Tako se koalicija dva podjednako kriminalna klana SNSD i DNS, koji su do sada besprijekorno funkcionisali čak i kad je riječ o najmanjim detaljima, našla u žestokom međusobnom sukobu oko Ljubije. No, da se ovdje ne radi o nekom ideološkom, dubljem političkom i geopolitičkom sukobu govori činjenica da se ovaj sukob nije prenio na druge političke teme i područja. Tako su Pavić i DNS nastavili podržavati SNSD u pitanju budžeta, stabilnosti institucija RS, u zajedničkim napadima na opoziciju
Autor: impulsportal.net
Proruski geopolitički kontekst RS režima
Da bi se pravilno shvatila borba za Ljubiju između dva podjednako kriminalna klana RS režima, potrebno je steći uvid u kontekst u kojem se to dešava, a naročito u jačanje uticaja Rusije u RS od 2014. godine do danas. Te 2014. godine RS režim i tajkuni bivaju dodatno ohrabreni ruskom agresijom na Ukrajinu i aneksijom Krima, a režim počinje da uspostavlja, ne samo “soft power” veze, već i snažne bezbjednosno-obavještajne i odbrambene veze sa Putinovim režimom i ruskom bezbjednosnom infrastrukturom. To je u stvari godina poslije koje nije bilo povratka nazad za Dodikov režim. Za Dodika Rusija je neka vrsta zaštitnika RS režima i nelegalnog bogatstva stotina režimskih tajkuna i narko-bosova. Ruski “soft power” alati u obliku srpsko-ruskih bratskih i patriotskih društava, panslavenskih i vjerskih organizacija, ruskog kulturnog centra, ruskih medija su naglo postali prisutni i vidljivi od nemira na Jarinju, na Kosovu 2011. godine, ali se njihov broj i djelatnost, te vidljivost u javnom prostoru intezivira od te 2014. godine. Projekat izgradnje velikog ruskog sela u blizini Doboja počinje upravo te 2014. godine i mnogobrojni drugi projekti.
Te godine se mijenja i karakter ruskog prisustva i saradnje sa RS režimom, jer režim sve više uspostavlja veze sa ruskim paravojnim grupama, plaćenicima koji ratuju u Ukrajini i sa ruskim generalima i obavještajnom infrastrukturom. Dodik se te 2014. prvi put lično upoznaje sa Zaldostanovim, vođom ruske paravojne i kriminalne bajkerske bande i dovodi njegove bajkere u RS na otvaranje Andrićgrada. Od te godine RS režim počinje izgrađivati i vlastitu domaću paravojnu i prorusku infrastrukturu. U oktobru 2014., deset dana prije opštih izbora, u RS dolazi preko 90 ruskih specijalaca, bivših i sadašnjih pripadnika FSB-a i GRU-a kao rezervni plan i garancija održavanja proruskog režima, ukoliko Dodik izgubi na izborima. Osniva se bajkerska grupa “Noćni vukovi za RS”. Novosnovane veteranske organizacije u RS, kao npr. “Veterani RS” i pojedini političari iz RS, poput Stevandića, Petra Đokića i Milana Torbice iz SP RS inteziviraju svoje kontakte sa ruskim diplomatskim korom iz zemlje i regiona i sa ruskim paravojnim i plaćenićkim grupama koje ratuju u Ukrajini. Veterani RS, osobe regrutovane iz kriminalnog miljea RS i pojedini političari iz RS inteziviraju saradnju i odlaze u česte posjete Rusiji, “Noćnim vukovima”, generalu Kaljakinu i ruskoj paravojnoj organizaciji “Nasljednici pobjede”, te u ruski humanitarni centar u Nišu, a ruski saveznici uzvraćaju posjete. Intezivira se saradnja između patriotsko-paravojnih grupa iz RS sa sličnim veteranskim i patriotskim grupama u Srbiji, prije svega sa organizacijom “Čast otadžbini”, “Srbskom čašću” iz Niša i drugima. Dvije godine nakon toga u RS se postrojavaju pripadnici paravojnih skupina “Veterani RS” i “Srbska čast RS”. Režim RS od 2016. godine organizuje razne rusko-srpske patriotske konferencije i događaje, često na mjestima spomenika partizanskoj NOB, te forsira političko-propagandne parade tzv. “Marš besmrtnog puka” za 9. maj, Putinovu marketinšku izmišljotinu kojom treba senzibilizirati Srbe za rusko-srpsko bratstvo u antifašističkoj borbi u Drugom svjetskom ratu. Jednom riječju, srpski nacionalizam se rusifikuje, a partizanska narodnooslobodilačka borba svih naroda i narodnosti Jugoslavije se srbizira i rusifikuje istovremeno. Tokom 2015. godine, kada MUP RS dobija novo rukovodstvo, inteziviraju se kontakti sa ruskim obavještajnim sektorom i stupa se u vrlo problematičnu bezbjednosnu i obavještajnu razmjenu podataka, saradnju na planu obuke i naoružavanja za specijalne i vojno-policijske namjene sa Ministarstvom unutrašnjih poslova Ruske Federacije, a sve pod paskom tobože borbe protiv terorizma i “cyber” kriminala. Memorandum o razumijevanju između ruskog i MUP-a RS potpisan je 22. oktobra 2015. godine u Moskvi, a poslije toga slijede česte obuke specijalnih jedinica i pripadnika drugih jedinica policije RS u Rusiji, dok ruski MUP instalira stalnu misiju ruskih instruktora u Specijalnu jedinicu MUP-a RS radi obuke i tajnog naoružavanja. U okviru ove saradnje sa ruskim obavještajnim sektorom je i saradnja između Civilne zaštite RS koja je u sastavu MUP-a RS i ruskih službi koji se odvijaju preko ruskog humantarnog centra. Dodikov režim i rukovodstvo policije se intezivno naoružava vojnim formacijskim naoružanjem, nabavljajući preko 10.000 komada vojnih uniformi, par hiljada šljemova i pancira, oko 4000 vojnih jurišnih pušaka i oko 300 dugih cijevi policijskog kalibra u svega dvije godine, 2016. i 2017. godine. U tajnosti se sastavljaju planovi za organizaciju paralelne vojno-policijske formacije jačine bataljona od 5000 ljudi u vidu rezervnog ili pomoćnog sastava policije a koju bi činili pripadnici MUP-a RS, naročito jedinica specijalne namjene, ali i umirovljenih specijalaca i oficira policije i bivše Vojske RS. Vlada RS od 2015. godine protivzakonito preknjižava zemljište na kojem se nalazi bivša vojna baza Zalužani površine 55 hektara, sa opštinama Banja Luka i Laktaši na MUP RS, te ulaže preko 20 miliona KM u sanaciju i rekonstrukciju objekata i infrastrukture. Dodik otvoreno izjavljuje da će 39 miliona US-dolara od isplaćenog klirinškog duga bivšeg Sovjetskog Saveza, Bosni i Hercegovini kao jednoj od nasljednica bivše SFRJ, biti utrošeno u naoružavanje i opremanje policije. Indikativno je da su Rusi, od svih nasljednika bivše SFRJ, jedino Bosni isplatili ovaj klirinški dug u cijelosti. Od te 2014. godine RS režim intezivira i saradnju sa ruskom vojnom namjenskom industrijom preko ruskog oligarha Rešada Serdarova i trgovca oružjem Duška Perovića, koji je trenutno šef Predstavništva RS u Moskvi. MUP RS i Vlada RS sklapaju sporazume o nabavci oružja i opreme i instaliranju remontnih postrojanja na teritoriji RS sa firmama “Ruski helikopteri”, “Klimov” i “ASTIAS”. Ugovori se tiču nabavke ruskih helikoptera, remonta helikopterskih motora, nabavke oklopnih vozila, protivoklopnih sredstava i lakih protivavionskih oruđa. Režim najavljuje i radi na otvaranju ruskog humanitarnog centra u RS, najvjerovatnije u bivšoj vojnoj bazi, a sada centru za obuku MUP-a RS u Zalužanima. Ovakav razvoj događaja je bila tema 8. tačke u rezoluciji EU parlamenta o BiH iz 2016. kojom se izražava duboka zabrinutost i osudu zbog činjenica da policija RS razmjenjuje informacije i prima obuku od ruskih bezbjednosnih snaga i počinje intezivno naoružavanje ruskim oružjem i opremom i policijske i vojne namjene, te poziva vlast u RS da ne razvijaju nezavisne policijske snage jer RS nije državna tvorevina i da ne podrivaju državni poredak i mandate državnih agencija za provođenje zakona.
Politička retorika režima postala je intezivno antiamerička, anti-NATO i antizapadna, a Dodik ubrzo dolazi na crnu listu američke administracije kao osoba koja ugrožava američke nacionalne i bezbjednosne interese. Međutim, ne radi se tu samo o Dodiku – gotovo sva RS politička, tajkunska i narko-elita je upregnuta u napore da se BiH potčini ruskom uticaju i politici i proglasi propalom državom i nestabilnim prostorom.
Najeklatantniji primjer ruskog protežiranja Dodikovog režima su upravo bili oktobarski opšti izbori 2014. godine. Desetak dana prije tih izbora Dodikov režim dovodi u Banju Luku oko 140 ruskih državljana, od čega su njih 40 plesači, članovi hora i članovi patriotsko-propagandne grupe “Kozačka vojska Dona”, ali njih oko 100 su bili aktivni i bivši pripadnici ruskih obavještajnih i paravojnih struktura. Sa njima su došli i oficiri ruskog FSB-a i vojno-obavještajne službe GRU-a, te general Kaljakin. Ovi ruski plaćenici su dovezeni vozilima MUP RS sa surčinskog aerodroma u Banju Luku, te su smješteni u bazu specijalne jedinice MUP-a RS u Sarici. Danima su zajedno sa pripadnicima specijalne jedinice i MUP-a RS izviđali i obilazili grad i pravili plan razmještaja ruskih i policijskih snaga po gradu na dan izbora kako bi se zastrašili opozicioni političari. Na dan izbora, a i nekoliko dana prije toga, ovi ruski plaćenici i specijalci MUP-a RS su u grupama od po četiri (tri Rusa i jedan domaći policajac), naoružani automatima i pištoljima i u civilu obilazili grad i bili prisutni na koncertu ruskog hora i plesne grupe na trgu. Dodik i njegov režim su na taj način htjeli da se osiguraju u slučaju lošeg izbornog rezultata, ali i da povećaju pritisak na opoziciju, da u slučaju dobrog izbornog rezultata ne proglasi pobjedu, ne izađu na ulicu i ne započnu ulične prosvjede koji bi spriječili Dodika da podmiti i kupi opozicione poslanike i očuva svoju vlast, što se naposljetku i desilo.
Naime, izborni rezultati dan nakon izbora pokazali su da je Dodik imao razloga za zabrinutost. Dodikov SNSD je dobio manje mandata u odnosu na izbore 2010. godine, a SDS je povećala broj zastupnika sa 18 na 24. Tako je rezultat bio prilično izjednačen što je opoziciji dalo šansu da proglasi pobjedu i odmah krene u postizborno koaliranje i započne prosvjede koji bi preventivno spriječili kupovinu poslanika od strane režima. No, sve bi to donijelo i veliki rizik od krvoprolića, jer su ruski i režimski plaćenici bili razmješteni po cijelom gradu. Odmah nakon izbora Dodikov režim započinje pritisak na pojedine političare i podmićivanje opozicionih zastupnika da napuste svoje stranke i pređu u režimski tabor, u čemu režim uspijeva. Ovo pokreće aferu „Dva papka” u kojoj su mediji obznanili audio-snimak na kojem Željka Cvijanović jasno govori da je režim potkupio dva poslanika da pređu u Dodikov tabor. No, ova afera ne dovodi do pada Dodikove vlade, jer opozicija nema dovoljno ni hrabrosti ni vizije da se na ulici suprostavi režimu, već se takmiči sa Dodikom u nacionalističkoj retorici i stavovima.
Od te 2014. godine Dodik će još više pojačati svoj govor mržnje i nacionalističku i separatističku retoriku, svakodnevno će u medijskom prostoru širiti konflikte po etničkim i vjerskim linijama. Također, izazivaće kako međunarodnu zajednicu i Daytonski politički tako i pravni poredak sa svojim protivzakonitim i neustavnim referendumom o danu RS, 9. januaru, te će započeti niz ilegalnih i neustavnih proslava tzv. Dana RS sa vojnim paradama i propagandom u središtu Banje Luke.
U takvim okolnostima, boreći se za postizbornu koaliciju, učvršćujući svoju vlast u RS, ali i pripremajući se za lokalne izbore 2016. godine, Dodikov režim je pitanje Ljubije stavio privremeno u fioku. Proces donošenja odluka o prodaji Ljubije Rusima biće odgođen do 2016. godine.
Druga odluka o prodaji RŽR Ljubije 2016.
Dvije godine od primanja ponuda za kupovinu RŽR Ljubije Vlada RS je konačno u aprilu 2016. godine usvojila drugu odluku o prodaji 64,9998% vlasništva RŽR Ljubije u postupku direktnog odabira kupca. Odabrani kupac je opet bio režimski miljenik ruska kompanija IIG-Balkan d.o.o. U maju i junu 2016. godine opozicione stranke u RS su kritikovale ovu odluku Vlade u medijskim i parlamentarnim raspravama. Čak su organizovali i ulične prosvjede 9. juna 2016. godine na kojima je oko 1000 ljudi u Prijedoru protestovalo protiv prodaje Ljubije Rusima, kao i niz press-konferencija i medijski pritisak. Opozicione stranke su javno izjavljivale da je Dodik stvorio “mafijašku državu”, da prodaje lopovima prirodne i ekonomske resurse i da je prodaja Ljubije kriminalno djelo. Opozicija je ovaj pritisak izvodila vjerovatno u saradnji s Markom Pavićem, ali on je javno izjavljivao da on nema ništa sa protestima, optužujući opoziciju da zloupotrebljava pitanje Ljubije kako bi izazvala političku nestabilnost u RS, izgradila popularnost i stekla političke bodove. Pavić je tog 9. juna 2016. godine čak pozvao građane Prijedora da ostanu u svojim domovima. U junu 2016. godine Marko Pavić je organizirao sopstvenu manju javnu kampanju protiv prodaje Ljubije, bez ličnog eksponiranja, uglavnom putem svojih pobočnika direktora preduzeća ArcelorMittala Prijedor d.o.o. i RŽR Ljubije, koji su u medijima kritikovali prodaju Ljubije, pa čak i najavljivali proteste.
U proljeće i ljeto 2016. godine pojedini novinari i mediji u RS i BiH, prije svega Slobodan Vasković, portal Capital.ba i Žurnal.info su intezivno počeli izvještavati o forsiranoj prodaji Ljubije Rusima, otkrivajući tko su bili igrači koji stoje iza prodaje. Novinari su otkrili da iza posla stoje ruski državljani Zotov i Segal i obitelji Šušnjar, Livne i Dodik. Dodik je isprva zanijekao da je znao da je Livne familija uključena u ovu prodaju, a u prvim reakcijama Zotov je priznao da ga je Arie Livne doveo u vezu s Vladom RS, ističući kako on ne dovodi rusku, već izraelsku investiciju.
To sve nije spriječilo Vladu RS da u maju 2016. godine pošalje ovu svoju drugu odluku o prodaji Ljubije Rusima u Narodnu skupštinu RS kako bi se i ova prodaja odobrila i kroz parlamentarnu proceduru. Prema zapisniku sa 12. redovnog zasjedanja NS RS održanog između 17. maja i 22. juna 2016. godine odluka o prodaji Ljubije je bila planirana za 21. juni. Međutim, što zbog pritiska medija a najviše zbog Pavićevog otpora, odlučili su u posljednjem trenutku povući odluku sa dnevnog reda skupštinskog zasjedanja. Ministar industrije i lider Dodikovog koalicionog partnera Socijalističke partije RS Petar Đokić rekao je u junu 2016. da je ona vraćena u parlamentarnu proceduru nakon lokalnih izbora u 2016. godine.
Te 2016. godine preduzeće RŽR Ljubija ima 30 radnika od kojih je 10 zaposleno s punim radnim vremenom a 20 je honorarnih radnika. Ukupna vrijednost trajne imovine tog predzeća procijenjena je tada na 49,1 miliona KM, godišnji prihod u 2015. godini iznosio je samo 335.173 KM, a rashodi su iznosili 1,28 milion KM. Preduzećem su upravljali isključivo Pavićevi direktori i računovođe.
Nakon lokalnih izbora 2016. Vlada RS ponovo najavljuje usvajanje odluke o prodaji Ljubije u NS RS za početak novembra 2016., te Pavić sa svojim klanom pokreće novu kampanju otpora. Pavićeva uprava RŽR Ljubija je slavila 100. godišnjicu osnivanja rudnika Ljubija, a novoizabrani gradonačelnik Prijedora Milenko Đaković kreće u medijsku kampanju protiv Zotova i prodaje Ljubije Rusima i zagovara prodaju RŽR Ljubije ArcelorMittalu. Krajem 2016. godine i početkom 2017. godine Pavić i njegovi kadrovi pokušavaju da osnuju novo pravno lice “Novi rudnici Ljubija”, da naprave diobni bilans i dio imovine i prava isknjiže iz vlasništva RŽR Ljubija i uknjiže na novo preduzeće, te da većinu nekretnina RŽR Ljubije, od oko 23,6 miliona kvadratnih metara zemljišta i oko 96.000 kvadratnih metara izgrađenih objekata uknjiže u gruntovne knjige kao vlasništvo tog novog preduzeća. Pavić zna da to neće biti moguće, jer skupštinom akcionara RŽR Ljubija upravlja Dodikova vlada i SNSD i Socijalistička partija čiji je lider Đokić i ministar nadležan za sektor rudarstva, ali pod svaku cijenu i svim sredstvima želi zaštititi svoje kriminalne interese u Ljubiji i interese svog kriminalnog klana. U tom cilju Pavićev klan organizuje krnju skupštinu akcionara RŽR Ljubija u decembru 2016. i januaru 2017. godine, koja usvaja odluku i plan o podjeli pravnog lica RŽR Ljubija, na dva nova pravna subjekta i osnivanju preduzeća „Novi rudnici Ljubija, Prijedor” te donosi odluku o prenosu 2/3 imovinskih prava nad zemljištem i objektima ljubijskih rudnika na novo preduzeće, ostavljajući tako RŽR Ljubiju bez vlasničkih prava koji bi garantovali eksploataciju. Ovu odluku je odbacio ministar rudarstva Petar Đokić i Vlada RS početkom 2017. godine kao nelegalnu. No, Pavić je uporan u zaštiti svog plijena i počinje da uslovljava Dodikov režim da će dati glas za prodaju RŽR Ljubije Rusima ako Vlada RS dopusti prijenos vlasništva nad najatraktivnijm zemljištem ljubijskih rudnika sa RŽR Ljubije na grad Prijedor. Znači, ni Paviću i njegovoj kriminalnoj bratiji kao ni Dodikovom zločinačkom režim i narko-bosovima koji stoje iza njega, nikada nisu bili problem Rusi, već njihovi vlastiti kriminalni interesi, politički položaji i strah od krivičnog progona, strah od pravne države. Pavić, ali ni opozicija u RS u svojim medijskim napadima i kritici vladine odluke da proda Ljubiju, nisu uopšte koristili argument da je Evegnij Zotov ruski igrač, da je IIG-Balkan d.o.o. ruska komapnija i nosi ruske strateške interese i kapital, niti su kritizirali prodaju Ljubije kao dio Dodikovih napora da učvrsti veze s Putinovim režimom i da nastavi rusku stratešku kolonizaciju BiH i Balkana. Umjesto toga, Pavić se u svojoj medijskoj retorici ograničio na argumente da Zotov i IIG-Balkan d.o.o. nisu ozbiljni investitori, da nemaju iskustva u rudarstvu i da su fiktivna fimra čiji isključivi cilj jeste demontaža i uništavanje Ljubije, otpuštanje radnika i preprodaja rudarskih prava nekim trećim akterima. Pavić je kako bi zaštito svoje ustaljene poslovno-koruptivne sheme zagovarao da Ljubiju treba prodati ArcelorMittalu kao nekom ko ima globalno i dokazano rudarsko iskustvo i nekom ko već ima rudarska prava u Ljubiji. Opozicione stranke u RS bile su mnogo agresivnije od Pavića, navodeći u medijima kako je prodaja Ljubije primjer korupcije velikih razmjera, s isključivim ciljem pružanja nezakonitog dohotka Dodiku i njegovoj obitelji i prijateljima kao što su obitelji Livne i Šušnjar.
S druge strane, Zotov je medijski napao Pavića tvrdeći da Pavić blokira ulaganja u RS i Ljubiju, jer ima svoje koruptivne interese u RŽR Ljubiji i ArcelorMittalu. Zotov je otišao i korak dalje tvrdeći da Pavić radi protiv interesa RS i srpskog naroda, što je čudno za jednog tobože “izraelskog investitora”. Marko Pavić je izjavio da mu je Evgenij Zotov čak prijetio. Neki novinari izvijestili su da je Evgenij Zotov čak dao veliki novac proruskom političaru i ministru rudarstva Petru Đokiću i njegovoj Socijalističkoj partiji RS kako bi intenzivirao medijske i političke napade na Pavića, ali i da potkupi dio članstva DNS u Prijedoru i Banjoj Luci da iz DNS pređu u otvoreno proruske partije, prije svega u Ujedinjenu Srpsku Nenada Stevandića i Socijalističku partiju Petra Đokića. Ovaj pritisak Socijalističke partije RS i Evegnija Zotova nastavio se i u 2017. godini i traje sve do danas. I SNSD-ov ministar financija Tegeltija pridružio se Zotovu, navodeći da je ArcelorMittal Prijedor d.o.o. oštetio proračun RS prodajom željezne rude povezanoj pravnoj osobi kompaniji ArcelorMittal Steel u Zenici po daleko nižim cijenama od tržišnih. Dodikov režim je branio ruske investitore tvrdeći da Ljubiju treba prodati onome ko je dao bolju ponudu te onima koji politički i geostrategijski pružaju najveću zaštitu interesima RS i srpskog naroda. Iako je ovo indirektno priznanje, režimski političari nikada nisu otvoreno i direktno izjavili da je Zotov ruski investitor.
Tako se koalicija dva podjednako kriminalna klana SNSD i DNS, koji su do sada besprijekorno funkcionisali čak i kad je riječ o najmanjim detaljima, našla u žestokom međusobnom sukobu oko Ljubije. No, da se ovdje ne radi o nekom ideološkom, dubljem političkom i geopolitičkom sukobu govori činjenica da se ovaj sukob nije prenio na druge političke teme i područja. Tako su Pavić i DNS nastavili podržavati SNSD u pitanju budžeta, stabilnosti institucija RS, u zajedničkim napadima na opoziciju, a Pavić i kadrovi DNS-a su naročito nastavili podržavati Dodika u govoru mržnje i njegovim ekstremističkim nacionalističkim i secesionističkim izjavama, stavovima i potezima.