U Americi su Romi i dalje samo Gypsy, tako da mi problemi s kojima se Romi generalno susreću i dalje izgledaju isti. Problemi u Bosni su problemi za sve, a onda su dva puta veći romskom društvu.
Selma Selman je vizuelna umjetnica iz Bihaća. Trenutno živi u New Yorku i studira na prestižnom Syracuse Univerzitetu. Svoju umjetnost koristi kao sredstvo kojim se bori protiv diskriminacije i stereotipa. Ova mlada Romkinja je jedna od onih koja vjeruje u promjene i moć koju umjetnost nosi sa sobom. U razgovoru sa Selmom, dotakli smo se pitanja identiteta, ideja, romskoj problematici, mladim snagama, viziji, ali i generalno Bosne i Hercegovine koju posmatra kroz prizmu vizuelne umjetnice.
Koliko umjetnost kojom se baviš može uticati na rušenje stereotipa o Romima?
-Kada govorimo o socioaktivističkoj umjetnosti, onda ona može na direktan, ili indirektan način doprijenjeti pozitivno na društvo. Nažalost, svaki veliki problem, u ovom kontekstu diskriminacija, sterotip ili mentalitet, je teško promjeniti ili unistiti. Umjetnost u BiH je direktna, zrela i relana, što na jedan način utječe na internacionalnu publiku i na lokalno društvo. Ja tvrdim i stojima iza toga da je moja umjetnost utjecala i još uvijek utiče na promjenu sterotipa o Romima.
Smatraš li da je umjetnost važna za razvoj jednog društva?
-Naravno. Umjetnost nam služi kao “slika”, refleksija i način provjeravanja današnjeg društva u trenutnom sistemu u kojem se nalazimo.
Već neko vrijeme živiš i obrazuješ se u Americi. Kako ti sa te distance izgleda Bosna i Hercegovina i život Roma u njoj?
-U Americi su Romi i dalje samo Gypsy, tako da mi problemi s kojima se Romi generalno susreću i dalje izgledaju isti. Problemi u Bosni su problemi za sve, a onda su dva puta veći romskom društvu. S mog gledišta na BiH i Rome u njoj, mislim da postoje izlazi iz problema, a to se sve radi organizacijom. Moja generacija je ta koja može djelovati na promjene, ali problem je što je većina nas odustala, jer nam to isto društvo nije dalo da stignemo na vrijeme s našom kreativnošću.
Kao umetnica, vejrovatno imaš neku drugačiju perspektivu i ideju o tome šta treba uraditi kako bi se poboljšao život Roma u BiH?
-Da bi se išta promjenilo u Bosni, trebali bi prvo imati obrazovanu i poštenu ženu na vlasti, jer muka mi je od svih političara i predsjednika u Bosni. Naravno, muka mi je i od Trumpa!
Što se tiče problematike Roma, to bi trebali riješiti obrazovanjem, jer smatram to ključnom funkcijom koja će romskoj omladini pomoći da krenu putem uspjeha. Ja se trudim koliko kod mogu da doprinesem Romima u Bihaću, a pogotovo omladini. Od prošle godine radim na projektu pod nazivom MARŠ U ŠKOLU u suradnji sa BHeart fondacijom sa sjedištem u Vašingtonu.
Ovo je projekat podrške romskim djevojčicama u Bihaću da završe osnovnu školu i upišu se u srednju školu a kasnije i na fakultet. Cilj je da im se pruži stipendija i ručak u školi. Trenutno imamo 5 djevojčica iz Bihaću koje dobijaju stipendiju i 44-oro djece koja dobijaju sendviče u školi.
Puno putuješ, susrećeš se Romima i Romkinjama iz drugih zemalja. Da li možda imate neku zajedničku ideju, rad na nekom zajedničkom umetničkom projektu
-Projekat MARŠ U ŠKOLU je jedan od projekata na kojem ću u budućnosti surađivati sa romskom omladinom iz istočne Europe. Svake godine organiziram video Festival “Otvoreni ekran” u Bihaću u svom dvorištu. Pozovem svu raju iz grada, svoju porodicu, komšije, djecu i ostale iz svog sela da snime video radove i učestviju na festivalu. Ali, naravno da pokazujem i radove svojih prijatelja koji su svjetski poznati umjetnici. Mješavina Roma i neroma, umjetnika i onih koji to nisu, stvara prostor u kome je prioritet solidarnost, zabavno i kreativno razmišljanje – a ne interlektualna pretencioznost, ili nacionalna razlika – Festival postaje mjesto u kojem svi zajedno učimo jedni od drugih.
Da li si ti Romkinja koja se bavi umjetnošću, umjetnica koja se bavi romskom umjetnošću, ako takva postoji, ili nešto treće?
-Kada razmišljam o sebi onda to uglavnom podjelim u slojevima – ja sam umjetnica, ja sam i ljudsko biće, ja sam Selma Selman, Romkinja i Bosanska, a onda sam konačno i dio šire realnosti.
Ponekad je moj identitet Romkinje tema na kojoj radim – a ponekad je sredstvo sa kojim radim na većim društvenim pitanjima. Bez obzira na sve navedeno, ja uvijek, stalno, supoerpozicijonalno ostajem umjetnica.
Vjeruješ li da sloboda koja postoji u okvirima umjetnosti, može da se prenese i na druge oblasti?
Ja vjerujem da je umetnost dovoljno snažna da može uticati na život ljudi. Umjetnost je poput kovačke radnje – to je mjesto gdje se može oblikovati više eksperimentalnih, kognitivnih alata koji bi se koristili za različitu upotrebu.
Vidiš li u bliskoj budućnosti Rome, ili Romkinje koji su u BiH mnogo uticajniji, na važnim pozicijama sa kojih se odlučuje o bitnim stvarim za sve građane i građanke BiH?
-Naravno da vidim! I to se mora desiti prije ili kasnije. Nažalost, treba još jako puno rada po pitanju kvalitetne politike BiH a i Roma u politici u BiH. Svi znamo za slučaj gospodina Sejdića i Fincija kojima je bilo onemogućeno da se kandidiraju na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine zbog njihovog romskog i jevrejskog porijekla. Ja se nadam da će moja generacija utjecati na ovakve probleme i da ćemo imati manjine i žene na vlasti koji će raditi za dobrobit svih naroda!
U čemu vidiš prednost tvoje generacije, u odnosu na generacije starijih Roma i Romkinja?
Samo činjenica da živimo u vrijeme najrazvijenije tehnologije je velika prednost. Mi mladi iz Bosne odlazimo ne zbog toga što nam je država loša ili ružna, več što jednu takvu propaćenu državu još uvijek vode oni nedovoljno obrazovani ljudi, koji je i dalje uništavaju.
Tvoj život je za sada vezan za Ameriku. Gde se vidiš za 5 godina?
-Meni je moj život vezan za moju mahalu, a onda sve ostalo. Vidim se svuda! Imam jako puno ideja i energije da radim na novim projektima!