Povodom skorog početka nove školske, razgovarali smo sa pravobraniteljicom za djecu Ivanom Milas Klarić, o radu njenog ureda na sprječavanju kršenja prava djece.
ANA BENAČIĆ
Ona nam otkriva da raste broj pritužbi na nastavu vjeronauka i to ne samo zbog tog što ga se ne stavlja na kraj, odnosno na početak nastave, već i zbog sadržaja koji su uvredljivi prema djeci koja nisu katoličke vjeroispovijesti. S druge strane, brojni incidenti koji uključuju maloljetnike i dospijevaju u javnost govore o nedostatku drugog predmeta – ime mu znate.
Vama konstantno raste broj prijava. Pripisujete li to sve učestalijim kršenjima prava ili upoznatošću javnosti sa postojanjem vaše institucije?
– Ja bih rekla da svijest ipak raste. Naravno, ima i prijava koje ne znače kršenje prava – ljudi prijavljuju svašta, misleći da je došlo do povrede prava njihovog djeteta. Dijete dobije u školi četiri, a ne pet i roditelji se obrate meni.
Prijavljuju profesore?
– Da, sve. Mislim da je važno znati da mi ne donosimo odluke i rješenja pojedinačnih slučajeva, mada često čujemo: “Idite u školu pa riješite situaciju”. Mi to ne radimo, to je potpuno nepoznavanje naše funkcije. Mi se bavimo primjenom propisa, usklađivanjem propisa s Konvencijom o pravima djeteta i ostalim konvencijama, dajemo preporuke nadležnim institucijama, vezane za zakonodavstvo i slično. Primamo i pojedinačne prijave, pa i anonimne, ali one nam služe kao orijentir i upoznavanje s praksom, da bismo mogli reagirati na nekoj općenitijoj razini. Mi ne možemo rješavati pojedinačne slučajeve; za to postoje centri za socijalnu skrb, policija, škola, agencije, zavisi o čemu je riječ. Mi, primjerice, ne možemo, niti trebamo odlučivati s kim će dijete živjeti.
Prema izvješćima o radu vašeg ureda, najčešće prekršeno je upravo pravo na život uz roditelja i na roditeljsku skrb.
– Da, to su najčešće prijave, zatim nasilje nad djecom i zanemarivanje djece te obrazovna i zdravstvena prava.
Ravnatelji se boje udaljiti pojedine optužene zlostavljače (FOTO: Lupiga.Com)
A najčešći prijavitelji su roditelji.
– Da. Najčešće se žale zbog problema u ostvarivanju kontakata, susreta i druženja s djecom, a ponekad prijavljuju i institucije, centre za socijalnu skrb, mada se uglavnom žale i na bivšeg partnera i na centar. Događa nam se da nam se javljaju oba roditelja s potpuno suprotnim zahtjevima. Mi tada tražimo izvješća centara, pratimo donošenje sudskih odluka i zapravo monitoriramo kako radi sustav i kako se štite prava djece te se, ako je to potrebno, uključimo s preporukom, upozorenjem ili prijedlogom zaštite najboljeg interesa djeteta
Pripisujete li i porast broja prijava i povećanom broju razvoda, koji su prije par godina u siječnju premašili broj sklopljenih brakova?
– Pa, i tome. Nema lijepih razvoda, ali, na svu sreću, sukobi se nakon nekih godinu dana ipak primire. Nama u pravilu “ostaju” oni koji su na početku razlaza ili se nisu primirili, što je manji postotak. Dijete ne može istovremeno živjeti na dva mjesta, to je valjda jasno.
Djeluju li razvodi negativno na prava djece?
– Ne nužno. Možete imati loš tretman djece i u braku. Ako su ljudi u redu, razvod ne mora nužno biti loš.
Kada govorimo o nasilju, što se najčešće prijavljuje?
– Uglavnom nasilje odraslih prema djeci i nasilje između djece. Kada govorimo o nasilju prema djeci, najčešće se prijave odnose na roditelje koji krše prava djece, pa onda na nastavnike, sportske klubove. Nasilje između djece najčešće se događa u školi i na internetu.
Često se može čuti kako roditelji danas svoje dijete tretiraju kao projekte i nepogrešive jedinke, pa su učitelji često ti koji su krivi za njihov loš uspjeh u školi, zato što ne znaju prepoznati “brilijantnost” djeteta. Uz taj dojam ide i zaključak da toga nije bilo prije 30-ak godina, kada su nastavnici uživali veći autoritet.
– Ponekad i sama imam takav dojam, jer se sjećam svog školovanja i tadašnjih odnosa. Danas roditelji, čini mi se, prebrzo trče u školu kada se nešto dogodi. Ipak, teško je generalizirati, jer imate roditelja koji su brižni i žele zaštititi prava svog djeteta, koja jesu prekršena i to je u redu. S druge strane, mislim da je nestalo poštovanja prema svim strukama, tako i prema stručnjacima u školi, pa se stalno preispituju odluke na razini struke. No, s druge strane, odluke netko mora donijeti i presjeći – ne mogu roditelji uvijek odlučivati umjesto struke. Svaka želja, naime, nije ujedno i pravo, zato i veći broj prijava ovom uredu ne znači i porast kršenja prava djece. Tu treba biti iskren i racionalan.
Ovakva situacija u školstvu dovela je čak do samoorganiziranja nastavnika, u namjeri da formiraju neku vrstu opozicije roditeljima, čija su djeca ponekad i nasilna prema obrazovnom kadru.
– Naravno da treba stati na loptu, ali rekla bih da je većina nastavnika, roditelja i djece sasvim u redu. Normalnom komunikacijom se sve da riješiti, ali u svakom poslu ćete imati jedan posto ljudi s kojima je to teško. Čini mi se da se cijeli sustav zapravo i bavi tim jednim manjim postotkom ljudi, koji su nezadovoljni pa pišu na različite institucije. Ne samo nama, nego i Vladi, Saboru, svakome. Doduše, to ponekad govori i o tome da sustav nije djelotvoran pa građani više ni ne znaju kome da se obrate. Ima svega, teško je generalizirati.
Koje su najčešće povrede obrazovnih prava?
– U periodu upisa i prijava na različite programe, neovisno o stupnju, imamo najviše prijava i to najčešće roditelja djece sa poteškoćama u razvoju; a onda i pred kraj školske godine imamo pritužbe na zaključne ocjene i pedagoške mjere. Zatim, tu je i nasilje unutar obrazovnih ustanova, od vršnjačkog do onoga od strane nastavnika. Roditelji djece u predškolskoj i osnovnoškolskoj dobi najčešće se žale na promjene nastavnika zbog bolovanja i porodiljnih dopusta, mada tu ne bih rekla da je došlo do povrede, jer je djetetu osigurano pravo na obrazovanje.
Glad djece u školama nije alarmantna, ali siromaštvo jest veliko (FOTO: Lupiga.Com)
Imamo i povećanje prijava, koje se uopće ne tiče kršenja prava djece, iako se reflektiraju na kvalitetu obrazovanja, a tiču se neriješenih međuljudskih i radnopravnih sporova u različitim institucijama, sukob na razini nastavnik-nastavnik, ravnatelj-nastavnik. Radnopravni odnosi su sve veći problem. Primjerice, kada postoje prijave za spolno uznemiravanje i zlostavljanje djece, a sudski spor nije dovršen. Iako bi mogli, ravnatelji se boje udaljiti te kadrove iz škole, a boje se upravo radno-pravnih sporova. Obrazovni sustav je tu potkapacitiran, ne postoje ekipirane pravne službe. Zato nam se događa da u sustavu godinama ostaju osobe koje tu ne bi trebale biti.
Kakve su vaše sugestije?
– Za početak savjetujemo da se prilikom zapošljavanja za sve osobe – ne samo u obrazovanju, nego i u sportskim klubovima i kampovima koji rade s djecom – traže potvrde od Ministarstva pravosuđa o tome da nisu osuđivane zbog kaznenih djela na štetu djece.
Primate li pritužbe zbog nastave vjeronauka, konkretno zbog poticanja nesnošljivosti prema ateistima, o čemu se nerijetko može čitati u medijima, ali i iz izvadaka literature za taj predmet?
– Da. Imali smo prijave i od udruga i samih roditelja. Ove godine bilježimo porast tih prijava. Davali smo preporuke i Ministarstvu obrazovanja, Hrvatskoj biskupskoj konferenciji i autorima udžbenika da knjige ne smiju sadržavati diskriminatorne tekstove po bilo kojoj osnovi. Ministarstvo nam je odgovorilo da će o tome pregovarati s autorima udžbenika, međutim, do dana današnjeg nisam dobila konkretan odgovor što će biti s tim udžbenicima i hoće li biti povučeni. U tom smislu nisam zadovoljna reakcijom Ministarstva. Čini mi se da ne žele ući u sukob. Preporučivali smo i da se ostaloj djeci osiguraju drugi sadržaji ili vjeronauk za druge vjeroispovijesti. Zapravo nije dobro riješeno što se vjeronauk, kao izborni predmet, pohađa u vrijeme redovne satnice. Rješavanje tog problema i dalje se razlikuje od škole do škole – stavljanjem vjeronauka na kraj ili početak nastave – no, to nije sustavno riješeno.
Zaprimate li pritužbe na prečesto mijenjanje udžbenika – što otežava njihovu preprodaju, razmjenu i roditeljima poskupljuje nabavku? Ili možda na pogodovanje određenim izdavačima, koji profitiraju na tome?
– Mi se ne možemo miješati u izdavačke politike, sadržaj i određivanje koji je udžbenik primjeren. Konvencija određuje da obrazovanje mora biti zajamčeno te da osnovnoškolsko obrazovanje mora biti besplatno. I sad dolazimo do tog “ali” – različite jedinice lokalne samouprave imaju različite mogućnosti. Tako Grad Zagreb osigurava besplatne udžbenike, a na roditeljima ostaju dodatni materijali, koji isto stvaraju troškove. Tu dolazi do diskriminacije djece, ne na razini zakonodavstva, nego u praktičnom smislu, ovisno o mogućnostima lokalne zajednice. U idealnim uvjetima, osnovnoškolsko obrazovanje bi u potpunosti trebalo biti besplatno, ali ekonomska situacija se ponajviše odrazila na obrazovanje, zdravlje i socijalnu skrb. Roditelji nam se često žale da nemaju za dodatne školske materijale i izlete, koji puno koštaju, pogotovo kada ima više djece u obitelji.
Razvod ne mora nužno biti loš za djecu (FOTO: Lupiga.Com)
Na koji način se kriza odražava na zdravlje djece?
– Čim imate smanjenje prihoda, ta tri sustava to najviše osjete i kad su u pitanju odrasli i djeca. Imate duže liste čekanja, lijekove i pretrage koji nisu dostupni. Slično kao što se na djecu odražavaju i gubitak posla roditelja ili iznos socijalnih naknada, koje ne moraju biti naslovljene na djecu, ali odrasli, pa onda i djeca, osjete ako su one manje. Ekonomska situacija se uvijek odražava na djecu, iako ona nisu ti koji rade – rade im roditelji ili ne rade pa nemaju plaću.
Jedna od (medijski) najjačih kampanja zadnjih godina upravo se ticala pitanja jesu li djeca u pojedinim hrvatskim školama…
– …gladna. Da. Kampanja se može napraviti i bez konkretnih zadataka, pa sam zatražila očitovanje Ministarstva obrazovanja. Ono nam je uputilo dopis u kojemu se navodi relativno mali broj pritužbi škola da obroci nisu uplaćeni. Prema službenim podacima, dakle, stanje nije alarmantno. No, ipak mislim da to jest problem. Naime, ako neka obitelj ima za plaćanje obroka to ne znači da inače nije siromašna, da ima dovoljno za odjeću, obuću, izlete, izvanškolske aktivnosti, koje su im nedostupne, pogotovo izvan velikih gradova, gdje se roditelji snalaze i preko raznih udruga, dok, primjerice, po Slavoniji i Dalmatinskoj Zagori nema tih mogućnosti. Nedavno istraživanje UNICEF-a o siromaštvu djece u Hrvatskoj tako doista iznosi alarmantne podatke, ali navodi još nešto – da smo mi kao društvo još uvijek solidarni, empatični, spremni se žrtvovati za djecu pa će tako roditelj izdvojiti više za tenisice djetetu da se ono ne bi osjećalo izdvojeno, a možda neće kupiti nešto drugo za kuću što je potrebno. Ne radi se, dakle, samo o gladi, ima i sto drugih stvari – dosta je velika raznolikost, pogotovo teritorijalna, i rekla bih da to kako će ti biti ovisi u velikoj mjeri o tome gdje živiš.
Kako ste doživjeli medijske priloge vezane za mimohod Hrvatske vojske povodom 20. godišnjice Oluje, gdje su novinari čak i djecu ispitivali o tome kako im se sviđaju tenkovi? Kako se ovakvi događaji odražavaju na psihologiju djece?
– Često nas o tome pitaju, ali ovaj ured nije tu da propisuje moralne parametre, ni netko tko procjenjuje ukuse za sve što se događa oko djece općenito, niti smo cenzori. Pitaju nas često što mislimo o nekoj dječjoj pjesmici. Ne mislimo ništa nužno, iako se ona meni može sviđati ili ne. Djeca svašta slušaju, no to ne znači da su im prava povrijeđena. Militarizacija djece u smislu da sudjeluju u ratnom sukobu je apsolutno nedopustiva prema međunarodnim dokumentima, ali sâmo gledanje parade ili razgovor o vojnoj opremi ne znači kršenje njihovih prava. Imali smo i upit vezano za djevojčicu angažiranu za pjevanje na paradi. Zaključak je bio da su roditelji dali pristanak za njeno sudjelovanje u događaju od javnog značaja i nemam ja tu što, niti bih trebala davati dozvolu za to. Bitno je da su djeca sigurna na takvom događaju. Djecu se tako može i pitati što misle o vojnoj opremi, jer i ona imaju pravo na izražavanje svog mišljenja. Ne možemo djecu sačuvati od svega u životu i držati ih pod staklenim zvonom, izvan realnosti. Ne treba ni sve politizirati.
Iako ističete da niste moralni arbitar za razne pojave u društvu, molila bih Vas da prokomentirate dva događaja o kojima se puno razgovaralo u javnosti u vrijeme Oluje. Prvi je nacističko salutiranje djeteta u izravnom javljanju novinarke RTL-a sa proslava godišnjice Oluje iz Knina, a drugi je rasistički napad skupine tinejdžera na trgu bana Jelačića. Zašto se to, po Vama, događa i je li nam obrazovni sustav nedovoljno jasno određen prema nacističkoj prošlosti Hrvatske pa i djeca krivo zaključuju da takva ponašanja mogu biti poželjna?
Salutiranje (FOTO: Screenshot RTL)
– Očito su i obitelj, i škola, i društvo zakazali u svojoj bitnoj zadaći – da djecu pouče kako je nesnošljivost pogubna i opasna. Međutim, licemjerno je optuživati samo maloljetnike koji to čine, a istodobno tolerirati pojavu da se mnoge osobe iz javnog života ne distanciraju od simbola i ličnosti koje su bile predstavnici takvih režima. Upravo zato smo upozoravali i upozoravamo da je iznimno važno da djeca u dječjem vrtiću i školi dobivaju sustavnu poduku iz građanskog odgoja i odgoja za ljudska prava te za toleranciju i suživot u demokratskom društvu. Djeci treba jasno reći kako je govor mržnje neprihvatljiv i da je uporaba znakovlja rasističkih režima zakonom zabranjena i kažnjiva, odnosno da je pravo na izražavanje vlastitih stajališta i političkih uvjerenja ograničeno obvezom poštovanja ljudskih prava drugih.
Kada govorimo o zloporabi opijata, procjenjuje se da je ipak pao broj ovisnika o teškim drogama, prvenstveno heroinu u odnosu na, recimo, devedesete. Kakvi su vaši podaci o zloporabama droga među mladima?
– Točno, to se drži pod kontrolom. Boljka današnjeg doba je što se pojavljuju droge u izmijenjenim oblicima, primjerice kao ‘osvježivači’, u smart shopovima. Imali smo i jedan smrtni slučaj djeteta i prateće neprimjerene medijske napise. Imamo danas 30-ak novih opijata koji su stavljeni na listu zabranjenih sredstava. U Europi je taj opseg daleko veći, pa mislim da tu ima prostora za pomake, stoga surađujemo i s Vladinim uredom za suzbijanje zloporabe opojnih droga te ministarstvima unutarnjih poslova i zdravlja. Zalažem se tu za kombinaciju represije i prevencije, putem edukacije. I tu nam je potreban zdravstveni odgoj, koji već desetljećima nemamo riješen sustavno, obvezno i na cijelom području zemlje. Mi gubimo veliki dio generacija djece upravo zato što bježimo od zdravstvenog i građanskog odgoja. Ima puno eksperimentalnih i drugih programa, koji se provode u sklopu civilnog društva, ali radi se o tome da bi takve informacije morale biti dostupne svoj djeci, kroz sustav.
Kako gledate na povlačenje ministra obrazovanja Mornara u odnosu na njegovog prethodnika Jovanovića, koji se čvršće zalagao za uvođenje zdravstvenog odgoja?
– To nije dobro. Tu je trebalo zauzeti puno jasniji stav. Šteta je da smo to propustili i to zbog tako jednog užasno malog prijepornog segmenta zdravstvenog odgoja. Trebalo je omogućiti djeci barem ovih 95 posto kurikuluma, koji nije sporan. Što je štetno u tome da se djecu uči o štetnosti droge, alkohola ili o većini stvari drugih stvari iz kurikuluma? Gubimo vrijeme bespotrebno. Djeca imaju pravo na obrazovanje o zdravlju i točka, a sada će ponovno početi školska godina bez njega. Mi na to godinama upozoravamo i nastavit ćemo, bar dok sam ja tu.
Lupiga.Com