Religije izvorno nisu samo puko vjerovanje u nekog i nešto, već prvenstveno ideologije koje hoće da utiču na ponašanje čovjeka i njegove društvene sredine. To religije odmah dovodi u namjeru vladanja, pa su kroz historiju religije ili bile onaj medij koji se organizovao kao vlast koja hoće da osvoji što više ljudi i prostora, ili je religiju vlast koristila u iste svrhe, ili je dolazilo do sprege interesa svjetovnih i vjerskih vladajućih struktura.
Autor Predrag Blagovčanin
Sa Zijom Dizdarevićem, dugogodišnjim novinarem i publicistom, jednim od najznačajnijih političkih analitičara i komentatora kod nas, razgovarali smo o nedavnim izjavama reisa Kavazovića, radikalizmu u okviru vjerskih zajednica, predstojećim izbornim kampanjama, stanju u bh. medijima i drugim temama…
Razgovarao: Predrag Blagovčanin
Gospodine Dizdarević, nedavno ste kao uvodničar sesije nezavisnih intelektualaca Krug 99 govorili pohvalno o težnjama Islamske zajednice u BiH da se distancira od fašističkih politika i radikalizma u vlastitim redovima. Kako sa distancom od svega dvadeset dana komentarišete postupak i izjavu reisu-l-uleme Islamske zajednice Huseina Kavazovića „da Vlah ne može vladati Srebrenicom“?
Ta dva ponašanja reisa Kavazovića treba i upoređivati i posmatrati odvojeno. Predizborno agitovanje prvog čovjeka Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini – bilo kakav motiv da je u pitanju – nedopustivo je i pravno i društveno. Kakva god bila dejtonska BiH, ona je sekularna država u kojoj su regulisana ustavima i zakonima prava i djelokrug rukovodstava vjerskih zajednica. Ni crkve ni Islamska zajednica nisu zakonski subjekti izbornog procesa.
Istup reisa u Švajcarskoj, uz to, bio je izraz netolerancije i kompromituje vjerodostojnost i moralni integritet efendije Kavazovića. Riječi «uskoro će nas biti 60 posto» i «vlah ne smije vladati u Srebrenici» govore o težnji za dominacijom sa omalovažavanjem jedne etničke skupine. Reisovu švicarsku eskapadu sa zadovoljstvom su dočekali srpski i drugi nacionalisti.
Sa druge strane, ne smijemo zbog toga nipodaštavati nastojanja u Islamskoj zajednici da se distancira od nastojanja da se radikalizuju muslimani u Bosni i Hercegovini i regiji, na ideološkoj platformi koja nije saglasna historijskom iskustvu i vjerskoj praksi ovdašnjih i ovovremenih muslimana, te da se ograde od metoda kojim, recimo kolokvijalno, «džihadisti» hoće da ostvare svoje teritorijalno-političke ciljeve.
Njihov svjetonazor jeste jedna od savremenih verzija nacifašističke ideologije – nametanje silom svog viđenja svijeta kao jedino ispravnog, istrebljivanje drugih i drugačijih, organizovanje logora sa najmračnijim torturama i likvidacijama itd.
Takve prakse nema u Bosni i Hercegovini, pa treba biti oprezan s formulacijom o fašističkoj politici i radikalizmu unutar Islamske zajednice u BiH.
Tačno je da su se promotori tih ideja infiltrirali u samu strukturu Islamske zajednice u BiH, da su uspjeli ponegdje i mijenjati način praktikovanja vjere, da su udruženi u paradžematima i da su organizovali zatvorene zajednice u kojima se život odvija mimo i suprotno ustavnom poretku. Ali ne možemo tvrditi da je taj srednjevjekovni radikalizam urastao u Islamsku zajednicu u BiH kao njen legitimni dio.
Državne vlasti i javnost treba da podrže Rijaset u nastojanju da se sasvim suzi društveni prostor za djelovanje i razvoj te mračnjačke ideologije.
E, sad, tek treba vidjeti kako će proći integracija doskorašnjih paradžemata koji su pristali da budu pod ingerencijom Islamske zajednice, a šta će biti sa paradžematima koji insistiraju na autonomiji i negaciji službene Islamske zajednice.
Vlastima olakašava posao brižnost međunarodnih autoriteta za stanje među ovdašnjim muslimanima i mogućnost dalje radikalizacije. Ne treba zaboraviti da su militanti koji se pozivaju na vehabizam i selefizam demonstrirali ovdje svoje namjere i terorističkim činovima, pa i ubijanjem, da su odavde regrutovani i ovdje se vraćaju tzv. džihadisti.
Kako bilo da bilo, Rijaset Islamske zajednice u BiH na javnoj ravni ograđuje se od logike koju isijava tzv. islamska država i poziva vlasti da pomognu u zauzdavanju te prijetnje nacifašističke naravi.
Sa druge strane, Katolička crkva u Hrvatskoj i Srpska pravoslavna crkva ne ograđuju se od nacifašizma unutar svojih etničkoreligijskih skupina. Naprotiv, podržavaju ih.
Katolička crkva u BiH, srećom, nije tako sasvim svrstana. Spram onih koji slijede ono što je pretežući stav katoličkog vođstva u Hrvatskoj, jeste dijecezno svećenstvo i redovništvo, poglavito franjevačko, koje je čvrsto uz bosanskohercegovački civilizacijski smisao i za bh. državu za sve one koji Bosanci i Hercegovci jesu.
Po vašem mišljenju do koje mjere su vjerske zajednice u BiH postale najvažniji instrumenti političkih struktura?
Religije izvorno nisu samo puko vjerovanje u nekog i nešto, već prvenstveno ideologije koje hoće da utiču na ponašanje čovjeka i njegove društvene sredine. To religije odmah dovodi u namjeru vladanja, pa su kroz historiju religije ili bile onaj medij koji se organizovao kao vlast koja hoće da osvoji što više ljudi i prostora, ili je religiju vlast koristila u iste svrhe, ili je dolazilo do sprege interesa svjetovnih i vjerskih vladajućih struktura.
Komunističkoj ideji u osnovi je ateizam i samim tim teistima su komunistička ideologija i vlast, načelno, «smrtni» neprijatelji. Naravno, možete ušutkati, zatvoriti pa i ubiti čovjeka suprotnog svjetonazora ali ne možete ubiti vjerovanje i ideju. U socijalističkoj Jugoslaviji jeste bilo ideološko jednoumlje ali je na djelu bila i svojevrsna koegzistencija vlasti i vjerskih zajednica. Nakon Drugog svjetskog rata sačuvano je kao kulturno blago i izgrađeno na hiljade vjerskih objekata, pa i u BiH.
S urušavanjem vlasti komunista, logikom stvari, vođstva religijskih zajednica, na valu nacionalističko-fašistoidnog antikomunizma, vidjele su i iskoristile priliku da se nametnu kao ideološka alternativa ateizmu, komuističkoj i socijalističkoj ideji. Lako je došlo do sprege nacionalističkih i vjerskih vođa, pri čemu, nekad jedni a nekad drugi iskorištavaju one druge za promidžbu i ostvarenje svojih namjera.
Prema tome, od ukupne unutrašnje i vanjske političke konstelacije zavisi ko koga instrumentalizira – vlast religijske institucije, ili, pak one njih. I jedni i drugi udruženo manipuliraju narodom, iliti, narodima. Sve u svemu, vjerske institucije su postale bitan subjekt i društvenog i političkog života.
Kakvu težinu ima slogan ZAVNOBIH-a „BiH nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska već i srpska i hrvatska i muslimanska i svih naroda koji žive u njoj“ kad već decenijama ovom državom, voljom građana, upravljaju nacionalističke partije koje su po svojoj definiciji dezintegracijski faktori?
Upravo zbog toga taj slogan ima i historijsku i ovovremenu težinu. Taj slogan poručuje da je Bosna i Hercegovina država sve i jednog čovjeka koji je čini, a ne prostor dominacije bilo kog kolektiviteta. Nacionalističke stranke jesu dezintegracijski faktor, rade o glavi Bosni i Hercegovini. I to od početka, manje ili više, udruženo ili, bar uzajamno podržavajući se. Ako se to dešava po volji građana onda oni i nisu građani u političkom smislu već Srbi, Hrvati, Bošnjaci, muslimani, katolici pravoslavci. Dakle, glasaju prvenstveno slijedeći to svoje osjećanje koje je, ponajprije, strah – koji se politički i medijski nameće ljudima ove napaćene zemlje već tri decenije. Strah je i drugdje danas diljem planete politička kategorija koja oblikuje našu današnjicu a i sutrašnjicu. Strah je moćan instrument vlastodržaca i onih koji to hoće da budu.
Bliže nam se lokalni izbori. Kakvu političku kampanju možemo očekivati? Tačnije da li smo konačno došli u fazu u kojoj jeftine nacionalističke parole i strah nisu elementarna praksa izbornog procesa?
Nažalost, prevladaće opet opšte a ne lokalne, životne teme. Umjesto da budu politička mogućnost da ljudi poboljšaju egzistencijalni položaj u svojoj osnovnoj društvenoj sredni, lokalni izbori su, u pravilu, predigra za opšte izbore – sa strahom u središtu u etnički osjetljivim sredinama.
Da li su nam protesti kako opozicije tako i pozicije u RS-u pokazali nevjerovatnu otuđenost političkih sruktura u ovom entitetu od stvarnih potreba i problema građana RS-a?
Da. Ali i strah građana od vlasti i javnog političkog očitovanja.
Dočekali smo presudu Radovanu Karadžiću u Hagu, uskoro će biti presuda Jadranku Prliću i ostalima. Do koje mjere presude ratnim zločincima mogu dovesti do pomirenja naroda u Bosni i Hercegovini?
Malo. Dobro je da postoji sud koji kažnjava za najteže ratne zločine u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Nije dobro što je od početka, pa i sada, rad Tribunala pod političkim pritiskom i kalkulacijama. Najgore je što se unutar naroda iz kojih dolaze osuđenici (mada se ne sudi narodima već pojedincima) negiraju presude, time i zločinci koje se promoviše u narodne junake, žrtve zavjera i nepravdi.
Ne znam kako se mire narodi i da li je to moguće. A normalizacija odnosa među etničkim i vjerskim skupinama ovdje zavisi od toga koliko ćemo brzo ići ka evroatlantskim integracijama, hoće li, najzad, početi sudsko procesuiranje i osuđivanje bar nekih od političkih «kapitalaca», da li će se stvoriti uslovi za ekonomski i drugi razvoj i saniranje socijalnih nepravdi. Problem je u tome što se od onih što su ključni faktor problema traži da budu odlučujući činilac rješavanja problema.
Građani Mostara opet neće glasati. Po vašem mišljenju koji je najbolji model uređenja za Mostar i da li na primjeru ovog grada možemo vidjeti do koje mjere su predstavnici HDZ-a spremni ići kako bi osigurali vlastitu izbornu jedinicu kojom bi zadržali i osigurali vlastite pozicije?
Treba učiniti sve moguće da Mostarci glasaju slijedom odluke Ustavnog suda BiH već najesen. To zavisi od HDZ i SDA, ali i od odlučnosti međunarodnih autoriteta koji su (i) tamo dio problema. Mostar jeste razdijeljen ali je multietičan, mnogo više nego Sarajevo i mnoge druge sredine u BiH.
Možemo li u tom kontekstu očekivati i podršku Bakira Izetbegovića trećoj izbornoj jedinici?
Od Bakira Izetbegovića možete svašta očekivati. U središtu mu je, kao i drugim odlučujućim političarima – očuvanje sopstvene pozicije
Jedan ste od najpreciznijih komentatora dešavanja na ljevici, možete li prokomentarisati i napraviti poređenje između SDP-a, DF-a i novooformljene stranke Građanski savez?
Nema ni djelatne ljevice ni djelotvorne građanske stranke na bh. razini. DF je derivat SDP-a, a Građanski savez obje te stranke. Građanski savez ulazi u politički boj s nizom hendikepa, ali ako uspije animirati mlade i pasivizirane građane, možda nešto i učini. Ulaze u rizičnu provjeru na lokalnim izborima. Želim im svako dobro. Dugoročno političko rješenje za BiH je okupljanje bosanskohercegovački i građanski orijentisanih političkih snaga, uz potporu civilnog sektora i demokratski usmjerenih medija.
Bili ste glavni i odgovorni urednik Radija Sarajevo, pisali ste sedamnaest godina za Oslobođenje. Možemo li danas govoriti o etičkom novinarstvo i kakva je budućnost javnih servisa u BiH?
Novinari su oduvijek u istom položaju. Na raspeću su između svog karaktera i svoje moralnosti, profesionalnog osjećanja i umijeća i namjera onog kojih plaća, vladajuće politike i stvarnosti. Ako ste medij u privatnom vlasništvu – određujuća je riječ gazdina.
Za Bosnu i Hercegovinu ključna je sudbina javnih radiotelevizijskih servisa i uticaja internetskog novinarstva na ovdašnju zbilju i ponašanje građana.
Kada me je uman čovjek, naš kolega, prije desetak godina upitao šta mislim kakva će biti budućnost bh. države, odgovorio sam iz prve – to treba cijeniti po tome šta će se zbivati sa Radiotelevizijom BiH. Stanje u javnom radiotelevizijskom servisu na nivou entiteta i države je, pretežno, užasavajuće.
Imate gebelsovski orijentisanu velikosrpsku, panpravoslavnu i rusofilsku RTRS, koja je sasvim određena ličnošću i potrebama Milorada Dodika. Opozicija tamo se ne buni zbog te orijentacije, već samo zato što je nema koliko i Dodika. BH Radiju i TV i Federalnoj RTV ne mogu se zamjeriti namjere slične vrste. Ali je vidno da su egzistencijalno i programski ovisni od omjera političkog uticaja unutar njih. Uz to, neke političke snage nastoje rasturiti te dvije RTV kuće.
Međunarodni namjesnici nad BiH morali bi učiniti sve što mogu da se bh. javni RTV servis okrene primarnoj zadaći – interesima građana, a da se u najvećoj mogućoj mjeri amortizuje politička manipulacija tim medijma. To je jednako borbi protiv svepomašnje korupcije. Istina, kolegice i kolege u RTVBiH trebalo bi da preuzmu svoj dio odgovornosti u tom nelakom nastojanju. Bez snažnog i profesionalno utemeljenog javnog RTV servisa u BiH nema stvarne demokratizacije političke scene, normalizacije života u zemlji i stvaranja atmosfere za napredak svake vrste.