Medijskim publiciranjem božićnih poruka s oltara, prigodno je zaokružena 2016. godina. Iako tradicionalne, ovogodišnje propovijedi vrha Katoličke crkve – nove porcije kletvi protiv gej zajednice, komunističkih aveti i drugih tobožnjih prijetnji po opstojnost patrijarhalnog društva – nalikovale su na inventuru najznačajnijih društveno-političkih događaja u zadnjih 12 mjeseci.
HRVOJE ŠIMIČEVIĆ
Gleda li se pritom iz pozicije agresivnog nacionalizma i kaptolske srednje struje, bilo je ovo poprilično plodonosno razdoblje. Od uspostave Vlade u kojoj su glavnu riječ vodili Tomislav Karamarko i MOST-ovi politički klerikalci, naime, svjedočili smo nešto značajnijoj penetraciji „evanđelja“ u javne medije, zdravstvo, školstvo i druge stupove sekularnog društva. O razmjerima, uzrocima i posljedicama takvih praksi Lupiga je razgovarala s Marijanom Bijelić, docenticom na Filozofskom fakultetu i članicom upravnog odbora Protagore, udruge za zaštitu prava ireligioznih osoba.
“Crkva je izuzeta od demokratske i zakonske kontrole i obaveza koji vrijedi za sve ostale, dok država nije odvojena od Crkve i njezinih interesnih posezanja” – Marijana Bijelić (FOTO: Arhiva/KristinaJosić)
Kako biste ocijenili zdravlje sekularne države?
– Kad smo kod zdravstvenih metafora, mislim da je hrvatska sekularnost već dugo klinički mrtva, samo se nitko od službenih osoba ne usudi proglasiti smrt.
Kakvo je, po vama, onda današnje hrvatsko društvo, u tom ambijentu kliničke smrti sekularnosti?
– Sekularnost označava odvojenost religijskih institucija i države, odnosno odvojenost javnih i državnih institucija od religijskih. Već je na prvi pogled vidljivo da kod nas praktički ne postoje javne institucije koje ne bi bile dane na korištenje Katoličkoj crkvi ako crkvena hijerarhija ima takav interes. Katolička crkva je izborila osobit položaj potpune autonomije odlučivanja i nepodložnosti demokratskoj kontroli građana, pa i zakonodavstvu Republike Hrvatske, dok u obrnutom smjeru, u smjeru odvojenosti države od Crkve, samostalnost države ne postoji. Dakle, situacija je i gora od pukog nepostojanja sekularnosti jer u takvim sistemima ni religija ne uživa autonomiju od države kad već država ne uživa autonomiju od religijske vlasti. Kod nas na snazi imamo najlicemjerniju opciju – Crkva je izuzeta od demokratske i zakonske kontrole i obaveza koji vrijedi za sve ostale, dok država nije odvojena od Crkve i njezinih interesnih posezanja.
Gdje se ponajviše vidi njihov utjecaj u ovom kontekstu?
– Čitav obrazovni sustav od javnih vrtića do javnih sveučilišta stavljen je u službu promoviranja katoličanstva kao službene državne ideologije. Osim katoličkog vjeronauka, koji zapravo predstavlja čistu religijsku indoktrinaciju pod potpunom kontrolom crkvene hijerarhije, i sadržaji drugih predmeta su prožeti katoličkom ideologijom. Autonomija sveučilišta je praktički dokinuta jer su u sastav javnih sveučilišta ušli katolički bogoslovni fakulteti direktno podređeni Crkvi i Svetoj Stolici kao stranom političkom subjektu. Ni sustav javnog zdravstva nije pošteđen od Crkvenog posezanja: Katoličko sveučilište zajedno s javnim znanstvenim i zdravstvenim institucijama pod pokroviteljstvom predsjednice, kardinala i biskupa organizira ginekološki kongres i izdaje udžbenik iz ginekologije, a sve u cilju podređivanja i te struke opsesivnim ambicijama crkvene hijerarhije za kontrolom ženskih tijela, seksualnosti i reprodukcije. Hrvatski vojnici su po službenoj dužnosti na teret proračuna prisiljeni odlaziti na crkvena hodočašća. Mnoge bolnice pod utjecajem Crkve odbijaju obavljati abortuse u okviru zakonskih propisa, a neki ginekolozi i farmaceuti idu tako daleko da si dozvoljavaju odbijanje izdavanja kontracepcije. Javni mediji su pretvoreni u sredstvo bezočne katoličke propagande pa često kad gledamo HTV, imamo dojam da gledamo neku katoličku televiziju. Naprosto, Republika Hrvatska sa svojim državnim i javnim institucijama nije odvojena od Crkve, stavljena je na raspolaganje Crkvenoj hijerarhiji, dok Crkva itekako čuva svoju autonomiju i zapravo djeluje kao „država u državi“ na temelju posebnih pravila, često i u koliziji sa zakonima i Ustavom RH i, osobito, s antidiskriminacijskim načelima prisutnim i u pozitivnim zakonskim propisima RH i u međunarodnim poveljama o ljudskim pravima. Zapravo, gotovo da nema javne institucije koja bi bila pošteđena crkvenog uplitanja i kontrole ako crvena hijerarhija ima takve ambicije.
Kako biste opisali 2016. godinu u kontekstu daljnje klerikalizacije društva, pa tako i udara na reproduktivna prava žena, s obzirom na brojne političko-vjerske inicijative u javnom prostoru, od aktivnosti na HRT-u, festivala i konferencija, pa do utjecaja na obrazovne politike?
– Proces dokidanja sekularnog karaktera Hrvatske se privodi kraju. Svi ti procesi su otpočeli znatno ranije, sada se samo intenziviraju što možemo gledati kao dokidanje ostataka ostatakâ sekularne republike. Javni mediji su već i Vatikanskim ugovorima i samoinicijativnom podaničkom praksom stavljeni u službu propagiranja katoličko-desnog svjetonazora i identitetske politike, a sada su pak otvoreno pretvoreni u sredstvo klerikalne propagande. Javna sveučilišta su već početkom devedesetih izgubila sekularni karakter primivši u svoj sastav bogoslovne fakultete pod kontrolom Crkve, a javno obrazovanje je izgubilo sekularni karakter uvođenjem vjeronauka u škole i vrtiće. Sad se i taj poduhvat samo zaokružuje uvođenjem zajedničkih programa filozofskih fakulteta i katoličko bogoslovnih fakulteta, odnosno stvaranjem nastavničkog kadra koji će biti pod direktnom kontrolom crkvene hijerarhije u vidu vjeroučitelja i nastavnika humanističkih predmeta u jednom. Pa ćemo ubrzo imati i nastavnike hrvatskog jezika i književnosti, povijesti, engleskog jezika, sociologije, psihologije… koji su ujedno vjeroučitelji i posao im ovisi o odobrenju biskupa. Slučaj Filozofskog fakulteta u Zagrebu je dobio dosta medijske pažnje, a činjenica da su drugi filozofski fakulteti već kapitulirali, odnosno potpisali ugovore kakvi su se htjeli nametnuti zagrebačkom Filozofskom fakultetu, prošla je potpuno nezapaženo. Repatrijarhalizacija društva i srozavanje položaja žena traje od devedesetih, a sad smo u situaciji eliminiranja elementarnog prava na tjelesnu autonomiju i zakonsko pretvaranje žene u „drugotne stvorove“. Svemu tome se može čuditi samo onaj tko je prespavao posljednja dva desetljeća jer je riječ naprosto o logičkim konzekvencama procesâ koji su otpočeli devedesetih.
“Sve je stavljeno u službu promoviranja katoličanstva kao službene državne ideologije” (FOTO: Lupiga.Com)
Bosanski franjevac Drago Bojić nedavno je također ustvrdio da se za naša društva zapravo ne može kazati da su sekularna, te da „predstavnici vjerskih zajednica, uz nacionalne stranke, ponajviše onemogućuju razvoj sekularnog, građanskog, otvorenog društva.“
– Složila bih se s Dragom Bojićem. I u Hrvatskoj, i u Bosni i Hercegovini, i u Srbiji dominira zatupljujuća i porobljavajuća identitetska politika koja svako demokratsko odlučivanje i promišljanje eliminira svođenjem svih mogućih političkih pitanja na identitetsko svrstavanje, odnosno na vrlo primitivan identitetski konstrukt kojim se poistovjećuju nacija i religija. Ljudima se kao jedini kvazipolitički čin nudi etno-religijsko svrstavanje i prepuštanje odlučivanja samozvanim religijskim i nacionalnim vođama. Svaka kritika takve politike proglašava se veleizdajom vlastitog naroda, a kritičare se demonizira kao izdajice i otpadnike što je samo korak pred pozivanje na nasilni progon nepoćudnih. Pristanak na takvo samosvrstavanje znači odustanak od sebe kao odgovorne svjesne osobe, kao političkog bića koje preuzima odgovornost za svoju ulogu u zajednici. Pristanak na takvu identitetsku politiku je bez ikakvog pretjerivanja čin moralnog, intelektualnog i političkog samoubojstva, a previše ljudi na to, nažalost, pristaje.
Kakav je doprinos crkve u pacificiranju potencijalnog klasnog revolta, i usporednog demoniziranja socijalističke ideje, kao sastavnog dijela njihove standardne reprodukcije nacionalističkog narativa?
– Pa kod nas je spomenuta identitetska religijsko-etnička politika i poslužila za eliminiranje klasnog pitanja iz područja političkog – ljudima su preko noći oduzeta izborena socijalna prava i javna imovina, a u zamjenu im se ponudio etnoreligijski folklor. Da bi stvar bila grotesknija, Crkva s oltara poziva na socijalnu pravdu i grmi protiv potrošačkog društva, dok u praksi njezina hijerarhija zgrće ogromnu imovinu interesno se povezujući s političkom hijerarhijom na štetu većine što predstavlja oblik teške korupcije i zoran primjer spomenutog cinizma na koji većina pristaje.
Tu je jasan i politički konsenzus. Ni zadnji izbori, kao i većina drugih koji su prethodili, nisu pokrenuli neku veću raspravu o Vatikanskim ugovorima. To se odnosi i na svjetonazorski liberalnije opcije, predvođene SDP-om, unatoč gotovo svakodnevnoj demonizaciji ove partije s oltara za vrijeme predizborne kampanje. Kako gledate na to?
– Naprosto cinično je zvati političku opciju lijevom ako ona nije u stanju stati protiv klerikalnih nasrtanja na sve što bi ljevica trebala predstavljati, a tu u prvom redu mislim na načelo jednakosti svih ljudi i borbu protiv svih oblika podčinjavanja i diskriminacije. Na tom planu SDP nije ljevica kao što nije ni na ekonomskom planu. I izbori su dokazali da uzurpacija lijevog dijela političkog spektra za provođenje centrističkih i desnih politika nije održiva.
Ispada da Republika Hrvatska, pored subvencioniranja dogme, ovim ugovorima financira najdosljedniji institucionalni povijesni revizionizam u kontekstu Drugog svjetskog rata, uzme li se u obzir sadržaj Glasa Koncila, ili redovni ekstremistički istupi predstavnika vrha Katoličke crkve u Hrvatskoj. Koji je vaš komentar?
– Tu su Crkva, ekstremna desnica i država na istom poslu. Ovo nije ni prvi ni jedini slučaj pokušaja Crkve da revidira povijest kako bi svoju ulogu prikazala u, blago kazano, nezasluženo pozitivnom svjetlu, odnosno kako bi izbrisala sjećanje na vlastite zločine. Crkva već dugo pokušava relativizirati inkvizicijske zločine, a slično je i s drugim povijesnim epizodama u kojima je nedvosmisleno bila na pogrešnoj strani i zajednički djelovala sa zločinačkim režimima koji su i službeno imali katolički predznak – tako je i sa zločinima u katoličkim sirotištima u Irskoj i domovima Marije Magdalene, zapravo radnim logorima za neposlušne žene gdje Crkva vlastite zločine želi pripisati isključivo državi s kojom je zajednički djelovala, tako je i sa zločinima u Francovoj Španjolskoj i u mnogim drugim slučajevima. U Drugom svjetskom ratu Crkva je između ljudskosti i svojih interesa odabrala svoje interese i stala uz bok najgorim zločinačkim režimima, a zločincima je i nakon rata pomagala da pobjegnu od zaslužene kazne tako da je nedvosmisleno odgovorna za zločine kolaboracije. Sada ljagu sa sebe nastoji oprati tvrdeći da je crno – bijelo, a bijelo – crno, odnosno pretvarajući ustaške zločince u nevine žrtve komunista što je naprosto monstruozna laž.
“Svima dostupno javno zdravstvo danas očito nije opći javni interes, a financiranje Crkve jest” (FOTO: Arhiva/KristinaJosić)
Nevladina katolička udruženja zadnjih godina dosta uspješno vode kampanje protiv sekularne države, svjetonazorski kombinirajući vjerski i ekonomski fundamentalizam, po uzoru na američku kršćansku desnicu. Koliki je, po vama, njihov utjecaj na ovdašnje donositelje političkih odluka i jesu li njihove ekonomske ideje prijemčive ovdašnjim politikama izvršne vlasti, pogotovo ovoj trenutnoj?
– Članovi takvih udruga su često ujedno i članovi osobne papine prelature Opus Dei i vrlo često su umreženi s političkim vrhom – takav je npr. slučaj Stjepa Bartulice koji je, između ostalog, bio savjetnik „lijevog“ predsjednika Ive Josipovića, i Vice Batarela koji je član saborskog Odbora za dijasporu. Mnogi članovi takvih institucija su infiltrirani u sustav javnog odgoja i obrazovanja i uvelike utječu na javno školstvo. Uspjeli su opstruirati uvođenje zdravstvenog i građanskog odgoja, uspjeli su unijeti diskriminirajuću definiciju braka u Ustav, a sada spremaju akcije koje idu za zabranom abortusa i postupnim dokidanjem svih reproduktivnih prava. Oni na meti svakako imaju i medicinski potpomognutu oplodnju i kontracepciju. Što se tiče njihovih ekonomskih ideja, mislim da tu imaju manjeg utjecaja nego na svjetonazorskom planu, ali globalni trendovi dokidanja javnog sektora i podređivanja države interesima kapitala idu na ruku njihovim ciljevima i na tom planu. Pri tome, naravno, njihovo inzistiranje na poreznom rasterećenju kapitala ne obuhvaća i skidanje Crkve s proračuna. Prema njima, a nažalost i prema vladajućima, primjerice, svima dostupno javno zdravstvo nije opći javni interes, a financiranje Crkve jest.
Prvi hrvatski kongres forenzične ginekologije i perinatologije, održan prije koji mjesec, nazvan je među protivnicima „spojem Katoličke crkve i njenih institucija s jedne strane i javnih i zdravstvenih institucija s druge“. Riječ je o tek jednom primjeru partnerstva crkve i države. Koliko su opasne ove „fuzije“, posebno u kontekstu prava žena u Hrvatskoj?
– Narušavanje granice Crkve i države, odnosno njihovo zajedničko djelovanje, redovito dovodi do narušavanja i postupne eliminacije svih onih ljudskih prava i humanističkih načela koje Crkva naprosto ne priznaje. U povijesti borbe za emancipaciju i ljudska i građanska prava žena Crkva je redovito bila jedna od najžešćih najmoćnijih protivnica takvih nastojanja. Većinu izborenih prava žene su stekle usprkos nastojanjima Crkve. Na primjeru Irske možemo vidjeti u kojoj mjeri je spoj države i Crkve rezultirao religijski motiviranom sistemskom opresijom žena i zločinima iz mržnje koje su zajednički počinile Crkva i država. Kad smo već na području ginekologije, irski primjer nas upozorava na tragične posljedice povezivanja katoličke ideologije i ginekološke struke – naime, u Irskoj su liječnici zbog religijsko-ideoloških razloga desetljećima izbjegavali raditi carski rez i umjesto njega su izvodili simifiziotomiju, zahvat pri kojem se režu zdjelične kosti i koji ostavlja teške cjeloživotne posljedice na zdravlje žena uz dugotrajne teške bolove. Ta praksa je uspoređivana s genitalnim sakaćenjem, a rutinski se izvodila na tisućama žena bez njihovog pristanka. U Irskoj je spoj države i Crkve rezultirao radnim logorima za nepoćudne žene koji su uredno radili do devedesetih godina 20. stoljeća. Žene koje bi zatrudnjele izvan braka ili koje bi obitelji optužile za neku vrstu nemorala i neposluha bile su zatvarane u samostane. Tamo su prisiljavane na težak fizički rad i trpjele su ponižavanje i zlostavljanje, a djeca su im otimana i prosljeđivana na usvajanje obiteljima koje je Crkva smatrala podobnima. Kad imamo na umu zločine koje je Katolička crkva počinila protiv žena i kad imamo na umu da je ona i danas ultrapatrijarhalna institucija u kojoj žene nemaju pravo glasa, već su se dužne pokoravati isključivo muškoj hijerarhiji, kad imamo na umu da Sveta Stolica i dalje na međunarodnom planu zajedno s islamskim državama opstruira inicijative za poboljšanje položaja žena i jačanje njihovih prava, onda bismo trebali znati koliko je opasno kad država svoje institucije namijenjene socijalnoj skrbi za žene otvara i prepušta Katoličkoj crkvi. Tu država kapitulira, odnosno odustaje od zaštite žena od posezanja Crkve.
Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović dala je „blagoslov“ ovom kongresu. Kako komentirate ovakve geste predstavnika političkih institucija naspram Crkve? Je li ovo očekivana posljedica višedesetljetnog pokroviteljstva države prema Crkvi, kroz institucije i konkretne politike?
– Da, nažalost, ponašanje države u protekla dva desetljeća su rezultirali time da nas ovakvi potezi previše ne iznenađuju. Ovakvu suradnju političara i klera ocjenjujem kao udruživanje moćnika na štetu obespravljene većine – političari i kler međusobno podupiru vlastite privilegije i dijele političku moć obespravljujući većinu. To nije ništa novo, tako je bilo i u većem dijelu povijesti Zapada.
Prije pola godine Protagora je objavila opsežnu analizu upliva religijskog diskursa u obavezne predmete osnovnih i srednjih škola, od biologije, povijesti, pa do engleskog, glazbenog i drugih predmeta. Kakav je vaš dojam? Je li, s obzirom na efekte, riječ o opasnijoj metodi širenja vjerskih ideja nego u slučaju vjeronauka, koji ima jasnu i transparentnu misiju?
– Pa rekla bih da su te dvije stvari neodvojive već i na formalnoj razini. Naime, religijski sadržaji se u školske programe obaveznih predmeta službeno uvode po načelu „interdisciplinarnosti“, pri čemu se sasvim ignorira potreba razlikovanja znanstvenog pristupa i religijske indoktrinacije. Naravno da je sistemsko nametanje jedne religijske ideologije, koja se provodi kroz skoro sve predmete i mnoge izvannastavne sadržaje, efektnije i opasnije od njezinog ograničavanja na jedan predmet koji se inače naziva izbornim, ali u praksi često to nije već i zbog činjenice da država u osnovnim školama uporno odbija ponuditi alternativu, iako smo to od nje tražili.
“Papa Franjo je očito vrlo uspješan propagandni projekt Katoličke crkve na koji su nasjeli i mnogi liberali i ljevičari” (FOTO: Arhiva/KristinaJosić)
Budući da ste osobno analizirali i udžbenike vjeronauka Katoličke crkve, možete li ukratko opisati kakve stavove djeca mogu oblikovati o ženama, ljudskim pravima, ateistima ili znanosti, upijajući sadržaj tih udžbenika?
– Ateisti se u udžbeniku iz vjeronauka za osmi razred „S kristom u život“ demoniziraju, odnosno doslovno se proglašavaju krivcima za masovne zločine poput Auschwitza pri čemu se poziva na njihovo svođenje na prihvatljivu mjeru. Znanost se prikazuje kao neko iskušenje koje može previše zanijeti ljude i učiniti ih oholima. Žene se redovito smješta u kontekst patrijarhalnih uloga – one su prvenstveno majke (brojne djece) i obavljaju kućanske poslove. O ljudskim pravima se ne govori eksplicitno, ali se itekako uvode sadržaji usmjereni protiv ljudskih prava žena, ateista, „heretika“, homoseksualaca, odnosno napadaju se ona prava koja Crkva na razini svog nauka naprosto ne priznaje.
Javljaju li se udruzi Protagora roditelji vezano uz diskriminaciju posredstvom vjeronauka u školama i što na to kažu nadležne državne institucije?
– Da, roditelji nam se redovito javljaju, dječja i pučka pravobraniteljica nas redovito podržavaju i potvrđuju činjenicu sustavne diskriminacije posredstvom vjeronauka, odnosno diskriminaciju djece koja ne pohađaju vjeronauk i diskriminaciju kroz sam sadržaj ovog predmeta, dok se druge državne institucije poput resornog ministarstva i Prosvjetne inspekcije redovito oglušuju na ove probleme.
U pravilu se kod ovakvih sadržaja nameće teza da je riječ o filozofiji, baš kao i u slučaju spornih napisa Glasa Koncila, koji bi bili podložni sankcijama da je riječ o svjetovnom časopisu. Koji je vaš komentar?
– Ako je religijska diskriminacija filozofija, onda su to i rasne teorije, teorije o inferiornosti žena i pojedinih naroda ili bilo koje druge skupine ljudi. To što je nešto religijski ili filozofski nauk, ne govori nam ništa o tome radi li se o diskriminirajućem sadržaju ili ne – i filozofijska učenja i religijski nauci mogu promovirati diskriminaciju. Tvrdnja da je nešto filozofija ili religijski nauk, a ne diskriminacija, samo je odraz vladajućeg cinizma koji se ruga elementarnoj logici.
Kako, s obzirom na političku poziciju crkve, gledate na blagonaklonost liberalne javnosti prema prvom čovjeku Katoličke crkve, papi Franji?
– Papa Franjo je očito vrlo uspješan propagandni projekt Katoličke crkve na koji su nasjeli i mnogi liberali i ljevičari. Zanimljivo je koliko falsificiranih milozovučnih izjava koje se pripisuju papi Fanji kruži medijskim i virtualnim prostorom. Tu lik pape Fanje već funkcionira kao svojevrsni mit na koji mnogi dobronamjerni ljudi projiciraju vlastite želje i nade, a njegova stvarno pomirljiva retorika otupljuje nužnu kritiku malignog djelovanja Katoličke crkve. S papom Franjom se promijenila retorika i fasada, ali bit – poslovanje, politika, ustroj i ideologija Crkve nastavljaju po starome. Ja nigdje ne vidim tu siromašnu Crkvu o kojoj papa priča, ne vidim da su počeli dijeliti svoje bogatstvo siromašnima i da su odustali od borbe za ovozemaljsku vlast i moć. Što se tiče borbe protiv ljudskih prava, protiv prava žena i čuvanja i restauracije rigidnog patrijarhata i heteronormativnosti, tu Crkva uz nešto mekšu retoriku nastavlja po starom – i dalje se vrlo organizirano na međunarodnoj razini i na razini državnih zakonodavstava bori protiv načela jednakosti, ravnopravnosti i ljudskih prava što vidimo i u konzervativnoj revoluciji u našoj državi. Ne vidim da je papa riječi rekao protiv Opus Deia, njegove osobne prelature, onih koji su proveli homofobni referendum i koji i dalje nastavljaju svoj poduhvat protiv modernizma, odnosno ljudskih prava i načela ravnopravnosti kao njegovih tekovina.
Lupiga.Com