Pisac iz Turske Burhan Sönmez dobitnik je niza prestižnih književnih nagrada. Rođen u malom kurdskom selu, njegove knjige – u kojima spaja tradicionalni život i narodne priče s iskustvima suvremenog svijeta – do danas su objavljene u više od trideset zemalja. Dugo godina radio je kao odvjetnik, baveći se ljudskim pravima. Bio je jedan od osnivača opozicijskog lista BirGün. U Ankari je 1996. godine preživio pokušaj atentata. Član je engleskog, turskog i kurdskog PEN-a te član odbora međunarodnog PEN-a.
„U Turskoj traje rat, a tko od njega profitira? Erdoğan, i on ne želi završiti taj sukob. Neprekidno građanima poručuje da im prijete teroristi i na tome gradi podršku. Neprestano igra na kartu turkijstva i islama. Ta dva elementa identiteta glavne su njegove igračke. Zato on treba taj rat. No on nema budućnosti. Njegova politika već je počela propadati i propast će u potpunosti”, kaže Sönmez za Lupigu u razgovoru koji je vođen ovog tjedna tijekom njegovog posjeta Zagrebu, gdje je sudjelovao na Festivalu svjetske književnosti.
“Turska je kao četrdesetogodišnji čovjek koji još uvijek nije prevladao traume iz najranijeg djetinjstva” – Burhan Sönmez (FOTO: Edi Matić)
Vaš treći roman „Istanbul Istanbul”, objavljen 2015. godine, prvi je u kojem se potpuno otvoreno bavite pitanjima povijesti i politike. Što vas je potaklo da počnete pisati o tim temama?
– Zapravo to i nije moja prva knjiga s takvom pozadinom, bilo je toga i u prijašnjim romanima. Istina jest da je u knjizi „Istanbul Istanbul” ta tematika eksplicitnija. Knjiga se bavi pitanjem mučenja u zatvorima, primjerice – iako ono u romanu uopće nije izravno prikazano. Pripovijedam o četvero ljudi koji su u maloj zatvorskoj ćeliji i pričaju jedan drugom bajke i priče o Istanbulu. Pa ipak, publika to doživljava kao moju najpolitičniju knjigu.
Najbrutalniji val hapšenja Tursku je zahvatio nakon državnog udara 1980. godine. Uhapšeno je preko pola milijuna ljudi, od kojih su desetine, moguće i stotine tisuća zlostavljane u zatvorima na najgore načine. Koliko je taj državni udar još uvijek trauma za tursko društvo – naročito za ljevicu, koja je tada sustavno progonjena?
– Iako je prošlo gotovo četrdeset godina Turska se još uvijek nalazi u 1980. godini. Sadašnje tursko društvo i politička scena posljedica su tog državnog udara. Recep Tayyip Erdoğan i njegova politika dijete su tog državnog udara. On danas primjenjuje politiku tadašnje vojne hunte. Bez ikakvog pretjerivanja, možemo reći da Turska nije napredovala od 1980. godine. Ona je kao četrdesetogodišnji čovjek koji još uvijek nije prevladao traume iz najranijeg djetinjstva. To je tursko društvo danas i to je izvor mnogih naših problema.
Na zapadu, pak, mnogi smatraju da su prijašnje, kemalističke i sekularne turske vlasti bile progresivnije od Erdoğana, koji je islamist. Da li su Erdoğan i njegova Stranka pravde i razvoja (AKP) direktna posljedica, odnosno reakcija, na posljedice represije vojnih vlasti?
– Osobno, smatram da je pogrešno tumačiti da smo prije imali vojnu vlast, a sada imamo islamističku. Te dvije struje odavno djeluju zajedno. Tko je uveo obavezni vjerski odgoj u škole u Turskoj? Nije to uradio Erdoğan, već vojna hunta 1982. godine. Razlog je taj da se hunta, kada je 1980. godine došla na vlast, suočila sa širokim društvenim pokretom – sindikati, progresivni studenti, lijeve organizacije. Taj pokret bio je snažan, no hunta je bila organizirana od strane NATO-a i Sjedinjenih Država. Kada su generali došli na vlast, tražili su neku ideologiju koju bi mogli koristiti protiv progresivnih ideja. Samo voljeti državu nije bilo dovoljno privlačno. Jednostavno, prisjetili su se da u Turskoj postoji islamistička tradicija vezana s državom i odlučili su to iskoristiti. Amerikanci su to zvali „Zeleni pojas” od središnje Azije – sve od Afganistana – pa do Turske. Hunta je podupirala islamske organizacije u društvu. Kada sam 1982. sa sedamnaest godina došao u Istanbul na studij, nisam imao smještaj jer nisam nikog poznavao. Vlada se nije brinula za smještaj studenata. Morao sam otići u privatni društveni dom koji je vodila jedna sekta – iako sam bio ljevičar, nisam imao izbora. Nakon šest mjeseci uspio sam se snaći i napustiti taj dom. U dvije godine nakon udara 1980. godine oko 650.000 ljudi prošlo je kroz zatvore. Istovremeno su vlasti podupirali islamističke organizacije u čitavom društvu. Rezultat je Erdoğan i njegova politika. Nije on pao s neba, nego je imao podršku. Istina je da je kasnije ušao u sukob s vojskom. Međutim, taj sukob se zapravo svodi na pitanje tko će imati moć i vladati Turskom, nego li na političke i ideološke razlike. Da, možemo reći da je vojska nešto sekularnija od Erdoğana. Međutim, kada pogledate odnos prema Kurdima, prema ljudskim pravima, prema ženama – tu slijede istu politiku. Nema tu izbora između vojske i Erdoğana. Erdoğan je vojska, a vojska je Erdoğan.
Tijekom devedesetih godina i vi ste bili osobno bili napadnuti i teško ozlijeđeni. Bili ste napadnuti od strane policije?
– Sredinom devedesetih godina radio sam kao odvjetnik i bavio sam se ljudskim pravima. To je bilo vrijeme najžešćeg rata države i kurdskog pokreta. Država je provodila kampanju vansudskih ubojstava. Novinari, odvjetnici, intelektualci i obični ljudi jednostavno su ubijani na ulicama. Tako je ubijeno oko 17.000 ljudi. Osobno sam napadnut 1996. godine u Ankari i preživio sam pokušaj ubojstva. Bio sam teško ranjen te sam otišao u egzil u Veliku Britaniju.
“Erdoğan je vojska, a vojska je Erdoğan” (FOTO: Edi Matić)
Turska je jedna od najrepresivnijih zemalja svijeta kada je sloboda medija u pitanju. Bili ste među osnivačima opozicijskog lijevog lista BirGün. Kako izgleda novinarska svakodnevnica u Turskoj?
– U ovom trenutku Turska je zemlja s najviše novinara u zatvoru na čitavom svijetu. Naravno, Erdoğan tvrdi da nisu u zatvoru zbog novinarstva, nego zato što podupiru terorizam. Naravno to je taj komični diskurs svih autoritarnih vladara. Kada je prije sedamnaest godina Erdoğan došao na vlast, imao je podršku samo malog dijela medija. Danas pak, izravno ili neizravno, posjeduje ili kontrolira valjda 95 posto medija u Turskoj. Svega par opozicijskih listova te jedna ili dvije TV postaje su protiv njega. Međutim, građani više ne kupuju novine u Turskoj. Glavna platforma danas su socijalne mreže – Twitter, Facebook i drugi. U Turskoj svi imaju profile na socijalnim mrežama. To je pravo bojište na kojem se vodi rat. Samo prošle godine više od tisuću ljudi završilo je u zatvoru zbog sadržaja koje su dijelili na svom profilu na Facebooku. U Turskoj imamo represivnu vlast još od sedamdesetih godina 19. stoljeća. Ako imate toliki kontinuitet represije, stvorit ćete i snažan otpor. Brojni turski novinari pišu o svemu i ne razmišljaju o cenzuri. Obični građani na socijalnim mrežama ne razmišljaju o posljedicama, nego kritiziraju vlast. To je najsnažnija strana našeg društva, i zato vjerujem da Erdoğan nema budućnosti. Njegova politika već je počela propadati i propast će u potpunosti.
To smo vidjeli na lokalnim izborima ove godine, kada je njegova stranka AKP izgubila kontrolu nad većinom velikih gradova. U Istanbulu je Ekrem İmamoğlu izabran po drugi puta, nakon što su vlasti poništile njegovu prvu izbornu pobjedu. Bojite li se da bi Erdoğanova vlast, bojeći se pada, mogla postati još represivnija?
– Erdoğan će sigurno postati još autoritarniji vladar. On nema druge mogućnosti. Zna da bi opozicija neprestano jačala, ukoliko bi otvorio prostor za demokratizaciju. Dakle, on može ili otići, ili postati despot. Izabrao je drugu opciju.
Nezadovoljstvo raste i unutar AKP-a te se protiv Erdoğana okreću i njegovi bivši bliski suradnici.
– U ovom trenutku postoje dvije grupe koje su se odcijepile od AKP-a. Jednu vodi bivši premijer Ahmet Davutoğlu, a drugu bivši predsjednik i Erdoğanov najbolji prijatelj Abdullah Gül. Oni će u narednim mjesecima osnovati vlastite stranke, znači iz AKP-a će nastati još dvije stranke zato što se njegovi suradnici više ne slažu s Erdoğanovom politikom. Ili – što je vjerojatnije – zato što im Erdoğan nije dao dovoljno privilegija. Ne mislim da su oni politički toliko različiti, više se radi o osobnim interesima. Da je Erdoğan zadovoljio te njihove interese, nastavili bi ga podupirati.
Turska ekonomija također je posljednjih godina u ozbiljnoj krizi, raste siromaštvo, AKP je čak prije izborne kampanje dijelila subvencioniranu hranu.
– To je glavni razlog za slabljenje Erdoğanove moći, naročito u ruralnim krajevima. Na nesreću, većinu ljudi u društvu ne brinu mnogo politička pitanja ili demokracija. No vrlo su pogođeni kada stvari ekonomski idu loše, kada nemaju dovoljno za život. Trenutno se u Turskoj širi siromaštvo. Erdoğan se uvijek predstavljao kao političar koji zastupa siromašne, one koji pate. Međutim, sada svi vide da je upravo Erdoğan najbogatiji političar u Turskoj, dok narod svakim danom živi sve gore. Inače, kada je Erdoğan došao na vlast, tijekom te izborne kampanje je pred medijima skinuo svoj zlatni prsten i rekao da je to njegova jedina dragocjenost. Poručio je građanima – „Ako jednog dana vidite da Erdoğan posjeduje više od ovog prstena, znat ćete da je krao”. Sada znamo da je tako.
Kako se tursko društvo mijenjalo tijekom skoro dva desetljeća Erdoğanove vlasti? Da li je postalo konzervativnije – vlasti su, primjerice, uvodile zakone koji su otvarali vrata udaji maloljetnih djevojaka?
– Erdoğanova politika proizvela je dvije posljedice. Prvo, on nije stvorio religioznije, nego islamističkije društvo. Religija je oduvijek bila u društvu, ali nije bila vezana s politikom. Ljevičari i desničari su išli u džamiju i postili tijekom Ramazana. Međutim, Erdoğan je stvorio podjele u društvu, proglasivši onaj sekularniji dio društva neprijateljima. Prije njega nije postojala takva polarizacija, no on je proizveo mržnju između ta dva dijela društva. To je najgore što je napravio, a proizvodio je tu mržnju zato jer se njome koristio. Istovremeno, tako je proizveo mnogo samosvjesniju sekularnu opoziciju. On kaže da polovica stanovništva čvrsto podupire njegovu politiku. Ali to istovremeno znači da je polovica društva protiv njega. Ljudi sada aktivno brane sekularizam. Povremeno morate demokraciju svjesno braniti, jer će vam inače biti ukradena. Kao što to sada u Britaniji radi Boris Johnson. Pogledajte što se tamo događa zbog Brexita, pogledajte Ameriku pod Trumpom. Jedini način da sačuvate demokraciju je svakodnevna borba. Mislim da ćemo u Turskoj uspješno položiti taj test. Erdoğanova politika gubi i u širem regionalnom kontekstu. Kada je prije sedamnaest godina došao na vlast, SAD i EU su podupirali umjereni islam diljem regije, a Erdoğan je bio velika zvijezda takve politike. To je sada propalo. Arapsko proljeće završilo je u diktaturama, proizveden je ISIS, a Amerika je izgubila sve ratove u regiji. Preostao je samo Erdoğan, ali i on će otići.
“Nije stvoreno religioznije, nego islamističkije društvo” (FOTO: Edi Matić)
Erdoğan prijeti i ucjenjuje Europsku uniju s izbjeglicama. Što Europa može očekivati od Erdoğana u budućnosti?
– To su samo igre, oni zapravo nemaju problema i samo se poigravaju pred novinarima. Erdoğan je u posljednjih par godina napravio užasne stvari, 150.000 ljudi je otjerano sa svojih radnih mjesta, a EU nije napravila ništa. Neće ni napraviti, jer oni zapravo koriste jedni drugima, financijski i na druge načine. Jedini razlog zašto je Europa počela obraćati pozornost na opoziciju u Turskoj bili su masovni prosvjedi vezani za park Gezi, kada su shvatili da moraju uzeti u obzir postojanje i tog dijela turskog društva. Erdoğan će nastaviti s poigravanjem, kako s nama, tako i s Europom. Ne očekujem ništa od Europe. Tursku možemo promijeniti jedino mi, iznutra.
Kakva je sadašnja situacija s kurdskim poketom? Mnogi vođe prokurdske Narodne demokratske stranke (HDP) – poput Selahattina Demirtaşa – su u zatvoru. I nakon ovogodišnjih lokalnih izbora vlasti su nasilno smijenile demokratski izabrane kurdske gradonačelnike u velikim kurdskim gradovima kao što su Diyarbakır, Van ili Mardin. S druge strane, čini se da dolazi do približavanja turske ljevice i kurdskog pokreta – primjerice, Ekrem İmamoğlu je davao izjave o Kurdima netipično prijateljske za jednog političara kemalističke stranke CHP.
– Legalne kurdske stranke oduvijek su trpjele represiju, još otkada su stvorene početkom devedesetih godina. Desetak kurdskih stranaka do sada je zabranjeno, a HDP se također suočava s represijom. Međutim, kurdski političari imaju već mnogo iskustva i pružaju otpor. Vođa HDP-a Demirtaş bitno utječe na tursku politiku iz zatvora, iako je već tri godine iza rešetaka. Upravo zahvaljujući njemu je Erdoğan izgubio vlast nad velikim gradovima. Naime, Demirtaş je pozvao ljude da podupiru sve progresivne političare. Recimo, u Istanbulu su Kurdi podržali İmamoğlua, i Erdoğan je izgubio. Zato on sada sve više mrzi Kurde, ali kurdski pokret ne može uništiti, niti moć tog pokreta. Ne radi se o nekoliko tisuća, nego o milijunima ljudi. Budućnost turske politike uglavnom će oblikovati odnos prema kurdskom pitanju. Ako ne riješimo nasilje, neće biti mira. U Turskoj traje rat, a tko od njega profitira? Erdoğan, i on ne želi završiti taj sukob. Neprekidno građanima poručuje da im prijete teroristi i na tome gradi podršku. Neprestano igra na kartu turkijstva i islama. Ta dva elementa identiteta glavne su njegove igračke. Zato on treba taj rat.
Neko vrijeme izgledalo je kao da je Erdoğan ozbiljan u svojoj namjeri da sklopi mir s kurdskim pokretom. Pokrenut je mirovni proces 2013. godine, imali smo takozvano „kurdsko otvaranje”, Erdoğan je izgovarao stvari koje su bile nezamislive za turskog političara, čak je izgovorio riječ „Kurdistan”. Što je dovelo do toga da je radikalno promijenio politiku i opet započeo rat s Radničkom partijom Kurdistana (PKK)? Da li su presudni bili gubitak izbora 2015. godine i sve veći utjecaj PKK-a u regiji, u prvom redu na sjeveru Sirije?
– Mislim da on od samog početka nije bio iskren što se tiče mirovnog procesa. Samo se poigravao njime kako bi dobio na vremenu. To je obrazac njegovog ponašanja u politici. Dok se poigravao mirovnim procesom, učvršćivao je i gradio svoju moć u raznim institucijama – u vojsci, sudstvu, medijima. Trebalo mu je nešto da u međuvremenu zabavlja javnost. Mirovni proces bio je dio te predstave. I završio je zato što je Erdoğan htio da završi. Osobno sam podupirao taj mirovni proces, iako nisam vjerovao Erdoğanu. U Turskoj traje rat i treba ga završiti. Nije me briga tko će biti na tronu i okončati taj sukob. Međutim, Erdoğan se samo poigravao time. Kada je shvatio da ima političkih problema i da bi mu bilo korisno da izgradi odnose s kemalističkim časnicima u vojsci – koji su oštro protiv prava Kurda – odlučio je prekinuti mirovni proces.
Sönmez na Festivalu svjetske književnosti (FOTO: Edi Matić)
PKK je napravila prilično veliku grešku 2015. kada je povela ustanak koji je doveo do uništenja mnogih gradova. Kakva je danas uloga PKK-a unutar kurdskog pokreta?
– U kurdskom pitanju bore se brojne različite snage. PKK je samo jedna od njih. Kada govorite o ovoj temi, uvijek treba dati prioritet mirnom rješenju. Vlast bi lako mogla okončati taj sukob ako bi htjela. PKK je više puta rekla da je spremna na pregovore. Dakle, mirovni proces bi se mogao nastaviti, mogli bi naći rješenje da se sve odvija unutar demokratske, legalne platforme. No to je pokušao HDP, a njegov vođa završio je u zatvoru. Ako žele završiti rat s PKK-om, to je lako da ga završe. Ako nastavite s oružjem, to znači da želite nastaviti rat. Ako želite nastaviti mirovni proces, jednostavno je. PKK je nekoliko puta rekla da je spremna na pregovore. Dakle moramo naći način za rješenje. Da se sve vodi unutar demokratsko-legalne platforme, kao što radi HDP. Upravo zato je njihov vođa sada u zatvoru. Erdoğan je 2015. godine po prvi puta izgubio parlamentarne izbore, i to zahvaljujući HDP-u. Sada je izgubio sve velike gradove zahvaljujući HDP-u. Zato su sada smijenjeni kurdski gradonačelnici. To je put na koji se trebamo usredotočiti. Upravo Erdoğan stalno govori o PKK-u. Njemu je ta prijetnja ratom potrebna.
Bojite li se da bi Erdoğan mogao započeti opsežnu kampanju protiv sirijskih Kurda, kao što je više puta najavljivano?
– Turska može pokušati proširiti svoju intervenciju u Siriji, ali ako gledamo dugoročno, sve je jasno. Sirija će opet biti jedinstvena država. Ostalo je samo jedno neriješeno pitanje. Ne mislim na ISIS, jasno je da su oni sve izgubili. Jedino neriješeno pitanje je odnos sirijskih Kurda sa središnjom vlasti u Damasku. Kurdi žele biti dio jedinstvene Sirije, ali žele i da imaju određen stupanj autonomije. Vlasti u Damasku još uvijek se nisu jasno izjasnile po tom pitanju. No mislim da je to budućnost – ujedinjena Sirija, u kojoj će Kurdi imati, ako ne već snažnu autonomiju, sigurno neki stupanj samouprave. Turska će se morati povući. Erdoğan je propao u obje svoje namjere – da sruši Asada i da uništi šanse sirijskih Kurda za samoupravom.
Vratimo se, za kraj, književnosti. Na zapadu su uglavnom poznati Orhan Pamuk, Ahmet Hamdi Tanpınar i još nekoliko imena. Koliko je turska literatura prisutna na zapadu i koga biste izdvojili od ne toliko poznatih autora?
– Turska književnost nije toliko poznata i prisutna kao, primjerice, latinoamerička književnost. Smatram da je prije pedesetak godina postojao i „turski bum” u književnosti kao što je postojao i latinoamerički. Turska književnost dvadesetog stoljeća bila je itekako moćna. Imamo na desetine, pa i stotine pisaca, brojne mlade spisateljice koje pišu i o politici i o svakodnevnom životu. Njihovo pisanje odražava kako turske književne tradicije, tako i internacionalni jezik književnosti. Bar desetak autora moje generacije poznato je u inozemstvu, no ima ih još mnogo koji bi trebali biti poznati. Obično u ovakvim situacijama navodim žene-spisateljice. Recimo Seray Şahiner ili Nermin Yildirim. Mislim da će biti vrlo poznate u budućnosti.
JERKO BAKOTIN