MARJETA ŠINKO: Tužno je da se žene danas bore za prava koja su imale njihove majke

Pokazuje se da se ženska prava moraju uvijek iznova braniti i da u niti jednom trenutku ne možemo sjesti, zadovoljno se opustiti i reći “u redu, dostigle smo nešto što više nikad neće biti napadnuto”. Užasno je tužno da se moja i mlađe generacija žena moraju boriti za prava koja su bila samorazumljiva generaciji moje majke.

Marjeta Šinko, politologinja je školovana na zagrebačkom i hamburškom sveučilištu, doktorica znanosti i asistentica na Fakultetu političkih znanosti gdje je suradnica u nastavi pri kolegijima “Komparativni politički sustavi”, “Javne politike” i “Uvod u političku znanost”. Stručno se usavršavala u Berlinu, Ljubljani i na Sveučilištu Alberta u Kanadi. Zbornik politoloških tekstova “Žene i politika” koji je uredila, dio je biblioteke Žene i… (feministički udžbenici) kojom Centar za ženske studije nastoji popuniti praznine u teorijskoj i obrazovnoj feminističkoj literaturi kroz standardizirane prijevode ključnih tekstova iz područja roda i politike na hrvatski jezik. Feminizam i politologija, demokracija i rod, javno i privatno, žene kao politička manjina, rodni jaz, povećanje zastupljenosti žena u predstavničkim tijelima, političke stranke i kvote na stranačkim listama, sve su to politološki pojmovi i fenomeni kojima se bavi ova knjiga i koji su važni jer, kako se naglašava u uvodu, “politika, definirali je kao moć, zajednicu ili institucije, realnost je ženskih i muških života”.

Izabrani tekstovi iz zbornika “Žene i politika” ponajviše se bave uvođenjem roda kao analitičke kategorije unutar političke znanosti, što je proces koji je zapravo počeo sedamdesetih godina prošlog stoljeća u svijetu, ali kod nas još uvijek predstavlja neku vrstu znanstvene avangarde?

– Iz hrvatske vizure, što se roda tiče, na razini bazične terminologije imamo gadnih problema. To se najviše vidi po tome kako smo imenovali naše ključne institucije, dokumente i regulativu unutar tog javnopolitičkog područja. Zakon o ravnopravnosti spolova u naslovu ima spol, a onda se unutra spominje rod i nigdje nije definirano što je spol, a što rod. Opet s druge strane, Zakon spolnu ravnopravnost definira gotovo identično kao što Vijeće Europe definira rodnu jednakost, tako da ispada da u Hrvatskoj spol jest rod, što na razini pravničkog, i posljedično svakodnevnog, leksika dovodi do konfuzije. Distinkcija roda je jako važna ako uzmemo u obzir da je rod društveni konstrukt i samim tim intrinzično povezan s politikom, s političkim djelovanjem, s institucijama, načinima na koji se formuliraju politike i zakoni – i načinima na koji potonje strukturiraju rod. Kategoriji roda trebamo uvijek pristupati kao kategoriji koju trebamo empirijski provjeriti jer je to fluidan koncept, koncept koji se mora uvijek iznova propitivati. Što konkretno jesu rodovi u Hrvatskoj 2016.? Način na koji se manifestira femininost 2016. godine nije isti kao 1940. godine. Na primjer kod nas je i dalje živa ostavština socijalizma u kojoj je potpuno normalno da žena radi, situacije s dva hranitelja obitelji su sasvim uobičajene i sumnjam da se puno muškaraca osjeća ugroženim jer im žene rade. Ali tako nije bilo ranije.

Zbornik “Žene i politika”, treća je knjiga u ediciji biblioteke Žene i… (feministički udžbenici) kojom Centar za ženske studije želi kroz prijevode ključnih testova i teorijskih rasprava popuniti terminološke praznine iz područja roda i politike (ILUSTRACIJA: czs.hr)

Uvođenje kategorije roda unutar politologije je važno jer, između ostalog, uvodi feminističko gledanje na obiteljske odnose i odnose moći u osobnoj sferi koji posljedično postaju politički odnosi?

– Po tom pitanju je došlo do pomaka, ne može se reći da nije, ali govorim o politološkim zajednicama koje su heterogenije i veće, dok je naša zajednica prilično mala, bavi se manjim opsegom tema. Da je do pomaka došlo, vidi se i po nekim udžbenicima u kojima se o feminizmu govori kao o legitimnoj perspektivi. Na razini prakse, upravo nastojanjima feministkinja i to onih radikalnih, danas možemo govoriti o različitim politikama suzbijanja obiteljskog nasilja ili nasilja nad ženama općenito. Upravo nastojanjima feministkinja privatna sfera je demistificirana i regulirana, mislim prije svega na nasilje u obitelji i silovanje u braku. Naravno, feministkinje će uvijek biti nezadovoljne brzinom napretka i to je potpuno opravdano, tim više što se u zadnje vrijeme događaju regresije koje su oprečne tom razvoju.

U zadnje vrijeme kod nas se aktualizirala priča oko roda zbog Katoličke crkve koja podjelu na rod i spol vidi kao najveću civilizacijsku prijetnju koju su okrstili imenom rodna ideologija. Otkud proizlazi toliki strah Crkve?

– Priča Crkve je priča biološkog determinizma po kojoj je spol taj koji nam određuje sudbinu. Prema takvom gledištu rođeni smo kao dječaci i djevojčice i sukladno tome imamo neke svoje prirodne uloge, ali mislim da je tako nešto neprihvatljivo ne samo feministkinjama nego i mnogim drugima. Tko bi se uopće osjećao ugodno da mu se samim rođenjem putevi unaprijed određuju. U hrvatskom društvu trenutno imamo više visokoobrazovanih žena nego muškaraca, razvodi i obitelji sa samohranim roditeljima su uobičajeni, a to su samo neki od primjera. Dakle, o čemu se tu uopće govori? Crkveno ponašanje mi se čini kao očajnički pokušaj revizije društvene realnosti. Ali s druge strane, možda zapravo taj pokušaj nije očajnički nego upravo vrlo uspješan. Što je veoma zabrinjavajuće.

Mislim da se taj strah može jednostavno sažeti ovako: Jer muškarci više neće biti muškarci, žene neće biti žene, a svijetom će zavladati pederi koji će nam odgajati djecu.

– Da se razumijemo, uvijek postoji radikalno desno promišljanje, ali problem nastaje kad ono uđe u mainstream i kad se više ne propituje. Ne znam u kojem je trenutku došlo do toga da ideje i svjetonazori koji, na primjer, negiraju evoluciju postanu društveno prihvatljivi. Kao jedno od validnih mišljenja koje postoji paralelno s drugima, po logici “svi imamo pravo na svoje mišljenje”. Do prije pet-šest godina sam vjerovala da smo dostigli neki civilizacijski standard ispod kojeg kao društvo više nećemo ići. Dosegli smo 20 posto žena u parlamentu, imamo pravo na donošenje odluka o svojem tijelu, konačno smo dosegli konsenzus da je nasilje nad ženama neprihvatljivo, žene rade (iako su slabije plaćene), i slično. Da su to temelji na kojima ćemo napredovati dalje. Međutim, pokazuje se da se ženska prava moraju uvijek iznova braniti i da u niti jednom trenutku ne možemo sjesti, zadovoljno se opustiti i reći “u redu, dostigle smo nešto što više nikad neće biti napadnuto”. Užasno je tužno da se moja i mlađe generacija žena moraju boriti za prava koja su bila samorazumljiva generaciji moje majke.

Priča Crkve je priča biološkog determinizma po kojoj je spol taj koji nam određuje sudbinu, a sve što je povezano s teorijskim konceptom roda proglašavaju rodnom ideologijom i širenjem straha od gubljenja prirodnih uloga žena i muškaraca. (FOTO: browndailyherald.com)

Kakvo je Vaše mišljenje o kvotama za žene na listama političkih stranaka? U zborniku postoje istraživanja koja govore da je brojka od 30 posto žena u predstavničkim tijelima točka u kojoj dolazi do kvalitativnih promjena unutar politike općenito?

– Kvote su samo jedan od mehanizama regulacije ženske političke participacije, odnosno poticanje ženske političke participacije, i one bi u tom smislu trebale biti privremene mjere. Odnosno kada se postigne cilj uravnotežene participacije žena i muškaraca one više nisu potrebne. Često se čuju prigovori da se prisiljavanjem stranaka da stavljaju žene na svoje liste, oduzima kvalitetnim muškarcima mjesto, što me ovisno o raspoloženju, dobro nasmije ili dovede do očaja. Nije jasno o kojoj kvaliteti se govori, koje to testove muškarci moraju položiti da bi dobili certifikat kvalitete. Naime, dolazak na listu uređuju stranački pravilnici koji nisu regulirani od države nego od samih stranaka i mogu biti vrlo različiti. Neka politološka istraživanja su pokazala da su unutarstranački procesi hrvatskih stranaka de facto nedemokratski. I kad postoji neki vid unutarstranačke demokracije poput biranja kandidata na stranačkim skupštinama, prije toga se oni filtriraju i to obično od strane stranačke vrhuške, najčešće od samog vrha, odnosno stranačkog predsjednika. Kvote prisiljavaju stranke da se otvore, da regrutiraju žene i da ih uvuku u taj cjelokupni bazen različitih kandidata, da uopće budu atraktivne ženama i da im omoguće dolazak na više pozicije. Potrebno je promijeniti cjelokupnu strukturu i ako je za to potrebna pozitivna akcija – onda je potrebna.

Povećanjem broja žena u politici smanjuju se stereotipi i na simboličkoj razini dolazi do promjena u percepciji javnosti?

– Da, povećanje broja žena u političkim tijelima ima i simboličku funkciju. Sama činjenica da je žena više u zastupničkim domovima, šalje drugačiju poruku mladim ženama i djevojčicama, smanjuju se stereotipi, nema više samo tokenskih žena nego cijeli dijapazon heterogenih ženskih glasova i na taj način se mijenjaju ustaljene prakse. Bio mi je fascinantan podatak da u Južnoafričkoj Republici nakon pada aparthejda doslovno u cijelom parlamentu nije bilo ženskog wc-a. I sam način na koji su građeni parlamenti upućuje na to čija je domena bila politika. Ulazak većeg broja žena u političku sferu prisiljava da se mijenjaju određene prakse, poslovnici, način na koji donosimo odluke, kako komuniciramo, pa čak i kako izgleda arhitektura samih parlamentarnih zgrada i tako dalje. Sve su to razlozi zašto bi žene trebale biti u parlamentima, ne zbog toga što možemo neupitno dokazati nekakvu direktnu uzročno-posljedičnu vezu između postojanja kritične mase i progresivnih feminističkih politika. Iako s druge strane, ne treba zanijekati da korelacije postoje.

Kad je riječ o percepciji žena na visokim položajima, bilo da je riječ o politici ili korporacijama, uvijek je bitna obiteljska priča odnosno da li je ta uspješna žena istovremeno dobra majka i supruga?

– Treba postati jasno da je za postizanje stvarne rodne jednakosti nužno restrukturirati obiteljske odnose. Da bi žene unutar cjelokupne strukture ostvarile svoje javne uloge to podrazumijeva da druga strana preuzme dio njihovih dosadašnjih obiteljskih opterećenja. To nije moguće uz onu staru maksimu da žena drži tri kuta kuće. A pored toga bi trebala biti i uspješna u poslu (ali ne preuspješna) i još pored toga bi trebala biti dotjerana, lijepa i šarmantna i ni slučajno namrgođena ili bijesna, jer ženski je bijes neprimjeren. Sve su to velike restrikcije, sve su to društvene norme i prakse unutar kojih živimo. Danas imamo situaciju u kojoj žene mogu biti političarke, ali moraju biti i dobre supruge i majke jer ako nisi dobra supruga i majka nešto bazično s tobom nije u redu. Politička karijera je uvijek bila dualna utoliko što je zahtijevala obiteljsku potporu. Političari su mogli napredovati u karijeri znajući da je obiteljska jedinica zbrinuta i da je žena o tome vodila brigu. Sad imamo situaciju da su žene ušle u tu sferu, što im je zapravo ne dvostruko već trostruko opterećenje jer je obitelj i dalje ostaje ženina domena.

“U Južnoafričkoj Republici nakon pada aparthejda doslovno u cijelom parlamentu nije bilo ženskog wc-a. I sam način na koji su građeni parlamenti upućuje na to čija je domena bila politika.” (FOTO: guardian)

Iako čine više od 50 posto svjetske populacije, žene su i dalje u političkom smislu manjina. Spomenuli ste tokenske žene koje zapravo imaju ulogu simboličkog predstavljanja cijele grupe, međutim, događa se to da zbog malog broja žena u politici one se često karakteriziraju kao nevješte, nestručne, nemušte; ili kao druga suprotnost – stručne, ali hladne i neke vrste “muškarača”, ukoliko su uspješne?

– Da, to su klasični ženski arhetipovi koje ćemo, nadam se, napustiti. Primjer stvarne žene koja je prošla takve karakterizacije, s jedne strane kao nestručne, s druge kao “muškarače”, koja mi sada pada na pamet je Angela Merkel. Jako je zanimljivo znati da je Angela Merkel došla do visoke stranačke pozicije upravo preko kvota. Bila je u posebnoj situaciji, naime, zadovoljila je tri kvote svoje stranke CDU: religijsku, rodnu i regionalnu. Nitko danas ne bi rekao da je ona neuspješna, ona je kancelarka najmoćnije zemlje EU i na tom mjestu je već jako dugo. A u tom se razdoblju i diskurs o njoj izmijenio. Na ovom primjeru vidimo, kvote samo otvaraju vrata, što svaka pojedinačna žena može s tim učiniti je druga stvar. Ovi klasični arhetipovi o ženama će nastaviti egzistirati ukoliko žene značajnije ne zauzmu javnu domenu. Naravno da je prvoborkinjama najteže, i upravo stoga moramo prozivati ovakve stereotipne opise žena.

Kako bi onda izgledalo obrazovanje kojim se promiče rodna jednakost i kako bi nastupile ključne promjene?

– Obrazovanje kojim se promiče rodna jednakost mora biti uključeno, kao i kooperacija različitih aktera, između ostalih i muškaraca. Tu posebno dolazi do izražaja problem lošeg glasa feminizma zbog apriori animoziteta koji različiti akteri ispoljavaju spram feminizma. Na svu sreću postoje muškarci koji shvaćaju da feminizam može i za njih biti plodonosan, dapače. Feminističkim djelovanjem rastaču se očekivanja koja se stavljaju i na muškarce. Kao i da muškarci nemaju želju sudjelovati u životu svoje djece. Naravno da imaju. Dosta je muškaraca zbunjeno oko svojih vlastitih uloga jer su oni prestali biti ti koji o svemu vode brigu. Elementi koji čine konstrukciju suvremene maskulinosti su se nekako raspršili. Ako na drugačiji način počnemo odgajati i obrazovati djevojčice i dječake postupno dolazi do promjene. Danas djevojčice odgajamo da mogu biti sve što žele i da im ništa nije van dohvata. Mi djevojčicama govorimo: možete postati predsjednice, možete putovati u svemir, ali možete i ostati kod kuće i odgajati djecu. Ali s druge strane ne odgajamo dječake da je njihov legitiman izbor ostati kod kuće i brinuti se za djecu. Djevojčicama su, barem deklarativno, otvorene sve mogućnosti, dok su dječacima neke stvari i dalje zatvorene. Na taj način perpetuiramo tradicionalne rodne obiteljske uloge, a ženama samo nadodajemo nove obveze i nove uloge. I to onda postaje ultimativni pokazatelj jednakosti žena i muškaraca – što je potpuno promašeno poimanje stvarne rodne jednakosti.

Jelena Svirčić/ Lupiga.Com