 slovi za jedno od najboljih rediteljskih imena i najiskrenijih stvaralaca. Do sada je napravio osamdesetak ostvarenja, a u većini njih je reditelj i scenarist. Teme bira po strahu, šta bi se moglo desiti, a što bi trebalo biti upozorenje za gledaoce. U vrijeme Jugoslavije stvarao je filmove koji su progovarali o zlu zbog čega je često imao problema. Zbog dokumentarnog filma “Krv i pepeo Jasenovca”, bivši hrvatski predsjednik Franjo Tuđman proglasio ga je neprijateljem hrvatskog naroda. O dolasku nacionalizma upozoravao je kroz “Okupaciju u 26 slika”, a zbog serijala o Titu i prijetnji HDZ-ove uprave na HRT-u, morao je bježati iz zemlje, što je rezultiralo s nekoliko godina “izbjeglištva” u Pragu i Parizu. U Pragu se Zafranović bavio pedagoškim radom na FAMU kao profesor režije. Trenutno u Češkoj u produkciji češke televizije priprema “Moć ljubavi”, novi film s ratnim backgroundom, koji će govoriti o dvojici braće Bosanaca.){kind=link}
Na filmskoj sceni bivše Jugoslavije Lordan Zafranović (70) slovi za jedno od najboljih rediteljskih imena i najiskrenijih stvaralaca. Do sada je napravio osamdesetak ostvarenja, a u većini njih je reditelj i scenarist. Teme bira po strahu, šta bi se moglo desiti, a što bi trebalo biti upozorenje za gledaoce. U vrijeme Jugoslavije stvarao je filmove koji su progovarali o zlu zbog čega je često imao problema. Zbog dokumentarnog filma “Krv i pepeo Jasenovca”, bivši hrvatski predsjednik Franjo Tuđman proglasio ga je neprijateljem hrvatskog naroda. O dolasku nacionalizma upozoravao je kroz “Okupaciju u 26 slika”, a zbog serijala o Titu i prijetnji HDZ-ove uprave na HRT-u, morao je bježati iz zemlje, što je rezultiralo s nekoliko godina “izbjeglištva” u Pragu i Parizu. U Pragu se Zafranović bavio pedagoškim radom na FAMU kao profesor režije. Trenutno u Češkoj u produkciji češke televizije priprema “Moć ljubavi”, novi film s ratnim backgroundom, koji će govoriti o dvojici braće Bosanaca.
Piše: Merima Čustović (Avaz)
– Film “Moć ljubavi” dug je prema vlastitoj sudbini, jer sam i ja jedna vrsta emigranta. Braću po kojoj snimam film, upoznao sam, bili su mesari. Film je iskušenje bratske ljubavi u odnosu na ljubav prema ženi. Sada tražimo pjevačicu i plesačicu čudesnog glasa, koja čudesno pleše, a u koju se zaljube ova dva brata – povjerio nam je reditelj.
U planu imate i film “Sarajevska princeza”, koji je potresna priča iz okupirane bh. prijestonice, ali i sasvim drugačiji film “Karuzo”?
– “Sarajevska princeza” je prioritet. Već sam napravio nacrt budućeg scenarija po istoimenoj knjizi Ediba Ede Jaganjca. Bit će vrlo emocionalan film o nesreći koja je zadesila Sarajevo, o dobroti ljudskog bića, doktora koji pokušava da spasi mali život, a s druge strane, istaknut ću tu bešćutnost međunarodnih činioca koji su u to vrijeme bili u Sarajevu. “Karuzo” je dosta velik film i rekonstrukcija je vremena u Splitu uoči Drugog svjetskog rata. Čekamo rezultate HAVC-a da bismo počeli realizaciju sa tri produkcije, dakle, pored hrvatske, još s češkom i francuskom.
Hoće li u “Karuzu”, kako ste najavljivali, igrati slavni Deni de Vito?
– Poznavao sam Karuza, bio sam dječak od 10-11 godina kada je on još bio živ i frapantno liči na De Vita. Našao sam producenta u Francuskoj koji je stupio u kontakt s njim. U principu, on je pristao. Čeka rezultate finansiranja, jer bi se finansirao vlastitom produkcijom koju ima u Njujorku. Dakle, dali bismo mu određene zemlje, Ameriku sigurno, gdje će distribuirati film da bi igrao u njemu. Naravno da bi to bila jedna od najboljih varijanti, jer bi distribucija filma bila u cijelom svijetu, a De Vito je veliki glumac, doprinio bi cijeloj priči.
Ratom ćete se baviti u dva nova filma. Činjenica je da je rat sve poremetio pa narodi bivše Jugoslavije nikako da se oporave i krenu naprijed. Imaju li danas svoje identitete narodi nekada združene zemlje?
– Pokušavam se vratiti u jednu od tih zemalja, u Hrvatsku, od 2000. godine, kada su došli na vlast socijalisti, misleći da su meni nekako bliski. No, nacionalizam i mržnja koja je pumpana devedesetih, i danas su prisutni. U to vrijeme tajno sam dolazio da posjetim majku i svoje i morao sam se skrivati, jer je bilo opasno, bio sam na određenim listama za likvidaciju. Danas ima elemenata neke demokratske situacije, po kojoj čovjek može po strani da živi, ali je nacionalizam izražen. Ukoliko nisi u nekoj partiji, klapi, krugu koji se već godinama vrti, onda nemaš šanse da uspiješ. Krug je tu zatvoren i, uvijek kada sam ja u pitanju, pojavi se sumnja na čijoj sam strani. Zaboravljaju da ima ljudi koji nemaju nikakvu stranu i da idu svojim nekim putem, da prave neke svoje vlastite svjetove. Ulazak u tu nacionalističku vrstu ludnice ponovo s ovim godinama i mojim iskustvom, skoro je nemoguć. Kada me pitate zašto sam u Pragu, zato što ne mogu tamo.
Nastao je grabež
Jeste li zadovoljni izborom nove predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i ulaskom Hrvatske u Evropsku uniju?
– Ma, kakvi! Prijem Hrvatske u EU svi smo pozdravili, ali je ta zemlja na periferiji Evrope i ostavljena je po strani. Sve skupa se odvija na nekom nacionalnom planu, dovoljno je da kažeš da si Hrvat i to je kraj svega i početak svega. Ne vjerujem da se bez nekih korjenitih promjena u toj strukturi, koje bi trebale da vode tu državu, može desiti nešto bolje u narednih dvadesetak godina.
Kako biste ocijenili političke garniture vlasti u zemljama bivše Jugoslavije? Mislite li da narodi tih zemalja imaju šansi za bolju budućnost?
– Nismo imali nikakvu politiku nakon raspada Jugoslavije. Nastao je grabež. Ti bivši rukovodioci prebacili su se u nacionalističke stranke, bivši komunisti postali su nacionalisti. Gangsteri su došli na vlast i opljačkali su vlastite narode. Na vlasti je politička mafija, koja je organizirana po principu “ti meni, ja tebi”. Ako pogledate samo Tuđmana, njegov mali unuk nije imao ni 20 godina kada je dobio banku da je vodi. Drugi sin mu je postao veliki producent, a kćerka je vodila dvije-tri velike firme. Kako preko noći stvoriti 100 bogatih familija ako one ne pljačkaju? Nemoguće je, bogatstva se stvaraju stoljećima. Nažalost, nemamo političke elite i dok se ne formiraju autoriteti koji svojim djelom garantiraju da će biti bolje za narod, da će se boriti za socijalno poboljšanje, do tada nema ništa. Do tada će sve plivati u nacionalnosti.
Titova Jugoslavija vrhunac civilizacije naših naroda
Napravili ste veoma zanimljiv serijal o Titu. Rekli ste da je historijska činjenica da je on napravio autentičnu zemlju i narode. Jeste li jugonostalgični?
– Za čovjeka koji je prošao ta dva sistema, dakle sistem u kojem je Tito svojim autoritetom držao državu na okupu i sistem kapitalističkog raspada Jugoslavije, ne može se kazati da je jugonostalgičan. Sve civilizacije, kada su na samom vrhuncu, padaju, pretvaraju se u prah i više ih nema, nasljeđuje ih nešto drugo.
Titova Jugoslavija bila je vrhunac civilizacije tih nesretnih naroda i smatram da nikada više u svojoj historiji neće biti na tom nivou, s tim ugledom, s takvom snagom, s tim socijalnim situacijama, u kojima su bili besplatni školovanje, bolnice, ljetovališta, kada je cvjetala umjetnost…
Kritični ste prema stanju umjetnosti, stanju duha. Kako stvari mijenjati?
– Nemam formulu za to. Jedina je formula da se u svojim djelima sami pokušate ustrajno boriti protiv zla i da ga na neki način prikazujete, da upozoravate stalno na njega, da to treba, jednostavno, iskorijeniti. Jučer smo slavili Aušvic.
To je poraz ljudskosti, tu se pokazuje da su ljudi, zapravo, najgore zvijeri. To je ponižavajući odnos prema nama. Taj užas se desio faktički jučer, a ponovio se faktički jutros u Srebrenici. Još vlada strah i jedan mali poticaj negdje sa strane i može ponovo da pukne na isti način.