U Sarajevu je od 7. do 9. maja održan prvi festival Književnost susreta. Tek završeni aktualni studenti Filozofskog fakulteta, pokušali su trodnevnim programima potaknuti aktivizam u ovoj oblasti i približiti knjigu što većem broju čitalaca, o čemu razgovaramo sa prvim čovjekom Organizacionog odbora, Anesom Osmićem.
RSE: Zašto se ovaj festival zove Književnost susreta? Nadam se da nije tek da ne bude Susret književnika?
Osmić: Smatramo da književnost jeste mjesto susreta različitosti i mjesto dijaloga. Zbog toga smo odlučili da našem književnom festivalu damo takvo ime.
RSE: To je festival književnog aktivizma, a to bi trebalo na nešto da upućuje.
Osmić: Književni aktivizam znači da književnost može doprinijeti određenim društvenim promjenama, društvenom napretku i boljitku, ukazivanju na neke nepravilnosti u društvu, na ljude koji su u podređenom položaju i doprinositi individualnoj svijesti ljudi i općenito razvijanju društva.
RSE: Kakva je razlika između nekadašnjih konferencija pod istim imenom i festivala?
Osmić: Mi smo prošle godine održali naučnu konferenciju “Književnost susreta”, koja se bazirala samo na naučnim radovima iz književnosti. Ove godine smo priču proširili na festival. Uveli smo radionice pisanja, gostovanje književnika, čitanja, tribine. Ove godine smo imali mnogo bogatiji i sadržajniji program.
RSE: Kampanja je bila domišljata.
Osmić: Mjesec dana prije početka našeg festivala održali smo kampanju Selfi s knjigom, kojom smo željeli promovirati čitanje preko društvenih mreža i skrenuti pažnju korisnika društvenih mreža na književnost i na čitanje. Željeli smo pokazati da mi na društvenim mrežama stalno čitamo kojekakve statuse i misli drugih ljudi, koji su često utemeljeni na ličnom iskustvu nekih ljudi. Kada se zaustavimo i kada vidimo koliko vremena provedemo na društvenim mrežama, shvatimo da smo to vrijeme mogli mnogo kvalitetnije provesti. Također smo željeli da pokažemo nekim mladim ljudima, koji u današnjem društvenom sistemu čitaju, da čitanje otvara vrata u nove svjetove.
RSE: Čitanje sa IT tehnologija ili čitanje mirisne papirne knjige?
Osmić: Mislim da je bitno da se čita, a na koji način, to je manje bitno. To ovisi o tome šta ko više voli.
RSE: Prvi festivalski dan je bio prepun događaja, uglavnom namijenjenih mladim ljudima, onima koji pišu, ali i onima koji bi trebalo da čitaju.
Osmić: Tako je. U okviru našeg Festivala održali smo radionice pisanja za mlade iz BiH do 30 godina. Ove godine smo se posvetili mladima sa poteškoćama u razvoju. Željeli smo da tipični mladi pišu o mladima sa poteškoćama u razvoju. Otišli smo u njihovo udruženje. Polaznici radionica su se upoznali sa mladima sa poteškoćama u razvoju, ostvarili kontakt sa njima. Na radionicama smo radili sa polaznicima na temu kako napisati priču o djeci sa poteškoćama u razvoju.
Navečer smo imali otvaranje Festivala izložbom Selfi sa knjigom. Predstavili smo sve fotografije koje smo dobili. Imali smo sjajno druženje sa mladim beogradskim pjesnikom Srđanom Gagićem, koji je predstavio svoju zbirku pjesama Djeca u izlogu, te Antologiju mladih pjesnika do 30 godina sa EX YU prostora, Meko tkivo. Poslije toga smo govorili općenito o poeziji – gdje je poezija danas, ko čita poeziju, kakva se poezija plasira danas. Imali smo zaista bogat i ispunjen program.
RSE: Kome pišu univerzitetski nastavnici? O čemu se tu radi?
Osmić: Dvoje kolega su radili analizu o akademskom pisanju. Analizirali su zbornike univerzitetskih profesora o Branku Ćopiću, na koji je način i kako su univerzitetski profesori pisali o velikom i značajnom piscu. Predstavili su njihovo istraživanje i ukazali na manjkavosti takvog pisanja. Pokazali su da univerzitetski profesori često biraju teme koje su ideološki orjentisani i radove koji nisu naučno utemeljeni. Pokazali smo da se to pisanje vrsti u jednom krugu, ostaje zatvoreno unutar akademske zajednice, a šira društvena zajednica nema nikakve koristi od toga.
RSE: I moj dojam je da oni počesto pišu nekim uzvišenim stilom. Ponekada politički visokoumno, prečesto naglašane emocije, prenaglašeni patriotizam. Čini mi se da te stvari ne pomažu studentima da dokuče smisao onoga što bi ti ljudi trebali da im kažu.
Osmić: Profesori obično te radove pišu zato što im trebaju neki bodovi da bi napredovali u svojoj akademskoj karijeri. Tu se priča završava. Oni imaju jedan pravac koji nije bitan. Vide samo svoj interes u čitavoj toj priči. Mi Univerzitet vidimo kao opšte dobro i nešto što bi trebalo biti korisno za čitavu društvenu zajednicu.
RSE: Dosta davno sam otišao sa fakulteta. Onomad su moje kolege sa književnosti trošili silno vrijeme na iščitavanju i tumačenju brojnih autora, pravaca kojima su pripadali. Njihovo zanatsko usmjeravanje uopšte nije postojalo. Nije bilo čak ni kratkih kurseva kreativnog pisanja. Da li se na univerzitetu tu šta promijenilo?
Osmić: Mislim da uvijek postoji krug ljudi koji će učenje smatrati cjeloživotnom profesijom, koji će se stalno obrazovati, učiti, otvarati nove vidike i horizonte. Mislim da smo bili dovoljno bili negativni u ovom razdoblju, ali takva je situacija. Možda bi bilo dobro da spomenemo ljude koji se stalno usavršavaju, uče, iznalaze nove načine za učenje, koji su otvoreni prema svijetu i moru informacija koje se danas plasiraju i mijenjaju iz časa u čas.
RSE: Mene osobno zanima da li bi trebalo uvesti kurseve kreativnog pisanja na naše studije ili bi to bilo zarobljavanje pojedinačnih invencija u neke književne kalupe?
Osmić: Studiji književnosti su na našim fakultetima koncipirani tako da oni ne prave buduće pisce, nego teoretičare književnosti, književne naučnike. Tu je ogromna razlika. Niko na studiju književnosti nas ne uči kako pisati. Mislim da bi bilo itekako značajno taj proces pisanja i učenja pisanja uvesti u obrazovanje. Jako je važno naučiti kako formulisati svoje mišljenje, kako ga iznijeti, kako ga argumentovano obraniti. Mislim da pisanje, i govorništvo općenito, trebaju biti tema obrazovanja od osnovne škole, srednje, pa do fakulteta.
RSE: Slažem se da je naše obrazovanje na Filozofskom fakultetu, na Katedri za književnosti, usmjereno ka pravljenju univerzitetskih profesora i nastavnika. Govorimo o najvećem broju studenata koji dolaze na taj fakultet sa pretpostavkom da će postati pisci.
Osmić: Na žalost, većina studenata upisuje studij književnosti jer ne zna šta bi drugo upisala. Nisu mogli biti primljeni tamo gdje su prvobitno aplicirali. Ne trebamo zaboraviti da neki od najvećih pisaca nisu nikada vidjeli studije književnosti. Ko ima talent, predano radi, može biti uspješan pisac. Nije nužan studij književnosti.
RSE: Festival ste organizovali vi, bivši i sadašnji studenti Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Ko je tu osim vas bio i šta će vam doprinijeti ovakvi festivali?
Osmić: Moram da se zahvalim SHL-u, organizaciji koja je prepoznala ovu čitavu priču i podržala naš projekt. Projekt smo sproveli ispred udruženja Anpu, koje se bavi uključivanjem mladih u društvo i društvene promjene. Organizacioni odbor festivala činili su sadašnji, prošli i, nadamo se, budući studenti književnosti Filozofskog fakulteta. Mislim da su ovakvi festivali značajni za okupljanje mladih sa EX YU prostora, za upoznavanje, za dijalog, za uviđanje da smo vrlo slični, ako ne i jednaki, da je kontekst u kojem živimo vrlo jednak. Pisanjem gradimo budućnost koja nam svima već dolazi.