I nakon trideset godina pominje se afera Neum. “Ma, oni komunisti što su pravili vile po Neumu, bili su mila majka, kakvi su ovi danas“, s vremena na vrijeme „otrgne“ se ovakva konstatacija među širokim narodnim masama. Upoređujući ove i i one, ne ustručavaju se ni „zapjevati“ da su „oni nekada krali, ali su i nama dali, ovi sada kradu, ali nama ništa ne daju“.
Autor: impulsportal.net
U jednom od prethodnih tekstova podsjetili smo kako su pojedini mediji otkrili aferu „Neum“ osamdesetih godina. Objelodanjeno je sve ono o čemu se potiho pričalo po kafanama, frizerskim i brijačkim radnjama, u fabrikama, među radničkom klasom. Tako je „javna tajna“ o „telefonskim pretplatnicima“ iz Neuma postala dostupna svima, dok urbana legenda kaže kako u prvo vrijeme vlasnici objekata skromnijih gabarita u ovom primorskom gradiću nisu imali pojma ko su im komšije, sve dok ispred hacijendi susjeda nisu osvanule kućice sa drugovima u plavom…
„Moramo opet o moru. Jedina bosanskohercegovačka opština koja ima izlaz na Jadransko more zove se, kao što znate, Neum. Ta opština nije obična opština. U njoj povremeno stanuju uglavnom svi viđeniji ljudi iz BiH, naravno, u svojim vilama koje neki nazivaju vikendicama. (“Naši dani”, 30. septembar 1988.) U tekstu “Od Neuma do Vrućice”, konstatacija kako je ta vlastela izgradila svoje vile uglavnom sa deset radničkih prstiju i, velikom većinom, uz pomoć svojih drugova, direktora banaka, koji su preko noći prilagođavali interne zakone interesu (svom) jednog određenog uskog kruga politički raskomoćenih ljudi kojima je vlast pomutila razum i učinila ih zavisnim jedino o vlastitim projekcijama privatnog komunizma: ”Ti direktori, tih banaka, kako su nedavno emitovale novine, omogućavali su bosanskohercegovačkoj političkoj i privrednoj eliti da uz najpovoljnije moguće uslove podignu za to vrijeme vrlo visoke kredite (radi se o današnjim milijardama) i od tih poklonjenih para sagrade crvene dvorce. Nisu dvorce uz komad svog mora sagradili samo Čečur i Renovica, Ištuk i Deronja od „poklonjenih“ para. Sad za sad su imena ostalih nemoralnih političara nepoznata, ali vlasnike veoma slične junacima iz Ćopićeve „Jeretičke priče“, sudeći prema raspoloženju javnosti čeka zaslužena identifikacija…“
Međutim, da „ne-um nije bio samo u Neumu“, nego da su tadašnji političari uživali u „ljepotama života“ na još nekim destinacijama svjedoče i ovi redovi : “Zašto ne progovoriti i o „ljubiteljima“ lijepog života koji su svoje oaze locirali u Trpnju, na Vlašiću, Jahorini, u Makarskoj i ostalim “neumi-ma“. Neum kao lokacija moralne nečistoće i prljavog rublja BiH politike i kao simbol trulosti jednog generacijskog politikantskog projekta jeste hipoteka koje se ova društvena zajednica mora osloboditi jednokratnim hirurškim zahvatom želi li u svijetlu budućnost krenuti bez oraha u džepovima. Bez razrješenja pitanja Neuma nema mogućnosti za obnovu legitimiteta bosanskohercegovačke politike i polititičara …“ („Naši dani“ 30. septembar 1988.)
Ako su pojedini mediji snalažljivo, pa i originalno provalili (vidi početak teksta-nap. aut.) da se u Neumu baškare političari, ipak „u socijalizmu uglavnom nije bilo ambicioznog istraživačkog novinarstva, niti je bila raširena ideja da bi trebali ili mogli da postoje mediji koji, potpuno nezavisno od bilo kog pojedinca ili institucije, istražuju pitanja od javnog interesa, uključujuči i najosjetljivija“. Nekadašnji novinar i urednik u omladinskom listu “Naši dani” u aprilu 2016. dodaje: “Krajem osamdesetih stvari se jesu značajno promijenile; otvarale su se do tada nedodirljive teme i postavljala agresivnija pitanja. Ali, mislim da ni tada nije bilo mnogo ozbiljnih istraživanja koja bi bila pažljivo isplanirana i izvedena uz studiozno traženje, proučavanje i vaganje činjenica, skrupulozan urednički rad, brigu o zastupljenosti zainteresovanih društvenih grupa itd… Radilo se prije o ushićenju novinara i njihove publike osvajanjem slobode govora. Trenirajući slobodu i pritom gazeći sve od reda što je bilo na vlasti, bh. mediji su ponekad bili iznenađeni rezultatima. Na primjer, pomalo bizarna afera “Neum”, u kojoj su javno osramoćeni visoki funkcioneri koji su izgradili kuće u tom mjestu na moru zloupotrebljavajući javne resurse, zbrisala je na desetine do tada nedodirljivih“. A prije nego što su tadašnji visoki socijalistički funkcioneri ostali bez partijskih knjižica – isključeni iz Saveza komunista, podnijeli ostavke na funkcije (bilo ih je poprilično), penzionisani, izgrađeno je 288 vila od kojih je samo 19 pripadalo autohtonim stanovnicima Neuma. Dodijeljeno je 557 kredita (!) od pet banaka iz BIH – „potpuno neopravdano i nisu korišteni u skladu s namjenom“ (Kako je neumska afera kompromitirala partijsko vodstvo u BiH).
Trideset godina poslije političare, skoro pa nikako, ne isključuju iz stranaka i političkih partija. Oni ne podnose ostavke, niti ih penzionišu, pa ni kada ih uhvate sa prstima u tegli marmelade. Mediji se, s vremena na vrijeme, „probude“, zakače poneku „afericu“, dok „refomisano“ pravosuđe drijema. Trgnu se iz laganog drijemeža tek toliko da prozbore kako je „potrebno više političke volje da se rješavaju i procesuiraju krupni slučajevi“. Za to vrijeme političari „titraju priču“ o „nezavisnom pravosuđu koje treba da radi u skladu sa zakonom“, itd, itd…
O nekakvoj „sveobuhvatnoj “ borbi protiv kriminala i korupcije, često se „potegne“ na političkim sesijama: na raznim nivoima vlasti jedna politička opcija (uglavnom opozicija) „zadokumentuje“ na stotine afera, druga, pak, vladajuća tvrdi „nije sve kako se priča“. Pojave se i predstavnici pravosudne vlasti – uglavnom da ih mediji uslikaju, pa se „razmašu“ statističkim podacima (Krenuti u obračun s korupcijom i kriminalom), ali čini se da tom prilikom vlast odobrava statistiku kao „važeće činjenično stranje“, dok opozicinari ponekad i „vrište“ o tome da „tužilaštva umjesto borbe protiv kriminala i korupcije služe i za obračun sa političkim neistomišljenicima“.
A kako se približe izbori i predizborna kampanja (koja nikada nije ni prestajala) svima su puna usta borbe protiv kriminala i korupcije: oni na vlasti možda vide priliku da se obećanjima pokušaju riješiti „mangupa“ iz vlastitih redova. Oni koji priželjkuju osvojiti vlast tvrde: „ništa nas ne smije iznenaditi, imamo dovoljno obećanja da se izborimo protiv kriminala i korupcije“, itd, itd…
I nakon trideset godina pominje se afera Neum. “Ma, oni komunisti što su pravili vile po Neumu, bili su mila majka, kakvi su ovi danas“, s vremena na vrijeme „otrgne“ se ovakva konstatacija među širokim narodnim masama. Upoređujući ove i i one, ne ustručavaju se ni „zapjevati“ da su „oni nekada krali, ali su i nama dali, ovi sada kradu, ali nama ništa ne daju“.
