Foto: Sanja Sabadaš
“Poezija je vrlo eterična, neopipljiva. U novoj zbirci pjesama govorim o borbama koje često nisu naše. Kroz svoj život prolazio sam kroz određene faze depresije, a pisanje mi je između ostalog, bilo neka vrsta lijeka i način da prevaziđem sve to i pronađem snagu. Volio bih kada bi neko, ko možda prolazi kroz slična stanja, pročitao ovu knjigu i shvatio da nije sam, da i drugi proživljavaju isto kao on.”
Razgovarala: Ilijana Božić
Ovim riječima razgovor za „Impuls“ započeo je književnik Fedor Marjanović čija će nova zbirka poezije pod nazivom „Bitke koje nisu naše“ uskoro biti pred čitaocima. Kako nam je Fedor Marjanović ispričao ovaj naziv nosi i jedna od pjesama u zbirci. Fedor Marjanović profesor je srpskog jezika i književnosti, trenutno zaposlen kao bibliotekar u banjalučkoj Gimnaziji. Za sebe je jednom prilikom kazao da je kolekcionar beskorisnih diploma. Do sada je objavio nekoliko naučnih radova iz oblasti književnosti. Njegova knjiga „Junak bez lica“ dobila je nagradu Milenko Stojičić, a pripovijetka „Kerber“ osvojila je prvu nagradu konkursa „Zija Dizdarević“, dok je za priču „Pokrov“ dobio plaketu „Slavko Jungić Jesej“.
-Nekako mi se činilo da taj naslov najbolje opisuje sve ono o čemu se radi u zbirci. Zbirka se sastoji iz tri ciklusa pjesama koji su povezani različitim temama. Prvi ciklus je ljubavni, istražuje imaginarnu i zabranjenu ljubav. Drugi ciklus je neka vrsta angažovane poezije i govori o društvenoj stvarnosti, pa čak i političkoj stvarnosti u kojoj danas živimo i kroz koju prolazimo. Treći ciklus mi je bio najintimniji, to su pjesme koje govore o depresiji-rekao je Marjanović.
Depresija je jako bitna tema danas, jer iako živimo u vrijeme u kojem se potencira sloboda mišljenja, govora, rada na sebi, i dalje je sramota da kažeš da ti je loše, sramota je da progovoriš o svom psihičkom stanju, jer drugi to neće prihvatiti adekvatno. Sjajno je što se ova tema prožima kroz zbirku, misliš li da se o tome treba više govoriti?
Hvala ti na tome, mislim da treba. U suštini dosta ljudi kod nas nije osviješteno po tom pitanju. Sjećam se razgovora sa jednom koleginicom, koja je rekla baš dobru metaforu, kazala je: „Mentalna higijena je jednaka higijeni koju obavljamo svaki dan“. Ići psihologu je očuvanje mentalne higijene, kao što čuvaš zube redovnim pranjem. Kao prosvjetni radnik često sam sa učenicima govorio o tome. Tokom rada sam prepoznao djecu koja su imala probleme. Naime, jedna djevojčica je imala anksiozni poremećaj. Međutim, dosta profesora bilo je neosjetljivo za tu situaciju. Takođe, u jednom trenutku sam primijetio jednu djevojčicu, shvatio sam da ima probleme, nisam znao kakve, ali sam po ponašanju prepoznao. Često sam je pitao da li je dobro, na časovima sam se obraćao svim učenicima govoreći im kako treba ići psihologu, da je to mentalna higijena. Navodio sam sebe kao primjer, da idem kod psihologa. Ta djevojčica mi je jednom prilikom prišla i rekla mi je da je prolazila kroz teške faze, ali da se obratila psihologu, da ide na terapije i da joj je mnogo bolje.
Foto: Sanja Sabadaš
Rekao si da profesori nisu imali osjećaja za to. Generalno ljudi nemaju osjećaja da primjete niti da učine nešto po tom pitanju. Nije li poražavajuće da se sve više gubi empatija? Bilo je toga, vjerujem, i ranije, ali danas nekako uzima maha…
Nestao je dijalog, imamo samo simultane monologe. Svako priča svoje i niko nikog ne sluša. Problem empatije kao što si rekla postojao je uvijek, ali nas boli vrijeme u kojem mi živimo. Teror sreće vlada društvenim mrežama gdje primjećujemo ljude koji od toga prave biznis, koji reklamiraju kako treba biti otvoren i slušati druge ljude. To je u redu, međutim, sve to ostaje na reklamnom nivou. Zapravo niko od nas nije potpuno spreman da sasluša drugu osobu. Sve ostaje na nivou Instagram estetike, na tome da se ostavi spoljašnji utisak empatične i požrtvovane osobe. Moja pjesma „Savršen život“ govori o tome, o tom jednom trenutku gdje svi glumimo kako smo srećni, a zapravo u sebi trunemo, ali nema veze, važno je da je spolja sve lijepo. Najveći problem je što smo generalno postali društvo koje je zainteresovano za spoljašnjost. To se vidi i u načinu na koji sistem funkcioniše, jer možemo imati mnoštvo unutrašnjih problema kojima se ne bavimo, već se bavimo formom. Nema veze što jedna firma loše funkcioniše, što je odnos među ljudima loš, što ima mobinga, što ljudi pate od burnouta, što su izrabljivani. Važno je da je sva papirologija na mjestu, da su sve fakture podijeljene. Mi suštinu zanemarujemo.
Radiš u obrazovnom sistemu. Kako ti se čini naš obrazovni sistem, da li on dovoljno podstiče kreativnost i kritičko razmišljanje kod djece ili treba biti na višem nivou?
Teško je reći. Generalno sve zavisi od škole do škole. Moja lična iskustva su takva da u stručnim školama djeca imaju manje prostora, jer je generalno stav da treba više da se bave strukom nego kreativnim izražavanjem, što je velika šteta. Međutim, djeca uvijek nađu način da iskažu svoju kreativnost. Medicinska škola u Banjaluci ima „Kreativni ispad“ koji je sličan Sedmici umjetnosti u Gimnaziji. To je veliki uspjeh. Međutim, problem je sa našim nastavnim planom i programom, odnosno organizacijom školskog sistema koji je često težak prema samim profesorima. Možda čak i više prema profesorima nego prema učenicima te se stoga mogućnost kreativnog izražavanja potiskuje. Prve su obaveze koje moraš uraditi, a onda dolazi sve ostalo. Djeca su za Poetsko veče Sedmice umjetnosti u Gimnaziji uradila izuzetan rad. Toliko su se dali za to, što je zaista predivno. Naravno imali su podršku profesora. Taj trenutak kad završi veče pa se svi grle, pa su ponosni i puni sebe, budi ponos i u meni.
To je divno. Međutim, hajde da se vratimo na tvoju novu zbirku. Zanimljiv mi je njen naziv. Misliš li da mi često mnogo svoje energije ulažemo u te borbe koje zaista nisu naše?
Taj naslov mi je bio zanimljiv, jer zapravo sve borbe koje mi bijemo su bitke koje nisu naše. Život sam po sebi je bitka koja nije naša, jer niko od nas nije ni tražio da se rodi. Da sam imao priliku da biram bio bih trećerođeni princ u bogatoj kraljevskoj porodici, ali nisam, što ne znači da mi je i ovako loše. (smijeh) Ali generalno u životu imamo mnogo borbi koje čovjek nije sam po sebi birao nego su mu nametnute. Eto ako pripadate recimo nekoj manjini ili ako doživljavate neku vrstu diskriminacije na rasnoj, rodnoj, seksualnoj osnovi to je bitka koja nije vaša. To je bitka koju vam je nametnuo neko iznad vas, koju niste tražili, ali koju jednostavno morate da borite upravo zato da biste živjeli. Svako od nas barem jednom u životu dođe u situaciju da proživljava borbu sa nečim što nikad nije tražio niti želio. Iako poezija ne može to da popravi, poezija može da obogati, da pruži utjehu i da pomogne ljudima da razmišljaju. Možda će se neki čovjek prilikom čitanja zamisliti nad riječima neke pjesme. Vjerujem da može da se desi da postane bolji čovjek, da razmisli o sebi, o svojim postupcima. Problem je u tome koliko ljudi čita i kako čita.
Foto: Sanja Sabadaš
Kako posmatraš savremenu poeziju. Je li savremena poezija u uzletu ili stagnira?
Ima mnogo dobrih pjesnika. Evo moje prijateljice Tanja Stupar Trifunović i Mihaela Šumić, koja je u uzletu, te Milanka Blagojević koja je napisala sjajnu zbirku poezije „Moj otac umire u poeziji“.
Jeste, u Banjaluci su u jednom momentu zablistale žene u književnosti, što je sjajno.
Jeste, to je sjajno. Mislim da je to privilegija našeg vremena što imamo toliko jakih i dobrih ženskih glasova u književnosti. Tu je i Tanja Šljivar koja je dramska spisateljica. Ima slučajeva kada se muškarci osjećaju ugroženo, ali nisam jedan od njih.
Dugo vremena je književnost posvećena muškarcima. Muškarci su pisali, objavljivali, sva djela su samim tim posvećena muškarcu. Ima Andrić recimo dosta djela posvećenih ženi, ali su i ta djela ostala u zapećku.
Da, svi mi čitamo „Anikina vremena“, ali mimo škole malo pričamo o tome. Andrić je bio emancipovan i razumio je poziciju žene u tom patrijarhalnom društvu koje je opisivao. Pa eto najviše se od svih njegovih priča spominje „Jelena, žena koje nema“, jer je priča o imaginarnoj ženi, koju on zamišlja. I opet smo od jednog emancipatorskog opusa izabrali priču koja je najmanje emancipatorska. Opet je više muška, jer govori o iluziji jednog muškarca.
Jeste, ali kako si rekao danas imamo sjajne autorke.
Tako je, kada govorimo o stanju u poeziji, a na osnovu onoga što sam imao priliku da čujem na Sedmici umjetnosti u Gimnaziji mislim da će ih biti još više. Pogotovo autorki, žene su sve više zainteresovane za pisanje i čitanje. Mislim da nam je budućnost sjajna. Problem je izdavaštvo i produkcija i problem je u tome koliko se može zaraditi od poezije. Mada Radmila Petrović je vrlo tiražna, ali ona je jedan u hiljadu primjera.
Smatraš li da književnost danas ima uticaja kao što ga je imala ranije ili ipak ne ?
Mislim da nema uticaj kao prije, jer položaj književnosti danas nije isti kao što je bio prije. Nekada su književnici u 19. vijeku bili zvijezde, nekad kada nije bilo televizije ljudi su čitali „Anu Karenjinu“ kao što mi danas gledamo seriju na Netfliksu. Tako da Netfliks nam je na neki način zamijenio romane, zamijenio je Tolstoja. Nije ni to loše, ima sjajnih serija kao što je recimo „Adolescencija“. Ali to polje koje je nekada pripadalo književnosti popunili su masovni mediji kao što su film i TV. Mi i danas kada čitamo „Anu Karenjinu“ ne čitamo je kao što su je čitali ljudi 19. vijeka, jer nije objavljena prvenstveno kao samostalno izdanje već u književnim časopisima u serijalima.
Jeste, zamisli da danas čekaš da u dnevnim novinama izađe jedan dio tvoje priče, pa čekamo iduću sedmicu za nastavak i tako redom…
Da, danas toga nema. Ako gledamo u komercijalnom smislu danas je knjiga sredstvo za opuštanje nešto što ću čitati na plaži dok odmaram od života. Mi danas nemamo književnike koji imaju politički značaj kakav su imali Tolstoj i Dostojevski. Danas je pozicija književnika skrajnuta.
Da li kao pisac osjećaš odgovornost da prokomentarišeš dešavanja na društveno političkoj sceni?
Za Impuls sam baš pisao o tome i ponosan sam što sam napisao taj tekst, upravo zbog odgovornosti koju on nosi. Pisao sam o nečemu što je vrlo značajno, društveno, što se tiče države za koju smo vezani. Isti smo narod. Jer i mi ovdje saosjećamo. Studirao sam u Novom Sadu i da sam otišao u Novi Sad mogao sam biti pod tom nadstrešnicom. O tome je pisao kolumne Svetislav Basara, a pisao je i Vladimir Tabašević. Ali pisana riječ, što je problem današnjeg društva, malo ima odjeka. Kada sam podijelio svoj tekst imao je malo pregleda i reakcija, dok je recimo bilo mnogo šerova. Ali, kada sam postavio fotografiju iz teretane ona je imala mnogo više reakcija i pregleda. A za tekst oko kojeg sam se toliko mučio, gdje sam svaku riječ vagao, razmišljao, tekst nad kojim sam osjetio veliku odgovornost, Instagram je procijenio da je manje relevantan od moje fotografije iz teretane. Jednostavno, pisana riječ nije instagramična. I tu se javlja problem zašto književnici nisu toliko vidni. Nije da ćute, oglašavaju se, ali se ne čuju. Književnost nije instant, njoj treba vremena da dođe na svoje mjesto.
I evo za kraj šta trenutno čitaš, šta bi nam preporučio ? Koje serije gledaš ?
Evo recimo, „Kratke priče“ Rejmonda Karvera, sjajne su za periode kad nemaš snagu za čitanje, a želiš da čitaš. Počeo sam da čitam „Snježnu zemlju“ Jasunarija Kavabate, japanskog nobelovca. Volim čitati japanske pisce pogotovo u periodu čitalačke blokade, jer imaju jednostavan stil. Njihovo pisanje je kao kada gledate potok kako teče. S vremena na vrijeme se vratim Klaris Lispektor, brazilskoj autorki, koju porede sa Kafkom, iako nije ni blizu. Mene više podsjeća na Virdžiniju Vulf ili Handkea. Njen najpoznatiji roman je „Živa voda“ u kojem jedna žena piše sama za sebe, čitav roman su njena promišljanja o životu, njene meditacije. Jezik je fantastičan. U njene knjige ulazim zbog jezika. Njen roman „Čas zvezde“ jednostavan, a dubok, jako je komičan, a istovremeno i tragičan i svima bih ga preporučio. Što se tiče serija pogledao sam seriju „Adolescencija“. To je jako bitna serija, pogotovo je treba gledati nakon onoga što se desilo u školi Ribnikar. Izuzetno nam je potrebna. Pratim i anime. Na Netfliksu ima sjajna serija „Hunetr X Hunter“. Takođe dobre su i „Apotekarski dnevnici“, te „Moj srećni brak“ inspirasane tradicionalnim kineskim i japanskim društvom.