fbpx

Mi živimo jedan rat sjećanja

58379865 2790344710993134 1426573026589147136 o 810x541

Nedžad Novalić iz Centar za nenasilnu akciju Sarajevo-Beograd govori za platformu Mreže za izgradnji mira o obilježavanju 27. godišnjice zločina na Kazanima, kulturi sjećanja u BiH, kao i svijetlim primjerima koji pokazuju da je zajedništvo u BiH ipak moguće

Razgovarao: Đorđe Krajišnik

U Sarajevu ste protekli vikend zajedno sa nekoliko drugih organizacija obilježili 27. godišnjicu zločina na Kazanima, kako gledate na ovaj događaj, te na poruke koje su iznesene tokom okupljanja?

– Smatram da je važno da su se i u uvjetima pandemije COVID-19 u Sarajevu održali javni skupovi na kojima je podsjećeno na žrtve koje su ubijene na Kazanima tokom 1992. i 1993. godine. Osnovna poruka, kao i na drugim ovakvim okupljanjima, jeste da se porodicama žrtava omogući pravo na sjećanje, a da mi kao društvo izgradimo jedan odgovoran odnos prema svim zločinima koji bi uključivao osudu zločina, dostojanstveno obilježavanje i solidarnost sa žrtvama.

Kazani su, kako su prisutni tokom okupljanja istakli, crna mrlja na obrazu otpora grada Sarajeva u ratu, šta po vašem mišljenju priječi da Kazani budu dostojno komemorirani na nivou grada?

– Priča o suočavanju sa zločinima na Kazanima traje od 1993. godine i prolazila je kroz različite faze. Danas je važno da, barem mi se tako čini, najveći broj ljudi, pa i zvaničnika, u Sarajevu ne negira da se radilo o ratnom zločinu i da žrtvama treba podići spomenik. Možemo govoriti da u jednom dijelu javnosti još uvijek postoji relativiziranje zločina, ali Kazani jesu, zahvaljujući naporima različitih dijelova aktera, značajno detabuizirani, Kazane posjećuju i počast žrtvama odaju zvaničnici Grada Sarajeva, Kantona Sarajevo i Federacije BiH. Čini se da je izgradnja spomenika bila inicijativa pojedinaca i da institucije nisu nastavile započeti posao. Tu prije svega mislim na g. Svetozara Pudarića, potpredsjednika FBiH i nekadašnjih čelnika Grada Sarajeva koji su prije desetak godina inicirali izgradnju spomenika i osigurali inicijalna sredstva. Nažalost, njihovim odlaskom, prvo iz institucija pa i njihovom kasnijom smrću, ideja o spomeniku je negdje zapela i važno je da se ona aktuelizira.Koliko smo mogli saznati iz komunikacije sa aktuelnim vlastima na nivou Grada Sarajeva i Federacije BiH, ove godine su trebale biti finalizirane pripreme za izgradnju spomenika na samom lokalitetu Kazana, ali je pandemija poremetila planove. Želimo da vjerujemo da se ne radi o izgovorima i da ćemo već idući oktobar dočekati sa izgrađenim spomenikom na Kazanima.

Kako vidite taj budući spomenik na simboličkoj razini, šta bi on po vašem mišljenju značio Sarajevu kao gradu?

– Izgradnja spomenika na Kazanima je, da tako kažem, minimum onoga što se treba uraditi. Kao što znate, radi se o teško pristupačnoj lokaciji. Istovremeno s idejom da se na samim Kazanima podigne spomenik, postoji ideja i da se na neki prikladan način negdje u gradu obilježi stradanje građana Sarajeva na Kazanima. Vlast koja podržava ideju da se spomenik podigne na Kazanima pravda to činjenicom da su se ubistva desila na toj lokaciji, ali se na taj argument može odgovoriti kontraargumentom da su ljudi odvedeni iz centra grada, da su bespravno uhapšeni u svojim domovima, da su neki od njih prije smaknuća na Kazanima bili mučeni na različitim lokacijama… Na kraju krajeva, spomenik je samo neki materijalni biljeg našeg sjećanja na žrtve, važno je da se podigne, ali on nije sam sebi svrha. Izgradnjom spomenika odala bi se počast, njihove porodice bi na simboličkoj razini doživjele priznanje svojih žrtava, vlast bi se jasno odredila spram ratnih zločina i solidarisala sa žrtvama. Taj spomenik bi bio vidljiv u javnom prostoru, u svakodnevici građana, a ne tek sporadičnim pominjanjima i podsjećanjima.

Centar za nenasilnu akciju tokom cijele godine ima slične akcije na stratištima širom BiH i prostora nekadašnje Jugoslavije, prošlo je više od dvije decenije od ratova i zločina, kako vidite kulturu sjećanja danas, koliko se uspjelo u dezintegraciji naizgled okamenjenih etno-nacionalnih narativa?

– Istražujući aktuelnu kulturu sjećanja i već podignute spomenike jasno se dolazi do zaključka da mi u cijelom regionu živimo jedan rat sjećanja. Uz različite nijanse može se govoriti o jednakom modelu sjećanja u kojem se samo i isključivo sjećamo vlastitih žrtava, dok negiramo ili relativiziramo zločine koji su počinili naši sunarodnjaci. Taj model se prenosi na buduće generacije kroz porodicu, obrazovanje, medije, i doista je teško govoriti koliko se uspjelo na razgradnji tog modela. Opet s druge strane, postoje primjeri koji nam vraćaju nadu da je moguće jedno drukčije sjećanje zasnovano na solidarnosti sa svim žrtvama i osudi svih zločina. Vidimo da se mladi koji nisu ni upamtili rat zajednički sjećaju i Kazana, Stupnog Dola, Trusine, Srebrenice, Ahmića… Ili primjer mješovite grupe ratnih veterana iz BiH, Hrvatske i Srbije koji su zajednički otišli na više od 30 mjesta stradanja i položili cvijeće, iskazali solidarnost sa žrtvama, porazgovarali sa njihovim porodicama, pozvali da se procesuiraju odgovorni za zločine bez obzira iz koje su vojske…

Jedan od važnih segmenata rada vaše organizacije je neposredan terenski rad, razgovori i suočavanje sa prošlošću u direktnom susretu sa preživjelima i sa mjestima zločina, koliko se ovim vidom komunikacije, van buke institucija postižu dalekosežniji rezultati, daleko deklarativnih političkih govorancija na godišnjice stradanja?

 – Ti susreti  sa običnim ljudima na terenu, sa porodicama žrtava, su istovremeno bolni i tužni, a opet motivirajući, jer vidite da za obične ljude priča o izgradnji mira podrazumijeva konkretne korake koji su tim ljudima značajni. Kada se susretnete sa staricom koja je danas jedina povratnica u svoje mjesto i kada sa njom zajednički obilježite mjesto stradanja njenih komšija koje ni danas nije obilježeno, onda vidite da tim ljudima takve stvari znače, vidite da su vas doživjeli kao podršku. Ili kad vam se zahvale roditelji ubijene djece što ste došli na komemoraciju koju organizuju za svoju djecu bez prisustva političara i politike… Postoje značajni primjeri gdje se ljudi solidarišu sa žrtvama bez obzira na njihovu etničku pripadnost, daleko od kamere, projekata, ljudi žive jedni sa drugima ili bar jedni pored drugih, usmjereni su jedni na druge, vidimo da čak i neki gradonačelnici, kao što su oni u Rudom, Varešu, Zavidovićima i drugdje prelaze te postavljene granice i prave jedan iskorak. Ovdje namjerno biram da govorim o lijepim primjerima, onih negativnih smo svjesni, ne ignorišemo ih kada pravimo presjek cjelokupnog stanja, ali je važno da se čujemo i za ovakve pozitivne primjere. Važno je da se o njima govori, jer ohrabruju mnoge, koji u srcu osjećaju da treba i sami da učine iskorak, ali ne znaju kako bi to učinili.

U okviru vaših aktivnosti sarađujete, kako ste pomenuli, sa veteranima svih zaraćenih strana, povezujete ih i potičete dijalog, kakva su vam iskustva u takvim aktivnostima, kako ti ljudi nakon svih ovih godina gledaju na činjenicu da su u ratu bili na suprotnim stranama, a da sad, vjerovatno, jednako tavore na sve tri strane sa našom stvarnošću?

 – Sa ratnim veteranima iz BiH, Hrvatske i Srbije sarađujemo od 2002. godine. Danas je to jedna brojna grupa, koja je dovoljno izgradila međusobno povjerenje da može da preuzme značajnu odgovornost na svoja pleća kao što su odlasci na javne komemoracije i iskazivanje poštovanja svim žrtvama. Svako od njih je zasebna priča, sa različitim životnim pa i vojničkim iskustvom. Iako nemaju jedinstven pogled na sva pitanja, niti tome teže, uz sve razlike danas ti ljudi razgovaraju, druže se, žele da svojoj djeci ostave jedno bolje društvo… Ono što ih okuplja jeste želja da se rat ne ponovi ni njima, ni njihovoj djeci, niti ikome drugom, da nemaju nikakvu zadršku da odaju počast svim žrtvama, da odu i tamo gdje su njihovi sunarodnjaci počinili zločin, da ukažu da je neko mjesto stradanja neobilježeno i da iniciraju njegovo obilježavanje bez obzira ko su žrtve, a ko počinioci…

Pitanje postraumatskog sindroma jedna je, rekao bih, još uvijek tabu tema u našem društvu, koliko smo se suočili sa ovim problemom, te šta je ono što organizacije kao vaša mogu doprinijeti na tom polju?

 – Centar za nenasilnu akciju ne radi direktno na pitanjima vezanim za PTSP, ali svakako da dio ljudi koji učestvuju u našim aktivnostima to doživljava kao suočavanje sa ratnim naslijeđem i na jednom ličnom nivou. Nivo nasilja koji smo imali u BiH, pa i u regionu, je toliki da mi imamo hiljade i hiljade direktnih žrtava rata, da smo imali skoro pola miliona aktivnih vojnika, da su i najmlađi bili izloženi nasilju i odrasli su u takvim okolnostima. Nažalost, taj problem, čini mi se nije prepoznat dovoljno u našem društvu, recimo hiljadama ratnih veterana vlasti su se samo zahvalile i iz vojničke uniforme ih poslali na biroe za zapošljavanje gdje su započeli jednu egzistencijalnu borbu. Mnoge žrtve ni danas nisu uspjele da regulišu svoj pravni status, svjedoci na suđenjima nemaju adekvatnu podršku, a svjedočimo da se ratna trauma prenosi i na nove generacije koje rat i ne pamte.

mreza-mira.net