fbpx

Zdravlje počinje u glavi – razgovor s dr. Patricijom Winkler-Payer

Zdravlje Puls

Zdravlje i bolest počinju u glavi, stoga preventivno djelovanje treba započeti na području duše.

Dr. med. Patricia Winkler-Payer rodom je iz Klagenfurta, a studij medicine završila je u Grazu. Od 1999. godine vodi ordinaciju opće medicine čiji se rad temelji na integralnoj medicini, s težištem na dija­gnostici i terapiji prema F.X. Mayru, liječenju psihosomatskih bolesti, terapiji Bachovim kapima, kao i na preventivnoj medicini te medikamentoznoj terapiji. Široj je javnosti poznata prvenstveno kroz dugogodišnje održavanje medicinsko-filozofskih predavanja i seminara te po popularno-znanstve­ nim knjigama i člancima.

Medicina je umijeće koje će opstati do sudnjega dana. Pa čak i kad bi izumrli svi liječnici, lijekovi bi i dalje vječno postojali i vazda bi se rađali novi liječnici. Dobro zapamtite da postoji Netko tko ih stalno iznova podučava; Onaj tko je izumio umijeće liječenja, Onaj kojemu pripada sva slava, jer Taj je stvorio i liječnika.
Paracelsus

Dr. Winkler, često slušamo o “novoj” medicini. Što se pod tim točno podrazumijeva i koje su njene razlike u odnosu na “staru” medicinu?

Nova medicina sinteza je svega pouzdanog u umijeću liječenja. Obuhvaća ne samo najmodernije medicinske spoznaje, nego i tradicionalne medicinske sustave. Bitna razlika ne sastoji se u korištenim metodama, već u cjelovitom pogledu na čovjeka te u poimanju zdravlja i bolesti. Ta tzv. “nova” medicina trenutno je više vizija nego stvarnost, ali vizija koja se ipak počinje ostvarivati. To je vizija suživota pojedinih medicinskih metoda koje jedna drugu ne isključuju, nego nadopunjuju. Stoga osobno ne volim izraz alternativna medicina, jer se nameće pitanje – alternativa čemu? Ovdje se ne radi o “ili/ili” nego o različitim puto­vima koji obuhvaćaju “i jedno i drugo” u smislu jedne integrirajuće medicine.

Kako bi se jedna takva vizija ostvarila, potrebni su i neki uzori. Imate li i Vi takve uzore?

Imam ih nekoliko. Za mene je velik uzor Paracelsus zbog njegove nepokolebljive ljubavi prema ljudima koji pate. Ta je ljubav također pokretala njegovo istraživanje i liječenje. Paracelsus je rekao: “Najveći lijek je ljubav”, te: “Liječnik pacijenta mora doživljavati poput svog bračnog druga”, odnosno, liječniku pacijent mora biti jednako prisutan u svijesti kao da mu je najvažnija osoba.

Prijeko je potrebno je da svaki liječnik ima bogato iskustvo; on ne bi trebao učiti samo iz onoga što piše u knjigama, već bi njegova knjiga trebali biti njegovi bolesnici jer ga oni neće odvesti na krivi put.
Paracelsus

Život engleskog liječnika Edwarda Bacha meni djeluje kao nastavak Paracelsusova života, a na mene je ­njegov cjeloviti, prirodni način liječenja ostavio snažan utisak. Zdravlje i bolest, po njegovom mišljenju, počinju u glavi, stoga preventivno djelovanje treba započeti na području duše. Ne smije se čekati da “tuga razboli”, kako kaže Viktor Frankl. Stoga Bach ne razmatra same tjelesne simptome bolesti, nego duševnu disharmoniju, odnosno ne­primjerene reakcije, i traži mogućnost samoizliječenja pacijenta, koja se pomoću cvjetnog lije­ka aktivira i podupire. Njegov put izlječenja nije suzbijanje negativnog, nego buđenje onog pozitivnog.

Dr. F.X. Mayr mi je uzor zbog stvaranja promišljenog, primje­njivog i izvanredno učinkovitog medicin­skog sustava koji se uvijek obraća zdravima. Njegova dijagno­stika i terapija danas su priznate kao komplementarne medicinske metode.

… Svakodnevno učite bez prestanka, tražite i promatrajte s marom; nemojte ništa prezirati i nemojte samima sebi lakoumno pridavati odviše povjerenja. Ne budite oholi ondje gdje ne možete ništa učiniti i nemojte se odmah smatrati maj­storom jer to nikome nije olako dano. Učite i od iskusnih ljudi, jer tko je taj tko zna sve? Tko to može svagdje biti i znati mjesto svih stvari? Stoga se dajte na put i idite za stvarima, istražujte…
Paracelsus

To zvuči neobično jer se danas općenito ne povezuju medicina i filozofija, a ako se to i čini, onda samo s jednog vrlo teoretskog gledišta. Koju ulogu treba imati filozofija u medicini?

Ljudi k meni dolaze uglavnom kad se nađu u životnoj krizi, bez obzira manifestira li se ona tjelesno ili duševno. Kad se suočim s patnjom, filozofija mi pomaže da sačuvam svoju unutarnju os i da u cjelini bolje shva­tim bolesnika. Filozofije se liječnik kao oslonca ne može odreći, jer kroz razumijevanje raste naklonost prema ljudima, a ta empatija olakšava proces liječenja. Filozofija isto tako pomaže jednom tolerantnom stavu prema drugim oblicima liječenja, što nažalost nije uvijek slučaj.

Na visokim školama liječnik ne uči i ne saznaje sve ono što bi trebao umjeti, već bi s vremena na vrijeme morao pohoditi škole u starih baba, cigana, coprnjaka, skitnica kao i u svakojake seoske čeljadi i sličnih priprostih ljudi i od njih učiti, jer ti ljudi imaju više znanja o takvim stvarima od svih visokih škola.
Paracelsus

Kakvu zadaću ima pacijent u novoj medicini?

On treba pokušati shvatiti poruku koja stoji iza bolesti. Pritom treba zadržati pravu mjeru. Iza jednodnevne prehlade ne stoji duboki duševni pro­blem. Treba početi od najrealnije točke. Ako neko dijete pati, primjerice, od bolova u trbuhu, treba prvo razja­sniti nije li pojelo sve i svašta, a tek onda istraživati podnošljivost hrane, upalu bubrega, stres u školi ili strah od ­rastave roditelja.

Danas u medicini proživljavamo ekstreme: ili se u obzir uzima samo tijelo ili samo psiha, no potrebno je uključivati sve razine istodobno, jer čovjek se ne sastoji isključivo od tijela ili psihe, svaki je dio bitan. Također je potrebno uzeti u obzir različite manifestacije života, od čovjeka kao “mikrokozmosa”, preko socijalnog okruženja kao “mezokozmosa”, do uključenosti čovjeka u “makrokozmos”, dakle u duhovnu dimenziju, u traženje smisla života i usmjerenja.

Ima li to veze s pojmom Para­celsusovog “nutarnjeg liječnika”?

Nutarnji liječnik je princip životne snage, vitalnosti, želje za životom koja se nalazi u svakom čovjeku. Vanjski bi liječnik trebao surađivati s ovim nutar­njim liječnikom, zajedno s pacijentom tražiti put ozdravljenja i ništa mu ne propisivati. Kada se aktiviraju mehanizmi samoobnove tijela pomoću, primjerice, dijete ili akupunkture, i kada čovjek vidi kako se tijelo liječi samo od sebe, tada on počinje cijeniti tog nutarnjeg liječnika.

Svako izlječenje mora doći iz snage srca; samo ta snaga kadra je oda­gnati sve bolesti. Stoga dobro zapamtite: besmisleno je djelovati protiv srca. Srce hoće otjerati bolesti, pa zašto ih onda tjerate u njegovom smjeru?
Paracelsus

S gledišta nove medicine bolest je za pojedinca jedna vrsta “pomoći u razvoju”. Imate li i Vi vlastita isku­stva s bolestima u smislu “liječnika kao pacijenta”?

S tradicionalnih gledišta liječnik smije liječiti samo ono što je već proživio. Pojam “liječnika koji pati” ima puno smisla i meni je u potpunosti poznat, jer liječnik onome što je sam proživio pristupa potpuno drugačije. Uzmimo, naprimjer, gladovanje. Liječnik koji nikada nije gladovao ne zna kakav je to izazov za pacijenta. Bez iskustva – naravno do određene granice, jer ne može se svaka bolest proživjeti – nema niti moralnog autoriteta niti sposobnosti suosjećanja.

Različite metode istočne medicine, kao naprimjer Ayurveda, kineska medicina, različite metode masaže itd., sve su rasprostranjenije na Zapadu. Smatrate li da ima smi­sla prenositi u naše društvo te metode razvijene prije više stoljeća?
Ti su sustavi većim dijelom vrlo zanimljivi jer imaju cjelovit pristup i prilagođeni su pojedincu. Te metode postaju međutim upitne i kontraproduktivne kada se preuzmu samo tehnike, a ne i iza njih postojeći, cjeloviti koncepti. Tada, naravno, ni one nisu tako djelotvorne. No, polazimo li od jedne cjelovite osnove, naći ćemo ozdravljenje i pomoću klasičnih medicinskih metoda. Očekivati čuda samo od tehnika ne pomaže ni na Zapadu ni na Istoku.

Liječnik je samo sluga prirode, a ne njezin gospodar. Medicini stoga dolikuje da slijedi volju prirode.
Paracelsus

Što može pacijent očekivati kada dođe u Vašu ordinaciju?

Može očekivati da će biti prihvaćen kao ljudsko biće i da će se pokušati ići do korijena uzroka njegova stanja, da se neće ostati na površinskim sim­ptomima. Očekuju ga mnoge informacije, razgovor, posvetit će mu se vrijeme i pažnja. Od pacijenata vrlo često čujem da se u ordinaciji dobro osjećaju, da primjećuju mirnu i harmoničnu atmo­sferu i imaju osjećaj da ih se sluša. Ne smije nedostajati ni određena količina humora, jer kako kaže Edward Bach, tijekom terapije treba se bar jednom nasmijati, inače ona ništa ne vrijedi. Posebno se u našem djelovanju skrbimo oko prevencije i provjere vitalnosti u cilju očuvanja zdravlja, te provodimo terapiju prirodnim lijekovima.

Kako se Vi sami brinete za vla­stito zdravlje?

Radujem se životu, no prije svega pazim da u svemu imam pravu mjeru, od prehrane do rada i slobodnog vremena. Mislim da sam pronašla ono što mi pomaže da se dobro osjećam, kao što su, naprimjer, ikebana, ples, blizina vode i harmonični društveni odnosi. Konkretno se svakodnevno jačam antioksidansima na bazi voća i povrća, pijem puno vode i svake godine provodim terapiju F.X. Mayra. Redovita duhovna hrana za mene je također dio osnovnog programa dobrog osjećanja.

Stalno naglašavate važnost veze liječnika i pacijenta. Koje je Vaše najdirljivije is­kustvo s pacijentom?

Bilo ih je puno i često se borim sa suzama. Obično su to male stvari koje u sebi imaju nešto dirljivo, napri­mjer, kad pacijent kaže da se osjeća shvaćeno, kada uspješno primijeni neki savjet. Sjećam se 15-godišnjeg legasteničara koji je zbog svojih velikih tjelesnih pro­blema htio prekinuti školovanje. Tri tjedna nakon zadnjeg tretmana došao je ponovno i rekao da je dobro prihvatio poticaje. Njegova majka smatra da se potpuno promijenio. Od bojažljivog samotnjaka u kratko je vrijeme postao čovjek koji blista i koji se čak prijavio na tečaj plesanja. To me jako dirnulo.

Kao liječnica Vi se naravno ugla­v­nom bavite bolestima pojedinaca. Što biste vi opisali kao najveću patnju našeg društva?

Patnju zbog nedostatka smisla, patnju zbog besmislenog života, iz čega mnogo toga proizlazi. Nema usmjere­nja, ciljeva, ideala koji bi pomogli da se ovlada životom i razviju sakrivene snage koje tinjaju u svakom od nas. Bolest u tom smislu može biti putokaz.

Kako s filozofskog gledišta vidite ulogu liječnika u društvu?

Liječnik treba paziti da zadrži pravu mjeru. On treba biti suputnik u teškim situacijama života, ali i smrti, odnosno, kod rađanja u različitim ­svjetovima.

Autor: Beatrice Weinelt
Iz časopisa Abenteuer Philosophie
S njemačkog prevela Akica Cvitan - Nova Akropola