Subverzija; Foto: Ustupljena fotografija
Kod nas je tolika hiperprodukcija gluposti da je nemoguće to sve pokriti tekstovima. Mislim kad bi čovjek svakodnevno opisivao našu realnost, nedostajale bi mu riječi da to sve opiše kroz pjesme, priče, anegdote. Ono što se nama dešava je u nekom serijalu nadrealizma.
S frontmenom i osnivačem SUBVERZIJE, Daliborom Mršom, napravili smo razgovor povodom izdavanja novog materijala, te dali osvrt na razne probleme sa kojima se bendovi susreću, banjolučkoj sceni i okruženju u kome živimo.
Razgovaro: Ratko Pilipović
IMPULS: Kada bi imali minut vremena da se predstavite nekom bogatom investitoru, šta biste mu rekli o bendu?
Dalibor Mrša: Možemo vam ponuditi beskompromisnu energiju koja ljude ne može ostaviti ravnodušnim, koja se pokazuje prevashodno na sceni, a bend koji kroz svoje pjesme pruža presjek aktuelnih dešavanja. Mi se uvijek osvrćemo na društvena zbivanja, praktično sve ono što je aktuelno provučemo kroz naše pjesme. Vjerujem da je to svakome interesantno.
Subversion je bend koji je nastao početkom 1992. godine i radio je nekoliko mjeseci. Tada ste svirali neki alter, popularan tih godina. Nakon toga, bend se ponovo aktivira 2016. godine sa imenom Subverzija i to je praktično novi bend sa starim izmijenjenim nazivom, opredijeljen prema punk muzici.
Jedina poveznica s tom ‘92. godinom i imenom Subversion, sam ja. Gotovo ništa više ne postoji što bi Subverziju vezalo za prijeratni Subversion. Kada smo se ponovo oformili, jedno vrijeme sam koristio ime Subversion BL, a što je bila čisto geografska odrednica jer je na platformama postojalo mnogo bendova pod istim imenom.
Ime benda sam zadržao, ali u modifikovanom obliku jer je u meni od vremena kada je bend inicijalno formiran konstantno tinjala potreba da se nastavi sa radom. Ujedno, za period do pred ovaj posljednji prokleti rat su me vezala jako lijepa sjećanja, pa bi se na neki način napravila poveznica sa svim onim meni dragim ljudima i oživjela sjećanja na nekadašnju BL scenu. Jednostavno, nisam htio da to sve padne u potpuni zaborav. Međutim, pokazalo se da je ono što sada radimo, i što bend stvara od 2016-e u mnogome različito od onoga što se započelo u Subversion. Ipak su to dva različita muzička koncepta, drugačiji je groove, prilično drugačije poruke pjesama. Otuda Subverzija.
Dalibor Mrša; Foto: Ustupljena fotografija
Iza sebe imate jedan album, a u pripremi je i novi na kome intenzivno radite. Ukratko, kako idu pripreme, kad se očekuje album, šta spremate za promociju, spotovi, koncerti?
Dvije pjesme u obliku “lyric videa” s novog albuma su već na platformama, to su pjesme “UGH!” i “Ne obadaj se ođe”. Smatrali smo da je takav oblik videa najprimjereniji po sistemu do it yourself sa resursima kojima smo raspolagali, a sve iz prostog razloga što ljudi danas više gledaju nego slušaju muziku i jer se sve nekako brzo dešava.
U pripremi je takođe još nekoliko pjesama, i moram da kažem da danas nije jednostavno snimati. Prije svega za sve je potreban novac i postalo je prilično teško funkcionisati na način kako to funkcioniše kod nas. Sve košta, mora se platiti vježbaona, mora se ulagati u opremu, a onda nakon svega toga uložiti i u snimanje. Novac koji zaradimo dijelimo i u finansiranju potreba benda je učestvovao kako je ko mogao. Na žalost od koncerata nikada ne možeš da vratiš onoliko koliko si uložio i to je na kraju krajeva pokazatelj odnosa društva prema ljudima koji nešto stvaraju.
Tekstovi SUBVERZIJE uglavnom aludiraju na stanje u društvu, nepravdu i ostale socijalne teme koje su svakodnevnica. Ima i onih koje su predstavljene kao anegdota, a koje ukazuju na gluposti koje su oko nas. Inspiracije je puno, uspiješ li sve pokriti u svojim tekstovima? Kako nastaju tekstovi, kao onaj “Ne obadaj se ođe”?
Kod nas je tolika hiperprodukcija gluposti da je nemoguće to sve pokriti tekstovima. Mislim kad bi čovjek svakodnevno opisivao našu realnost, nedostajale bi mu riječi da to sve opiše kroz pjesme, priče, anegdote. Ono što se nama dešava je u nekom serijalu nadrealizma. Svi se sjećamo starih dobrih Nadrealista kada su pričali o tome da ono najgore što su zamišljali kao potencijalni mogući scenario da se može desiti, da se upravo to i dešava. Tako je i danas. Taman kad pomisliš da je to to, onda se ponovo iznenadiš. Tako je između ostalog i nastala pjesma “Ne obadaj se ođe”. Moram priznati da kada sam posmatrao jedan isječak sa jedne od sjednica naše Narodne skupštine, a koji je bio direktna inspiracija za pomenutu pjesmu, imao sam blago teleći pogled s upitnikom da li je realno da se dešava što se dešava. Jednostavno sam bio u šoku kad sam čuo da u jednom domu gdje se donose najvažnije odluke za društvo, zakoni, Ustav jedan takav vokabular. Zatim kad pogledaš, na koji način oni između sebe komuniciraju pitaš se je li ovo stvarnost ili je san. Tako da je to neiscrpan bunar inspiracije za pjesme. Ja mislim da ne treba biti nijem na tako nešto. Možda one koji su na vlasti više ne dotiče kritika, koliko možda da se iznese nešto poput nekog skeča, sarkazma, anegdote. Zapravo je pitanje da li ih više bilo šta dotiče.
Po profesiji advokat, a u duši si panker. Kako spajaš te dvije stvari kad nekad radiš za sistem na koji istovremeno kroz svoje pjesme ukazuješ da si u službi građana, kao što bi to trebalo biti u demokratskim razvijenim društvima. Šta bi bila tvoja tekstualna inspiracija da živimo u demokratski uređenom društvu?
Znaš kako, ne radim ja za sistem. Ne može pravosudni sistem funkcionisati ako nema onih koji profesionalno pružaju usluge, pravnu pomoć građanima. I čim se nekom pruža pomoć, to bi u srži stvari trebalo da pretpostavlja jedan human pristup. Druga stvar je to što se sve to pretvara u nekakve druge modele ponašanja, kao kad imaš doktora čija je obaveza da svom pacijentu pruži maksimalnu pomoć, međutim u današnjem društvu postoje ljudi koji će prvo tražiti novac, pa će ti onda možda pružiti neku uslugu. Tako je i sa onim advokatima koji taj posao isključivo gledaju sa neke menadžerske strane.
Ja advokaturu posmatram ne kao rad za sistem, već kao oponent sistema, ali u smislu da si protivteža negativnom funkcionisanju sistema. Da nema advokature, prvo mnoga svoja prava ljudi ne bi mogli da ostvare i to u vezi banalnih stvari, a druga stvar koja je još važnija, onima koji bi bili dovedeni pod inkriminaciju nečega za šta nisu krivi ne bi imali mogućnost adekvatne zaštite. Teško bi se ljudi mogli izboriti sa sistemom da nema advokature.
Meni su advokatura i punk s aspekta onoga kako ja to doživljavam vrlo bliski. Punk je oponiranje nečemu što je loše, to nije samo muzički pravac, to je životni stav koji ti daje mogućnost da kažeš ja nisam za to, ja se protivim tome i ne mogu da progutam sve što se plasira na tržištu svakodnevnice i da kažem da sve prolazi. Evo imamo svjež primjer iz Srbije kada su advokati ustali protiv onog što se dešava tamo i podržali studentske proteste.
Subverzija; Foto: Ustupljena fotografija
Razgovarajući do sada sa muzičarima, neki bendovi su sami sebi menadžeri dok drugi ukazuju na taj nedostatak i potrebu kako bi se posvetili muzici. Šta Subverzija radi po tom pitanju, ko organizuje turneje, radi na promociji albuma i ostale slične stvari sa kojima se susreće svaki bend?
Pa u suštini, ja radim sve i to mi uzima dio vremena oko benda u smislu pisanja novih pjesama i volio bih da imamo nekog da to preuzme i radi ozbiljno. Mislim da bi bend napredovao, bilo bi više vremena da se lično posvetim muzici, jer meni posao i porodične obaveze traže mnogo vremena, pa ispada da je muzika kojom se bavim ozbiljan hobi, mada je ovo što radimo mnogo ozbiljnije od hobija, ali bih stvarno volio u budućnosti da mi ne bude hobi već profesionalno zanimanje.
Publika najčešće upoznaje frontmena kroz nastupe i onda te i kontaktiraju, a onda kad dođe do kontakta nekako je prirodno da si ti taj preko koga ide sve. Međutim, koliko god je to prirodno, toliko je i teško zato što to crpi vrijeme i energiju, jer trebaš ići na sastanke, razgovarati sa ljudima u bendu oko termina, honorara, potencijalnog snimanja. Ako jedna karika u tom lancu zaškripi, zaškripaće i sve ostalo i zato je dobro da sve karike imaju svoj dio posla, opis zadataka. Sad u bendu i nastojimo da se stvari tako poslože, da svako preuzme jedan dio zadataka oko benda.
Kada ste na bini, kako primaš tu energiju ljudi koji se šutaju na tvojim pjesmama?
A to je poseban osjećaj. Tu emociju koju pošalješ publici, kad se ta emocija vrati je nešto što je teško opisati riječima. Ja imam osjećaj da tada gubim pojam o vremenu i prostoru, znači postajem pjesma u tom momentu i stapam se sa tim momentom. To je ono što kažu ljudi, živi u trenutku, to je ono sada. Izađeš jednostavno van granica vremena i prostora i to je jedno posebno stanje u kojem se na neki način nešto u čovjeku širi, imaš osjećaj da si negdje u nekim kosmičkim prostranstvima, da ti je duša toliko rastezljiva da putuje svemirom, a da si opet tu, na tom mjestu. Poseban osjećaj je kad vidiš da su ti ljudi napunjeni jednom dobrom energijom, da su radosni. Ako neko u šutki padne, svi ostali ga dižu. Ta šutka na koncertima, a što sam jednom sa Kremom pjevačem Revolta razgovarao, to je prikaz svakodnevnice gdje se svi nešto laktaju i borba je, moraš opstati, ali onaj ko padne ljudi oko njega bi trebali da ga dignu, a ne da ga nastave šutati, što je nažalost u realnom vremenu i društvu upravo slučaj. Na našim svirkama je šutka izliv jedne pozitivne energije, niko nikog u stvari tu ne povrjeđuje.
Razmišljaš li nekad da zasviraš javno sa svojim drugarima koji su otišli iz Banje Luke, možeš li mi dati presjek scene danas i nekad, s obzirom da si bio akitvan u muzici?
Nije mi padalo tako nešto na pamet, jer pored svih obaveza koje imam, to mi nije trenutno u fokusu, al ne bih imao ništa protiv. Uvijek mi je ostao u lijepom sjećanju Robi Jurišić. Sa njim sam imao lijepo zajednički provedeno vrijeme i jedno dobro prijateljstvo. Na žalost i on je otišao iz Banje Luke, ali smatram da je vrhunski bubnjar i da je u vrijeme kada smo bili tinejdžeri odskakao od svih nas u sviranju. Eto tu je Vladimir Škrbo iz rane faze Subversion, sa njim bi se moglo nešto napraviti.
U pripremi je kompilacija banjolučkih bendova aktivnih iz ovog perioda, a i vaša će se pjesma naći na toj ploči. Da li ste za te potrebe pravili novu pjesmu, kako je došlo o te saradnje?
Novu pjesmu nismo radili za potrebe kompilacije nego smo dali pjesmu “UGH!” koja oslikava neki pravac benda u kome sad djelujemo kao četvorka. Pjesma tako, pojačana jednom gitarom, naginje na HC u smislu tvrđeg zvuka. Zoka, koji radi na kompilaciji, nas je prve kontaktirao, tako da smo mu pomogli da napravi ugovore koje su potpisali svi izvođači. Ono što je zanimljivo, jeste što je to čovjek koji nije direktno na sceni i ovo je dobar potez. Ploča koja će biti rađena u Beču, a za izdavačku kuću Deveta dimenizija iz Banje Luke. Nadam se da će ova izdavačka kuća možda biti nešto novo za banjolučku scenu.
Banjolučka scena; Možeš li napraviti presjek scene sad i prije 1992. godine, problemi, izazovi, gdje škripi?
Banjolučka scena doživljava ciklične periode dešavanja.
Do rata sam praktično bio klinac. To su sve bili neki tinejdžerski pokušaji da se nešto napravi, ali već tad je bilo ljudi koji su vrlo ozbiljno radili. Imali smo alter noise bendove, kao Blue Noise, Rescue Party i ja sam se tad sa ovom svojom ekipicom bukvalno prišlepao tim bendovima. U tom periodu kada je neko stariji od tebe dvije, tri ili četiri godine to je puno i kad ti neko ko je stariji od nas 4 godine kaže ok, možeš sa nama otići na koncert, što nam se desilo sa Rescue Party pa smo sa njima zasvirali u Tuzli 1992. godine, je bila velika stvar.
U to vrijeme bilo je lakše doći do prostora za sviranje. Na primjer, ova dva benda koja sam spomenuo, mi smo tada vježbali u Domu kulture (današnji Banski dvor). Imali smo prostoriju koja je bila besplatna jer je tadašnja direktorica prepoznala potrebu da mladi ljudi stvaraju, i to je ogromna stvar. Ne plaćaš vježbaonu, možeš da je koristiš kad god želiš, bila je obezbjeđena jer je postojao čuvar. S druge strane imali smo više prostora za svirke i bilo ih je više. Sjećam se svirki četvrtkom u prostoru nekadašnjeg IPC-a, pa svirki u Sebastijanu koga više nema ni fizički, KSET koji na pola radi, Music Hall koji više ne radi i to su bili fantastični prostori za svirke sve do početka rata. Generalno bilo je više sluha za svirke. Sjećam se kako sam 1993. godine banuo u nekadašnji Partner, a u tim prostorijama su bili smješteni SDP BiH i ja pokucam i uđem i predstavim se, ko sam, zbog čega sam tu i kažem da tražim prostor za svirku. Gleda me čovjek koji je tu bio zaposlen i kaže, vrlo zanimljivo pitanje, što si baš ovdje došao. A ja mu kažem da sam došao jer smtram da bi mogli imati razumijevanja za naše potrebe i da je to politička opcija progresivnih shvatanja, a da dolazim iz porodice gdje su ljevičarska politička opredjeljenja bila dominantna. Kaže on, “ajte da malo razmislim, moram iznijeti to na odbor”. Na kraju oni pristanu. Tako da su tada tri benda dobila prostor da sviraju sve dok neki lik nije došao u uniformi, a koji je zakupio kafić i rekao da se možemo kupiti odatle.
Danas nema toliko prostora za svirke, ali imaš više uslova da napraviš nešto konkretno. Tehnologija čini čuda, a i tehnika uopšte je mnogo dostupnija. I to ti je mač sa dvije oštrice. Kad nemaš uslove, onda se trudiš da stvoriš sam sebi uslove da iznjedriš pjesmu, kako god znaš i umiješ. Dijeliš jedan instrument sa nekoliko bendova i uprkos svemu tome, pjesma nastaje. Ja mislim, u ovo današnje vrijeme uz svu tehologiju i tehnička pomagala koja imamo, da smo se mnogo ulijenili. I to sve te nekako uljuljka sa “ma lako ćemo”.
Da sumiram, mislim da su tu oko banjolučke scene dva problema. Prvi je objektivno što naše društvo u globalu nije zainteresovano za umjetnost i za kulturu generalno, nema dovoljno institucionalne podrške. Ali to nije razlog da se kaže, ne može se ništa. Drugi objektivni razlog je odsutstvo lične ambicije ili ambicije benda. Zamisli kad imaš u bendu jednog čovjeka koji stalno grize, i taj bend pomalo ide naprijed. E sad zamisli da imaš takva četiri čovjeka koji grizu za bend plus menadžera ako postoji. Ali eto, imamo što imamo i polako se ide naprijed u skladu sa okruženjem u kome se nalazimo i resursima kojima raspolažemo.
Kao što voda sebi uvijek nađe put i krči ga pred sobom, tako i naše pjesme putuju kroz vrijeme i prostor. Nekad je lakše, nekad teže, ali se krećemo.