Kada bi ljudi uvažavali tuđa mišljenja, onda bismo bili na korak do demokratije. Bojim se da smo mi još daleko od toga. I ne samo u Bosni, nego u svim državama niklim na području bivše Jugoslavije. Tu, bolan, niko nikoga ne sluša, niti ferma.
Autor: Ilijana Božić, Glas Srpske
Kazao je to u razgovoru za “Glas Srpske” glumac i muzičar Rade Šerbedžija, koji će 10. jula nastupiti zajedno sa “Zapadnim kolodvorom” na tvrđavi Kastel u Banjaluci, u sklopu “Banjaluka festa”. Festival će početi 6. jula koncertom Stefana Milenkovića, a na smotri će nastupiti Zvonko Bogdan, Amira Medunjanin i portugalska fado diva Mariza.
– Tu se samo razumiju vlastiti problemi, navija se samo za svoje nepogrešive vođe i partije, i nema empatije ni za šta što je malo drukčije i strano – dodao je Šerbedžija.
GLAS: Nedavno ste bili u Londonu. Tamo snimate špijunski triler. Šta možete da nam kažete o saradnji sa Gerijem Oldmanom?
ŠERBEDžIJA: Evo opet sam u Londonu i vraćam se uskoro jer imam koncerte u Zagrebu, Šibeniku, pa onda u Banjaluci i u Beogradu. Zatim imam par dana odmora, pa sviramo u Opatiji, a 16. jula mojim koncertom otvaramo našu sezonu Kazališta “Uldžsses” na Brionima. Potom se vraćam u London i tako će biti svakog mjeseca sve do oktobra. Putovaću tamo-amo, jer su engleski producenti pristali da ispoštuju moje obaveze u julu i avgustu koje imam na Brionima sa našim teatrom. Ova serija je jako zanimljiva. Ne mogu govoriti o sadržaju, niti o ulogama, ali mogu reći da je sjajno napisana i da mi je uloga super. Uglavnom imam sve scene sa Gerijem Oldmanom. On je jako zanimljiv čovjek i sjajan glumac.
GLAS: Kada uspostavimo paralelu sa kinematografijom i produkcijom u Velikoj Britaniji i onom na našim prostorima, šta je ono što nama nedostaje i da li možda produkcija na našim prostorima ima i nekih prednosti u odnosu na Veliku Britaniju? Šta je ono što bismo mogli naučiti od njih?
ŠERBEDžIJA: Oh, ima mnogo toga što se može učiti od Engleza, naročito što se televizijskih serija tiče. Mnogo su humaniji od Amerikanaca. U američkim televizijskim serijama sve ide kao po nekoj tvorničkoj traci. Reci što brže tekst i ne glumi previše. U Engleskoj oni rade više filmski. Daje se dovoljno vremena za kadrove i scene. Imao sam već iskustva sa engleskim serijama, kao što je na primjer “Dauntaun Ebi”. Ali što se tiče filma, tu je stvar drugačija. I Jugoslavija je bila filmska velesila, tako da su i oni mogli mnogo učiti od, na primjer, Žike Pavlovića, Makavejeva, Petrovića, Žilnika, Gorana Markovića, Kusturice, Milča Mančevskog…
GLAS: Ove godine ste objavili pjesmu “Govorila je tako tiho, tiho” koju ste posvetili ženama. Pjesma govori o odnosu muškarca i žene koji je neiscrpan izvor umjetnosti. U čemu se ogleda ta poezija žene? Da li je ženski glas postao bar malo glasniji nego ranije?
ŠERBEDžIJA: Pjesmu “Govorila je tako tiho, tiho, tiho”, napisao je moj prijatelj Damir Urban baš za mene. Jako volim tu pjesmu i izvešćemo je u Banjaluci. A šta da vam odgovorim o ženskim pravima i emancipaciji. Ona se dešava u svijetu i svakim danom žene dobijaju u svojoj misiji izjednačavanja svoje pozicije u društvu sa muškim polom, premda su one za mene već odavno mnogo važnije nego mi muškarci i mnogo savršenije.
GLAS: Kako čovjek, umjetnik, da savlada taštinu?
ŠERBEDžIJA: Svaki čovjek je tašt. Neko više neko manje, pa tako i umjetnici. A svi mislimo da nismo tašti, pa tako i ja. Treba pitati druge da o tome sude. Čovjek sam za sebe često misli da čini mnoge stvari ispravno, a mnogo puta ne zna, pa čak i ne sluti da nekome nanosi nepravdu svojim riječima i postupcima. Svi ti odnosi među ljudima su jako komplikovani, zato treba biti blag i imati razumijevanja za ljude oko sebe koji drukčije misle i osjećaju i koji drukčije žive.
GLAS: Nedavno je izašlo “Lagunino” izdanje knjige “Una”. Glumili ste u filmskoj ekranizaciji ove knjige. Da li se čovjekova potreba za slobodom i danas skupo plaća? Imamo li mi samo privid slobode, je li ona samo iluzija?
ŠERBEDžIJA: Sloboda može postojati ili je nema u društvu i u svijetu u kome živimo. To je opšta ili kolektivna sloboda, koja je različita od države do države i od naroda do naroda. Mene samo zanima individualna sloboda. Kada ne bih imao prilike da je ispoljavam i osjećam, ne bih mogao da živim u tom gradu, u toj državi. Zato mnogo putujem, pa ipak uspijevam da osjetim tu svoju slobodu i znam da ne pripadam nijednoj partiji, ni sistemu. Ali ponekad me uhvati tuga kada vidim koliko mnogo ljudi danas pati u ovim našim novim slovenskim državama. Kao da su ljudi nečim ucijenjeni i hipnotisani. Niko i ne razmišlja o individualnoj slobodi. Ta dovoljno je da ima od čega da se skromno preživljava. Zato više nema ni ideala. Ljudi su pristali na prosječnost, a to je ponekad strašno.
GLAS: Šta je luča našeg vremena?
ŠERBEDžIJA: Ne znam, vjerujte mi. Ponekad mi se čini da je svjetiljka ugašena i da glavinjamo u nekom začaranom i tamnom krugu.
GLAS: Šta za Vas predstavlja koncert uživo danas nakon svih ograničenja i zabrana? Šta spremate za “Banjaluka fest”?
ŠERBEDžIJA: Velika stvar. Ponovo sloboda. Potiskivanje straha i druženje sa ljudima.
GLAS: Kako Vi vidite Banjaluku?
ŠERBEDžIJA: Banjaluka je grad u kome je živjela moja rođena sestra Milica i njen muž Danko Kuzmanović i njihovi sinovi Saša i Boris. Oni su već dugo godina u Vankuveru. Kako vidim Banjaluku? To je grad u kome Bosna odjekuje svojom tradicijom, mentalitetom i istorijom. Tu su se miješale religije i narodi sa svojim malim različitostima, a opet tako slični i posebni. Radujem se da ću doći nakon ovog teškog perioda i vremena koje nas je sve skupa malo promijenilo, ali i ostarjelo.
Spas
GLAS: Prethodna godina je bila izazovna za sve. Prvi put ste održali virtuelni koncert, kakvo je to iskustvo bilo za Vas? U čemu ste crpili energiju?
ŠERBEDžIJA: Svirao sam sa svojim “Zapadnim kolodvorom” u maloj sali u “Croatia Recordsu”, ali sam ipak pozvao troje svojih prijatelja da direktno gledaju i slušaju koncert. I to me je spasilo. Pjevao sam njima, a to na televiziji nisu ni primijetili.