako privatni tako i politički, pa i ozbiljniji strateški interesi.

Ne osvrćući se na ponudu ArcelorMittala, Vlada RS je februaru 2013. godine lansirala vijest i obznanila da postoji i drugi strani investitor zainteresovan za Ljubiju, koji je poslao pismo namjere u vezi sa kupovinom RŽR Ljubija. Ovo pismo namjere je oficijelno došlo od kompanije Elenilto Minerals & Mining LLC, koja posjeduje i upravlja rezervama željezne rude, zlata i bakra u Izraelu, Africi i Rumuniji i koja je osnovana 2011. godine (sa sjedištem u Delawareu, SAD) od strane Engelinvest Investment Group iz Tel Aviva, čiji osnivač i vlasnik je izraelski špekulant na tržištu nekretnina Jacob Engel. No, ova ponuda nije došla u Vladu RS direktno od predstavnika ove kompanije, već je Elenilto Minerals & Mining LLC dostavio pismo namjere Vladi RS uz posredovanje, navodno, i izraelske kompanije registrovane u RS Israeli Investment Group-Balkan d.o.o. (IIG-Balkan d.o.o.). Preduzeće IIG-Balkan d.o.o. nije ni na koji način pravno povezano sa kompanijom Elenilto Minerals & Mining LLC niti su ikada ranije međusobno poslovali. Ono što vezuje ova dva poslovna entiteta jeste Arie Livne, Dodikov savjetnik i šef predstavništva RS u Tel Avivu. Još čudnije zvuči činjenica da se nakon ovog pisma namjere i inicijalnih medijskih vijesti ime kompanije Elenilto Minerals & Mining LLC nikada više nije spomenulo, niti u medijima niti u saopštenjima Vlade RS u vezi sa kupovinom RŽR Ljubija. U medijima, posebno režimskim, kao glavni zainteresovani kupac Ljubije i kao miljenik Dodikovog režima pojavljuje se samo ime preduzeća IIG-Balkan d.o.o., te imena njene matične kopmanije Israeli Investment Group-Overseas Inc. i ruskog državljanina Evegnija Zotova. S druge strane ArcelorMittala kao investitora favorizuje Dodikov koalicioni partner Marko Pavić koji je u saradnji sa ArcelorMittalom tj. u “outsourcing” poslovima sa Ljubijom i Omarskom i u poslovima prevoza rude nelegalno i koruptivno stekao milione eura i deponovao ih u švicarske banke. Izvori iz MUP-a RS potvrdili su da se o Pavićevom neosnovanom bogaćenju počela voditi čak i istraga, ali da je ona stopirana.

Tako su se između dva podjednako koruptivna i kriminalna dijela Dodikovog RS režima, tj. između Dodikovog SNSD-a i Pavićevog DNS počele razvijati tenizije i neskriveni politički sukob. Dodik je ucijenjen koalicionim potencijalom Pavićevog DNS i svjestan je da Pavić može koalirati kako sa Dodikovim oponentima u SNSD-u koji čine tzv. mrkonjićko-manjačku ili “vr’ovačku” frakciju SNSD-a, tako i s drugim partijama. S druge strane, Pavić je svjestan da je DNS klijentelistički klub, da ne drži čvrsto sve svoje poslanike, te da on ne drži ključne poluge u Vladi RS. Pavić je svjestan da ako uđe u otvoreni sukob sa Dodikom na sljedećim izborima može izgubiti koalicioni potencijal i biti eventualno zamijenjen Ujedinjenom Srpskom ili drugim preletačima. Ovaj sukob će se razviti i u medijskom i u skupštinskom prostoru, a dobiće svoj epilog na izborima 2018. godine.

Nakon pisma namjere iz februara 2013. godine, bez ikakvog pominjanja kompanije Elenilto Minerals & Mining LLC, preduzeće Israeli Investment Group-Balkan d.o.o. u svoje ime i za svoj račun dostavlja 11. jula 2013. godine Vladi RS oficijelnu samoinicijativnu ponudu za kupovinu 64,9% dionica RŽR Ljubije. Režimski mediji pišu hvalospjeve o ovom investitoru i njegovom “bogatom rudarskom iskustvu”, te ga lažno predstavljaju kao “izraelskog investitora”, oslanjajući se kako na naziv preduzeća, tako i na prvobitna medijska povezivanja ovog preduzeća sa izraelskim mogulom Jacobom Engelom i Dodikovoim mešetarom Arie Livneom. Kako će stvari i novinarska istraživanja potvrditi radi se o čisto ruskoj kompaniji iza koje stoje ruska država, oligarsi i ruska kompanija Bryansk Machine Building Plant JSC. Israeli Investment Group-Overseas Inc i njezina banjalučka kćerka kompanija IIG-Balkan d.o.o. su, neskriveno, u svojoj ponudi izjavili da će osigurati podršku ruske kompanije Bryansk Machine Building Plant JSC, kao tehnološkog partnera, te da će ta ruska kompanija kupiti 50% dionica budućeg vlasnika Ljubije, kompanije Israeli Investment Group-Overseas Inc, ali tek nakon što Vlada RS-e i Narodna skupština RS svojim konačnim odlukama dozvole privatizaciju 64,9% dionica RŽR Ljubije od strane Evgenija Zotova.

Israeli Investment Group-Overseas Inc sve poteze u RS vuče preko svoje kćerke kompanije IIG-Balkan d.o.o. Ova kompanija je registrovana 2011. godine sa sjedištem u Banjoj Luci na adresi Gavre Vučkovića 2, u zgradi Jevrejskog kulturnog centra koji, gle čuda, nosi naziv Dodikovog pulena Arie Livnea. Preduzeće je zvanično registrovano za vađenje ostalih obojenih metala, a kao direktor je upisan ruski državljanin Evgenij Zotov, koji navodno ima jevrejsko porijeklo. Prema poslovnom registru APIF-a RS, IIG-Balkan d.o.o. se nalazi u vlasništvu tri pravne osobe: preduzeća Lavi d.o.o. iz Banje Luke, preduzeća Topgreen d.o.o. iz Laktaša i gore pomenute Israeli Investment Group-Overseas Inc, koja je registrovana također 2011. godine u poreznom utočištu Commonwealth of Dominica. Vlasnici su joj ruski državljani Anatoli Segal i Evgenij Zotov. Tako se u julu 2013. godine javnost i mediji u BiH prvi put upoznaju sa imenima ovih ruskih državljana.

Preduzeće Topgreen d.o.o. iz Laktaša je također registrovano 2011. godine, ali ne za rudarstvo već za poslovnu djelatnost uzgoja povrća, dinja i lubenica. Jedan od vlasnika ovog preduzeća je Ariela Esther Livne, kćerka Arie Livnea vrlo bliskog Dodikovog saradnika, savjetnika i posrednika u odnosima između Dodikovog režima i Izraela. Arie Livne je skoro deset godina šef Predstavništva RS u Izraelu, kojim rukovodi od njegovog uspostavljanja, a od 2009. godine je i član Senata RS, savjetodavnog tijela predsjednika RS Milorada Dodika. Koliko su bliske veze između Livnea i Dodika ukazuje i činjenica da je Dodik okitio Livnea “ordenom časti RS prvog stepena, za sve zasluge koje je učinio za srpski narod”. Iste godine javni TV servis RTRS novcem građana, naravno, financira dokumentarni film o životu Arie Livnea. Drugi vlasnik i direktor preduzeća Topgreen d.o.o. je Boško Šušnjar, čiji je otac, blizak Dodikov porodični prijatelj, poslovni saradnik i taldžija Vladimir Šušnjar, vlasnik i direktor firme.

EKO-BeL d.o.o. iz Laktaša, koja je jedna od privilegovanih kompanija i porodica Dodikovog režima. Duga povijest prijateljstva Šušnjara i Dodika je rezultirala ogromnim povlasticama kroz dobivanje unosnih javnih tendera i ugovora za dezinfekciju i deratizaciju u opštinama Banja Luka, Laktaši, Kotor Varoš, Zvornik, Srbac, Distrikt Brčko, u Administrativnom centru Vlade RS, te u drugim javnim tijelima i opštinama gdje Dodik i njegova partija imaju moć odlučivanja. EKO-BeL d.o.o. su također i korisnici vrlo povoljnog kredita iz Investicijsko-razvojne banke RS (u vlasništvu i pod kontrolom Vlade RS) u visini od 3,4 miliona KM.

Drugi suvlasnik kompanije IIG-Balkan d.o.o. koja hoće da kupi RŽR Ljubiju je preduzeće Lavi d.o.o. iz Banje Luke sa adresom u ulici Gavre Vučkovića 2, koje je registrovano ne za poslove rudarstva već za poslove distribucije električne energije, a od 2011. godine jedini njen vlasnik je Evgenij Zotov, osoba koja je također direktor kompanije IIG-Balkan d.o.o. i suvlasnik Israeli Investment Group-Overseas Inc.

Ako Vlada RS ikada proda RŽR Ljubiju preduzeću Israeli Investment Group-Balkan d.o.o. iz Banje Luke, većinsko vlasništvo i potpunu kontrolu nad RŽR Ljubijom će dobiti ruska kompanija Israeli Investment Group-Overseas Inc, jer ta kompanija kontroliše 70% vlasništva nad preduzećem koje će se u RS pojaviti kao oficijelni kupac Ljubije, tj. kompanijom IIG-Balkan d.o.o. Sam Zotov, preko preduzeća Lavi d.o.o., kontroliše i dodatnih 15% vlasništva nad IIG-Balkan d.o.o. Preko Zotova i Segala u vlasništvo Ljubije bi u drugoj fazi ušla ruska kompanija Bryansk Machine Building Plant JSC, a preko njih ruski oligarsi i Putinov režim. Domaći igrači će u prodaji RŽR Ljubije dobiti dio kolača u visini od 15% udjela u IIG-Balkan d.o.o. preko kompanije Topgreen d.o.o. Laktaši čiji su vlasnici Ariela Livne i Boško Šušnjar. Postoje indicije da iza tih 15% udjela u preduzeću budućem kupcu RŽR Ljubije, u stvari, stoji kapital porodice Milorada Dodika, a da su Livne i i Šušnjari tu samo paravan.

Nakon ovog koruptivnog karambola vlasnička struktura RŽR Ljubija bi mogla izgledati ovako:

– 4,9% dionica u vlasništvu vladinog Fonda za restituciju RS

– 9,9% dionica u vlasništvu vladinog Penzijskog rezervnog fonda RS

– 20% dionica u vlasništvu uglavnom domaćih investicionih fondova i fizičkih lica i

– 64,9% dionica u vlasništvu preduzeća IIG-Balkan d.o.o. Banja Luka iza kojeg stoji:

            – ruski Israeli Investment Grou -Overseas Inc sa 70% vlasništva (čiji su vlasnici Zotov i Segal)

            – preduzeće Lavi d.o.o. Banja Luka sa 15% vlasništva (čiji je 100% vlasnik Zotov)

            -preduzeće Topgreen d.o.o. Laktaši sa 15% vlasništva (čiji su nominalno vlasnici Livne i Šušnjar).

Indikativno je da su svi akteri ovdje, sva preduzeća uključena u otimačinu rudnih bogatstava BiH registrovana 2011. godine ili čak kasnije, svega godinu i po prije nego će poslati ponudu Vladi RS i otprilike u vrijeme kad je ArcelorMittal izrazio interes za kupnju RŽR Ljubija. Također, sva predzeća i svi akteri uključeni u ovu prevaru uključujući i Zotova, Segala, Topgreen d.o.o, Lavi d.o.o. i Israeli Investment Group-Overseas Inc, nemaju niti su ikada imali bilo kakvog iskustva u poslovima vađenja ruda niti su ikada poslovali u sektoru rudarstva ili trgovanja rudama. Ovdje se radi o fiktivnim kompanijama i bjelosvjetskim prevarantima ruske i Putinove provincijencije koje je Dodik i njegov režim instalirao tako da Rusima omogući još jaču ekonomsku kolonizaciju prirodnih resursa BiH, a sebi i svojim pulenima višemilionski mito, a kasnije i milionske profite od eksploatacije rude iz Ljubije.

Finansijska izvješća pokazuju da je preduzeće IIG-Balkan d.o.o. u 2013. godini imalo samo jednog zaposlenog i da je prijavilo prihod od samo 151,00 KM (oko 76 eura), a rashod u visini od 56.605,00 KM. Godinu dana ranije u 2012. godini ovo fiktivno preduzeće je zabilježilo prihod od samo 101,00 KM, a rashod od 407.718,00 KM. Prema nekim medijskim izvješćima, IIG-Balkan d.o.o. nije imala nikakvog dohotka između 2011. i 2013. godine.

Od Dodikovog režima pompezno hvaljen “investitor sa velikim iskustvom u rudarenju”, kompanija Israeli Investment Group-Overseas Inc iz Commonwealth of Dominica nikada nije obavljala djelatnost rudarenja, niti je imala bilo kakvo iskustvo u aktivnostima vezanim uz istraživanje, eksploataciju ili trgovinu rudama, igdje na planeti. Commonwealth of Dominica je tzv. zemlja “porezni raj” i porezno utočište za mnoge bjelosvjetske mešetare i vlasnike velikih svjetskih korporacija koji izbjegavaju plaćati porez u vlastitoj zemlji ili u zemlji gdje njihove korporacije zarađuju ogromne profite. Ta država nema nikakve propise i postupke koji bi omogućili suzbijanje pranja novca, sprečavanje poreske evazije, ili spriječili financiranje terorističkih aktivnosti. Oni pružaju brzu, diskretnu i jeftinu registraciju poslovnih entiteta i dubiozne računovodstvene usluge kojima se izbjegava plaćanje poreza u zemljama EU i drugim, nemaju nikakvu kontrolu novčanih tokova u i iz zemlje, a kako bi zaštitili bjelosvjetske moćnike i oligarhiju imaju visok stepen bankarske i poslovne tajne.

Od 2013. godine Evgenij Zotov sebe, uz pomoć režimskih medija u RS, predstavlja kao uspješnog preduzetnika s dugogodišnjim međunarodnim iskustvom u rudarstvu i energetici. No, on je samo prelazni mešetar, prevarant, iza kojeg stoje u ovom slučaju ruski oligarsi i Putinov autoritarni režim. To dokazuje i činjenica da je Evegnija Zotova prvi put u RS doveo Dodikov savjetnik Arie Livne u septembru 2011. godine kada je za Zotova organizovan sastanak sa Rajkom Bulajićem, kadrom SNSD-a i direktorom podružnice javnog preduzeća “Šume Srpske” u Sokocu i Mirkom Čolovićem, lokalnim kabadahijom i visoko pozicioniranim članom Dodikove partije iz Sokoca. Na tom sastanku Zotov je ugovarao posao otkupa ne ruda već oko 60.000 kubičnih metara industrijskog drveta, do kojeg nikada nije došlo. Tada se Zotov predstavljao ne kao ekspert za rudarstvo i energetiku, već kako stručnjak za šumarstvo, a tada je imao registrovano preduzeće Angel d.o.o. Arie Livne je tada u septembru 2011. godine predstavio Evgenija Zotova kao “čovjeka od povjerenja” Avdigora Liebermana. Za one koji ne znaju, Lieberman je Jevrej rođen i odrastao u Sovjetskom Savezu iz kojeg s familijom emigrira 1978. godine u Izrael. Bio je ministar vanjskih poslova Izraela u periodu 2009-2012. i 2013-2015. godina. Lieberman je izraelski ultranacionalista i ljubitelj svih diktatorskih i autoritarnih režima, te čovjek koji ima prisne veze s Putinom i njegovim oligarsima. Lieberman je jedan od najjačih lobista Milorada Dodika u Izraelu, SAD-u i Rusiji. Samo nakon godinu dana, Evgenij Zotov od eksperta za šumarstvo postaje ekspert za rudarstvo i veletrgovac željeznom rudom kako ga je sad predstavljao Arie Livne i režimski mediji.

Svi dokazi jasno ukazuju da se ovdje ne radi o dugoročnoj investiciji od koje će građani BiH imati korist već o drugom valu ruske ekonomske kolonizacije u BiH koja nakon osvajanja naftnog, sada juriša na rudarski, aluminijski i energetski sektor. Ovdje prikazana shema međusobno povezanih kompanija bi služila kao platforma za preuzimanje 800 miliona eura vrijednih depozita željezne rude u ljubijskim rudnicima, a njeni pipci vode, ne u Izrael, već u dva kabineta, Putinov i Dodikov.

Dodikov režim i Rusi su samo iskoristili veze sa Liebermanom i posredovanje Livnea i izraelske kompanije Elenilto Minerals & Mining LLC, prvo kako bi na sebe nabacili kozmetiku “izraelskog investitora” i cijeli posao prikazali kao tobože “izraelsku investiciju” pred medijima i javnosti u BiH. Ovim akrobacijama prikriva se porijeklo vlasništva cijele investicije, a ono nije izraelsko, već vlasništvo vodi do ruskih oligarha i Putinovog režima. Klasične lažne i obmanjujuće aktivnosti čiji su ciljevi preuzimanje domaćih rudnih resursa, ali ne radi socijalno odgovorne proizvodnje, zapošljavanja i razvoja i izgradnje lokalne zajednice Prijedora i regije, onako kako je rudnik Ljubija izgrađivao ovaj dio Bosne prije rata. Rusi preuzimaju rudnik sa ciljem ličnog bogaćenja svojih oligarha i Putinovog režima i radi uspostavljanja ruske geopolitičke kontrole nad teritorijem, resursima i državom, a nusprodukt toga će biti i nelegalno i koruptivno bogaćenje Dodika i njegovih oligarha. Kako smo u jednom od prethodnih tekstova o Ljubiji istakli, Dodikov režim je po dubini i širini u čvrstom zagrljaju Putinovog režima, a politička pa i životna sudbina samog Dodika i njegove porodice sve više zavisi od toga da li će za svoju populističku politiku i svoje kriminalno bogaćenje imati rusku podršku i koliku. Ukoliko Dodik izgubi vlast i ne bude došao na mjesto člana Predsjedništva BiH, a ne bude mogao biti ni premijer u RS, on će morati naći utočište ili u Srbiji ili u Rusiji. Rusija će to znati naplatiti, unaprijed, u vidu ljubijskih rudnika.

Prva odluka o prodaji RŽR Ljubije 2014. godine

Kao što je već spomenuto, prva samoincijativna ponuda za kupovinu RŽR Ljubije došla je 29. novembra 2011. godine od strane ArcelorMittal Holdingsa AG Zug iz Švicarske koji je ponudio 35 miliona KM za 64,9998% dionica Ljubije, te izrazio interes za početak proizvodnje u Centralnom rudištu Ljubija i za zapošljavanje još 300 radnika u narednih 30 godina. U januaru i februaru 2013. godine Vlada RS je javno obznanila da imaju dva zainteresovana investitora za privatizaciju RŽR Ljubija, kompaniju ArcelorMittal i ruskog investitora Israeli Investment Group-Overseas Inc preko svoje kćerke kompanije u Banjoj Luci IIG-Balkan d.o.o.

Već 11. jula 2013. godine IIG-Balkan d.o.o. poslao je svoju prvu oficijelnu samoinicijativnu ponudu za kupovinu kontrolnog paketa dionica RŽR Ljubija u kojima su Rusi ponudili 36,45 miliona KM za 64,9998% dionica te obećali najmanje 60 miliona KM ulaganja u modernizaciju rudnika tokom tri godine, zadržavanje postojećih radnih mjesta i zapošljavanje još 300 novih radnika. U istoj ponudi naveli su da će IIG-Balkan d.o.o. osigurati potporu ruske kompanije Bryansk Machine Building Plant JSC kao tehnološkog partnera, te obznanili da će ova ruska kompanija ući u 50% vlasništva komapnije koja kupuje Ljubiju, ali tek nakon što Vlada RS i Narodna skupština RS odobre kompaniji IIG-Balkan d.o.o. da kupi kontrolni paket dionica RŽR Ljubije.

Vlada RS je 14. februara 2014. godine usvojila svoju prvu odluku o prodaji 64,9998% vlasništva nad Ljubijom po proceduri direktnog odabira kupca, ruskoj kompaniji IIG-Balkan d.o.o. Ova vladina odluka je proslijeđena Narodnoj skupštini RS na usvajanje kako bi se dobio i parlamentarni pristanak. Vlada RS je objasnila da je ponuda IIG-Balkan d.o.o. bolja od kompanije ArcelorMittal i naglasila da ArcelorMittal nema zakonsku osnovu za privilegovano “pravo kupovine”. S druge strane, ArcelorMittal, kao vlasnik posla, ulagač i nosilac prava eksploatacije u rudištu Omarska koji je integralni dio RŽR Ljubija, smatra da bi, u slučaju prodaje ostalih rudišta ovog rudarskog kompleksa, ArcelorMittal trebalo da ima pravo preče kupovine. No, Vlada RS je odbacila to tumačenje i dalje favorizirajući Ruse. Neposredno nakon što je Vlada RS objavila ovu svoju odluku, gradonačelnik Prijedora Marko Pavić napao je tu odluku u medijima i povukao se s položaja “predstavnika državnog kapitala u RŽR Ljubija”, kako je objasnio “iz moralnih razloga”. Odbijanje Marka Pavića da prihvati dil sa Rusima i Dodikom je uzdrmalo Dodikovu koaliciju, ali nije je previše ugrozilo. Stranka Marka Pavića DNS bila i još uvijek je značajna koalicijska stranka u Dodikovom režimu, bez koje SNSD nije mogao ni 2014. a neće moći ni 2018. formirati vlast u RS. Bez ruku DNS u Narodnoj skupštini RS, ni vladina odluka o prodaji Ljubije Rusima nije mogla proći parlamentarnu proceduru. A ta 2014. godina je bila izborna. Zato je već 24. februara 2014. Dodik odlučio da ne drma više koaliciju i naredio da se odluka o prodaji RŽR Ljubije povuče iz parlamentarne procedure i izjavio da će se cijeli proces ponoviti nakon što koalicijski partneri (Pavićev DNS i Dodikov SNSD) dođu do neke vrste konsenzusa. Nekad u martu 2014. godine Vlada RS je poništila ovu svoju odluku na jednoj od svojih sjednica.

Dodik je s jedne strane morao povući ovu prvu odluku jer su se približavali izbori, a Pavić nosi dio kolača vlasti, a s druge strane zbog svojih ličnih interesa i jačanja veza sa Rusijom nije odustao od prodaje Ljubije Rusima. Dodik je nervozan i želi Ruse vidjeti što prije u Ljubiji. Već u martu 2014. godine Vlada RS ponovo počinje proces privatizacije Ljubije i upućuje javni poziv zainteresovanim investitorima da upute svoje ponude. Već u maju 2014. godine Vlada RS obznanjuje da su u ovom drugom postupku na adresu Ministarstva industrije, energetike i rudarstva RS došle dvije samoinicijativne ponude. Ponuda ArcelorMittala uključivala je 28 miliona KM za 64,9998% dionica RŽR Ljubije; najmanje 20 miliona KM ulaganja u modernizaciju rudnika i oko 200 novih radnih mjesta. Ponuda ruske kompanije IIG-Balkan d.o.o. je sada bila 53 miliona KM za 64,9998% dionica; najmanje 60 miliona KM ulaganja u modernizaciju rudnika i oko 300 novih radnih mjesta. Unatoč pristiglim ponudama, Vlada RS nije imala kapacitet ni podršku Pavićevog DNS-a da usvoji odluku o prodaji Ljubije Rusima. Izbori su bili pred vratima, a Dodik se bojao da će time sukob s koalicijskim partnerom Markom Pavićem i DNS-om eskalirati onda kada ne treba. Strah režima da neće osvojiti dovoljan broj glasova za novi mandat, kako su pojedina istraživanja glasačkih preferencija i pokazivala, je izgleda bio jači i donošenje vladine odluke o prodaji Ljubije Rusima odgođeno je za poslije izbora, tačnije donošenje odluke se rasteglo sve do 2016. godine.

Pritisak na Pavića i istraga malverzacija u Ljubiji i ŽRS

No, Dodik nije odustao od pritiska na Pavića. Tokom te 2014. a naročito 2015. godine Dodikov režim i Vlada RS intenzivirali su pritisak na poslovanje ArcelorMittala ne samo medijskom kampanjom javnog servisa RTRS-a, već i pokretanjem poreskih i inspekcijskih kontrola, te orkestriranom revizijom poslovanja i prihoda preduzeća ArcelorMittal Prijedor d.o.o. i RŽR Ljubija kojima su upravljali Pavićevi kadrovi a kontrolisao ih sam Pavić. U 2015. godini policija RS je čak pokrenula istragu o Marku Paviću, koju je dirigovao Dodik, i ilegalnim transakcijama novca od nekoliko miliona KM ka Švicarskoj, što je rezultiralo podnošenjem izvještaja o učinjenom krivičnom djelu Tužilaštvu RS. Naravno, inspekcije i istrage nisu išle ka tome da se zaista razotkrije i procesuira kriminal Pavićevog klana, već su lansirane isključivo u funkciji pritiska na Pavića da se odrekne svog političkog i koalicionog plijena, da se odrekne unosnih privatnih interesa i poslova sa ljubijskim rudnicima i da pruži Dodiku podršku za prodaju Ljubije Rusima.

Kao dio ovog pritiska na Pavića, u ljeto 2015. godine, predsjednik Dodik i premijerka Željka Cvijanović pokušali su smanjiti Pavićev utjecaj u RŽR Ljubiji, imenujući Stanka Vujkovića za novog glavnog direktora. Prema pisanju medija, Stanko Vujković je bio stari poslušnik režima, osuđen 2014. godine novčanom kaznom od 2000 KM za krivotvorenje i uništavanje službenih dokumenata dok je obavljao dužnost predsjednika Fudbalskog saveza RS.

Iako ovaj pritisak nije uspio privoliti Pavića na ustupak Dodiku, u tim kontrolama ustanovljeno je i obznanjeno javnosti da je ArcelorMittal Prijedor d.o.o. oštetio RŽR Ljubiju za oko 400 miliona KM, jer su Pavićevi kadrovi na čelu ArcelorMittal Prijedor d.o.o. i RŽR Ljubija za toliko utajili, odnosno prijavili daleko manji profit nego što ga je ova kompanija zaista imala. Koristeći se pri tome metodom manipulacije sa transfernim cijenama rude između povezanih pravnih osoba, tj. između preduzeća ArcelorMittal Prijedora d.o.o. kao prodavača rude i ArcelorMittala u Zenici kao kupca ove rude, te vlasnički suodnos između ArcelorMittal Prijedor d.o.o. i RŽR Ljubija. Utvrđeno je i da ArcelorMittal Prijedor d.o.o. i RŽR Ljubija nisu pravilno obračunavali rudarsku naknadu i poreze i da su oštetili budžet RS.

Naime, ArcelorMittal Prijedor d.o.o. prodavala je željeznu rudu iz Omarske povezanim pravnim licima u BiH i drugdje, obračunavajući je na papiru ne po redovnim tržišnim cijenama već po “transfernim cijenama” koje su bile i do deset puta niže od uobičajenih tržišnih cijena. A u stvarnosti su je prodavali za mnogo više novca, ali i dalje ispod tržišne vrijednosti. Razliku novca između stvarne cijene i one transferne koju su Pavićevi direktori i računovođe prijavljivali na papiru su, u stvari, prisvajali i dijelili između sebe Pavić i njegova kriminalna bratija u RŽR Ljubiji i ArcelorMittalu Prijedor d.o.o. Ukupan iznos utajenog ili manje prijavljenog profita od 2004. godine do 2017. godine iznosi više od 1 milijarde KM prema finansijskim izvještajima ArcelorMittal Prijedor d.o.o. i RŽR Ljubije. Na osnovu toga procjenjuje se da je RŽR Ljubija (u većinskom vlasništvu poreskih obveznika RS), kao 49% suvlasnik preduzeća ArcelorMittal Prijedor d.o.o. mogla na ime svog udjela i dobiti zaraditi nekih 400 miliona KM više nego što je uistinu zaradila. U suštini prodajom željezne rude po neobjašnjivo nižim cijenama u odnosu na tržišne, povezanim pravnim licima ArcelorMittal Prijedor d.o.o. je namjerno u svojim izvještajima (na papiru) smanjio iznos prijavljene dobiti, što je dovelo do znatnog nižeg iznosa dobiti koji je isplaćivan suvlasnicima. Time su za 400 miliona KM oštećeni ne samo RŽR Ljubija nego i vlasnici RŽR Ljubije: Akcioni fond RS, Rezervni penzioni fond RS, Fond za restituciju RS, te mnogobrojni mali dioničari. Naravno, utajivanjem dobiti i lažnim prijavljivanjem manjeg profita preduzeće ArcelorMittal Prijedor d.o.o. je obračunalo i prijavilo daleko manje poreza i rudarskih naknada u budžet RS i BiH.

Tako je Pavićev kriminalni klan pored kriminalnog prisvajanja dobiti lično za sebe, a koji je trebalo da bude uknjižen na ArcelorMittal Prijedor d.o.o. i RŽR Ljubiju, godinama utajivao i obračunavao manji porez i druge naknade budžetu RS i BiH, oštećujući tako i budžet i RŽR Ljubiju i građane RS. Čak i onaj prijavljeni porez Pavićevi kadrovi u ArcelorMittalu Prijedor d.o.o. i RŽR Ljubiji nisu uplaćivali, gomilajući godinama ogromna poreska dugovanja. Samo do 2013. godine ArcelorMittal Prijedor d.o.o. je dugovao poreznoj upravi RS-a oko 223 miliona KM, a do 2017. dug se povećao na više od 400 miliona KM.

Godinama su Dodik i Pavić kao partneri u vlasti bili uključeni u prisvajanje dijela ovog kolača i prikrivali i zataškavali ovaj kriminal, pomoću do srži korumpiranog MUP-a RS i Tužilaštva RS, ali i uz pomoć korumpiranih pojedinaca u ministarstvima i komisiji za koncesije. Kao vođa kriminalnog RS režima Dodik je godinama nadgledao i dopuštao ovu shemu nelegalnog prisvajanja dobiti, utaje poreza i gomilanja poreskog duga, jer je sa Pavićem duboko involviran u korupciju, vlastito neosnovano bogaćenje i izborni politički inženjering gdje se nelegalno stečen novac koristio za kupovinu glasova, a zatim i preletača i poslanika, za predizborne aktivnosti i kampanju. No, sada kada tikva puca, dolazi do obrata.

U suštini, Dodikov režim i Vlada RS su sada protiv Pavića i ArcelorMittala vješto koristili one privilegije koje im je isti taj režim dao i omogućio ranije. Naime, eksploatacija ruda u Omarskoj se vrši ne na osnovu koncesionog ugovora, već na osnovu vrlo uopštenog i nejasnog administrativnog rješenja iz kojeg se ne mogu jasno i precizno rastumačiti međusobna prava i obaveze između investitora i Vlade RS. Pogotovo su proizvoljne i nejasne obaveze ArcelorMittala u pogledu uslova obračuna i plaćanja transfernih cijena, rudarske naknade i poreza i drugih finansijskih obaveza prema javnom interesu. Jednostavno rečeno, pravna osnova rudarskih prava koja su administrativnom dozvolom na listu papira data ArcelorMittalu nisu dovoljno i precizno regulisana i namjerno su nedorečena. Sistem administrativne dozvole nije odgovarajući da precizno odredi prava i obaveze i međusobne odnose ArcelorMittala i Vlade RS, a Vlada RS nikada nije željela da ovu dozvolu prevede u koncesioni model i da sa ArcerolMittalom zaključi daleko precizniji koncesioni ugovor.

Vlada RS i režim su ranije tolerisali i zloupotrebljavali ove nedorečenosti administrativne dozvole za svoje bogaćenje, za kupovinu Pavića i koalicionih partnera i održavanje na vlasti, te nisu htjeli da rudna prava ArcelorMittala uvedu u koncesioni model čime su omogućili ArcelorMittalu da u Omarskoj godinama eksploatiše rudu i posluje samo na osnovu jednog A4 lista papira, igrajući se sa prodajnim cijenama i količinama iskopane rude, te obračunavajući i plaćajući naknadu i porez onako kako im se prohtije, sve u cilju vlastitog bogaćenja. Također, režim i Vlada RS su godinama tolerisale Pavićeve kriminalne manipulacije sa “outsourcing” poslovima u Omarskoj u kojima su lokalne kompanije povezane sa Pavićevim ljudima od povjerenja i rodbinom dobijale od ArcelorMittala poslove iskopa i prevoza ili poslove iznajmljivanja mašina za potrebe rudišta u Omarskoj. Režim i Vlada RS su godinama tolerisale i Pavićevu kriminalnu operaciju u kojoj su od “Željeznica RS” prvo za male novce iznajmljivani, a onda i prostim otpisom “poklonjeni” vagoni ŽRS, koji su potom registrovani na kompaniju povezanu sa osobama od Pavićevog povjerenja i koji su korišteni za prevoz iskopane rudače iz Omarske ka Zenici. Sav kajmak od željezničkog transporta rude godinama je tako išao ne u ŽRS, već u džepove Marka Pavića i njegovih tajkuna. Pretpostavlja se da su ŽRS ovim kriminalom oštećene za preko 200 miliona KM, a budžet RS za preko 50 miliona KM. U suštini, Marko Pavić sa svojim kriminalnim klanom i preko svojih direktora kontroliše proces donošenja odluka u tri pravna lica, u ArcelorMittalu Prijedor d.o.o. (Jelača), u RŽR Ljubiji (Grbić) i u “Željeznicama RS” (Savanović i Đurica), te u njima osigurava sebi i svojim saradnicima unosne poslove. Kao koalicioni partner u Vladi RS Pavić je pružao političku zaštitu, tačnije, držao je podalje od svojih poslova inspekcijske nadzore i istrage, a naročito je potkupljivao zaposlene u ministartsvu rudarstva i komisiji za koncesije da ne diraju administrativne dozvole ArcelorMittala i da ih ne pretvaraju u koncesione ugovore, što je bila zakonska obaveza i ministarstva i komisije za koncesije, a koju su oni flagrantno kršili godinama.

U centru cijelog ovog kriminala oko Omarske i “Željeznica RS” je Pavićev klan i njegovi direktori u RŽR Ljubiji, ArcelorMittalu i “Željeznicama RS”, ali i pojedini DNS-ovi i SNSD-ovi kadrovi iz Prijedora i Banje Luke u ministarstvima i komisiji za koncesije. To su godinama gledale i dozvoljavale sve nadležne institucije od komisije za koncesije, preko nadležnih ministarstava do poreske, glavne službe za reviziju, inspekcije i pravosuđa. Svi oni su u udruženom kriminalnom poduhvatu tolerisali ovaj kriminal koji je oštetio RŽR Ljubiju za više od pola milijarde KM, a budžet RS za isto toliko.

Pavićeva bratija je tako sebi prisvojila ogromnu nelegalnu dobit i mito, a prema izvorima u MUP-u RS Pavić ga je deponovao na sigurno u Švicarsku, o čemu se počela voditi i istraga, ali koja je stopirana. Sve ovo je Dodikov režim tolerisao, jer mu je Pavić trebao i još uvijek mu treba. Dodikov pritisak na Pavića da se odrekne svojih vlastitih kriminalnih finansijskih interesa i dozvoli prodaju Ljubije Rusima jača od 2015. godine i povezan je s Dodikovom potrebom da još više uveća veze svog režima sa Putinovim i obezbijedi sebi rusku političku zaleđinu. Drugim riječima sada, kada Dodik prodajom Ljubije Rusima, želi spašavati vlastitu kožu i kupovati za sebe i porodicu rusku azilnu vizu, režim se okomio na brata po kriminalu i ArcelorMittal.

Sama ova afera je dovoljan indikator da ukaže na to kako mi, u stvari, živimo u “zarobljenoj državi” duboko okovanoj u privredni, finansijski i narko-kriminal kako ove nove Dodikove tenderske i one stare ratnoprofiterske i ratnozločinačke mafije. Državi koja postoji samo na papiru, a njene su javne funkcije, uključujući tu i policiju i pravosuđe, potčinjene jednom čovjeku i nekolicini tenderskih tajkuna i narko-faraona. Ova bratija se sve više oslanja na Rusiju i to iz više razloga. Ideološkim i emotivnim okretanjem stanovništva RS, uglavnom Srba, ka Rusiji, ova bratija kod ljudi proizvodi razumijevanje, prihvatanje pa čak i stratstveno odobravanje za jedan autokratski, korputivni, diktatorski način vladanja, kakav je Putinov. Srbi, indoktrinirani svojim nacionalističkim mitovima i rusofiličnim narativima, ne vide ništa loše da i oni kao i Rusi imaju svoju nacionalnu oligarhiju koja će ih pljačkati, unazađivati i izolovati od svijeta. Drugo, ova kriminalna bratija i režim se nadaju da će veze sa Rusima onemogućiti i potpuno zaustaviti dalje pristupanje BiH NATO savezu i EU, čime će se izbjeći reforma policije i bezbjednosnog sektora, jedna dublja i jača integracija sektora odbrane, policije i pravosuđa u cijeloj BiH, ali i dublja integracija bh. bezbjednosti u međunarodne okvire NATO-a i EU, poslije koje bi državni organi BiH imali daleko više ovlasti i mogućnosti da ugroze, pa čak i uklone, tenderske i narko-faraone u oba entiteta. Kriminalna bratija se u stvari boji standarda pravne države i vladavina prava, i sve što ide uz to, jer će ih to lišiti njihovih kriminalnih profita i kriminalno stečenog bogatstva.