Toni Koren, foto: Impuls
“Ljudima je najljepša i najočuvanija priroda zeleni travnjak na 2 centimetra visine trave. I to je ono što oni percipiraju kao zdraviji okoliš, ali to nije točno. To su takozvane zelene pustinje. Zdrav okoliš je livada na kojoj raste trava, na kojoj raste cvijeće, koja zuji. Dakle, koja je puna života. Naravno da se ta livada treba kosit’, ali vrlo je važno znati kada treba kositi”
Razgovarala: Jelena Jevđenić
“Ako mislite da nisam pitala nešto što je bitno, slobodno dodajte sami”.
“Pa, ne, to je to. Mada, možda da malo više pišete o prirodnoj baštini”.
Ovako je Toni Koren, biolog i doktor znanosti iz Hrvatske, završio intervju u kojem smo razgovarali o naučnom kampu Biologer na Rzavu u Dobrunu, gdje je zajedno s trideset kolega šest dana volonterski radio na istraživanju biodiverziteta Dobruna da bi bili skupljeni podaci koji će poslužiti da se taj kraj zaštiti. Međutim, nakon njegove kritike da se nedovoljno i priča i piše o prirodnoj baštini, još malo smo porazgovarali.
Sama riječ baština znači nešto što je naslijeđeno. To bi u kontekstu prirode značilo naslijeđena zdrava priroda, održana u sadašnjosti i proslijeđena budućim generacijama. Ali koliko smo prirodu narušili, postavlja se pitanje šta ćemo imati ostaviti budućim naraštajima.
Koren objašnjava da je bitno da se priča o prirodnom nasljeđu jer često ostaje negdje na dnu liste kada se bavimo temama od značaja.
– “Možda je uvijek važno popričati malo o prirodnoj baštini i vrijednosti prirodne baštine. Kulturna i povijesna baština se često ističu kao nešto vrlo važno, što naravno i jesu, ali prirodna baština je ono što uvijek ostane nekako neprimijećeno. Ukoliko živite u očuvanoj prirodi, vama je jako lijepo, ali teško da ćete to moći cijeniti kao neko ko dolazi iz nekih prostora, pogotovo iz zapadne Europe, gdje je priroda poprilično degradirana i u nekim krajevima je nema. I zato mislim da je jako važno cijeniti prirodnu baštinu. Tu ima jako veliki potencijal i za turizam i za razvoj kraja i slično. Dakle, nije poanta napraviti hidrocentralu ili nove ceste već je poanta interpretirati prirodu ljudima koji dođu ovdje i objasniti zašto je to važno. Zašto je serpentin važan, zašto su leptiri koji ovdje lete posebni i slično. Ima tu jako puno prirodnog bogatstva koje se može iskoristiti za promociju i zaštitu”.
Da li to znači da je najveći dio posla na institucijama?
– “Pa i na institucijama i na pojedincima. Dakle, ja znam više primjera iz Hrvatske gdje su institucije u potpunosti zakazale. Recimo, što se tiče hidrocentrala i rijeka i slično. Ali se zato lokalna zajednica pobunila i još uvijek se buni na nekim mjestima. Dogovorili su se sa istraživačima. Istraživači su došli na teren, našli su rijetke vrste, nastala je nekakva nova zaštita i spriječene su neke akcije. Mislim da moramo svi skupa paziti da očuvamo to što imamo, a ne da uništimo i poslije plaćamo milijune i milijune eura da to vratimo u prvobitno stanje kao što sada Europa radi”.
Može li se vratiti u prvobitno stanje?
– “Nikada ne možete vratiti u potpunosti. Problem je kada nešto nestane i onda vi kada dođete tamo, vi stvarate novu percepciju. Ako vi sada odete u zapadnu Europu i popišete leptire vi ćete misliti da ih je malo i mislićete “ali tamo ih je oduvijek malo”. To nije istina. Prije 100 godina ih je bilo jako, jako puno. Ali to se svelo na to da ih je sada jako malo. Vi možete obnoviti prirodna staništa, ali to se neće ni za stotine godina vratiti na isto kako je bilo prije”.
Koliko su povezane klimatske promjene s tim?
– “Klimatske promjene je nešto što se dešava, ali na to ne možemo utjecati. Jako, jako teško možemo utjecati, jer klimatske promjene nisu jedna stvar. Klimatske promjene je jako puno faktora koji zajednički djeluju. Ali ‘ajmo reći da je to samo jedan od faktora koji djeluje na prirodu. I teško ćemo ga sad kontrolirati, ono što mi možemo kontrolirati je da smanjimo broj drugih faktora. Smanjimo druge pritiske, smanjimo pošumljavanje tamo gdje ne treba , smanjimo hidrocentrale, smanjimo grupiranje malih poljoprivrednih površina u velike poljoprivredne površine, što je možda jednostavnije za obrađivati, ali ima katastrofične elemente na bioraznolikost. U gradovima možemo jako lako pomoći da smanjimo intenzitet košnje, da pustimo cvijeće da procvate. To su sve male stvari kojima možemo pomoći prirodi. Nažalost, klimatske promjene ili ćemo svi zajedno raditi da ih spriječimo ili nećemo. To na individualnoj razini niko od nas ne može”.
Postoji li neki primjer grada u svijetu koji uspijeva sada da obnovi prirodu?
– “Pa, ima, Europa se sve više okreće prema zelenim inicijativama. Ja kako živim u Zagrebu, mogu reći da zadnjih godina se radi velika inicijativa da se smanji intenzitet košnje, dakle, da se poboljša bioraznolikost. To je dobro za sve, čim povećate broj oprašivača, to znači da će voćke u gradovima i na rubovima gradova biti bolje, lakše oprašivane. Problem je u ljudskoj svijesti i mentalitetu. Ljudi ne razumiju to. Ljudima je najljepša i najočuvanija priroda zeleni travnjak na 2 centimetra visine trave. I to je ono što oni percipiraju kao zdraviji okoliš, ali to nije točno. To su takozvane zelene pustinje. Zdrav okoliš je livada na kojoj raste trava, na kojoj raste cvijeće, koja zuji. Dakle, koja je puna života. Naravno da se ta livada treba kosit’, ali vrlo je važno znati kada nešto treba kositi, kako u gradu tako i na selu. Ali na selu, to je još uvijek sve tradicionalno, to se točno vidi. Sad u trenutku kad je najveća bioraznolikost nije pokošeno, zato što se bioraznolikost prilagodila košnji i pokosiće se malo kasnije ili se kosilo prije. Tamo gdje uglavnom se više ne kosi radi prehrane životinja , primjerice kod nas u Hrvatskoj u većoj mjeri, to se izgubilo i onda se kosi kad nama paše i onda želimo zelene pustinje umjesto zujeće livade. To su veliki problemi”.
Može li iz školstva da krene neka velika promjena odnosa prema životnoj sredini s novim generacijama?
– “Ono što ja vidim kao ogroman problem u školstvu je količina činjenica koje oni moraju pamtiti. I nedostatak bilo kakvog logičnog promišljanja i bilo kakvih praktičnih stvari. Da, možda se to spomene u nekoj lekciji kao jedan od 100 podataka koji oni obrade u toj lekciji. Ali to ne bi smio biti jedan od sto podataka, to bi trebala biti lekcija po sebi, jer ta djeca koja odrastaju, a vrlo brzo će odrasti, će biti ta koja će donositi odluke. I oni bi trebali biti ti koji znaju važnost toga. Zato mi, mislim pogotovo ja konkretno, ja jako volim u bilo kakve projekte koje radim uključiti edukaciju, da li javnosti, da li djece, da li škola i slično. To je, ja mislim, jedini način da promijenimo budućnost, jer stariji ljudi, nažalost, jako teško mijenjaju mišljenje. Ali mlađi, već sada ako počnete, vrlo rano, u vrtiću i osnovnoj školi, nažalost srednja škola je prekasno, možete napraviti razliku”.