Foto: Borislav Brezo
Mi svakodnevno imamo priliku da vidimo stotine komentara na naslov neke vijesti, dakle ne na vijest, jer komentatori na društvenim mrežama se nisu potrudili ni da je pročitaju. Nečitanje je veoma opasno, s generacijom onih koji ne čitaju, ne njeguju kritičko mišljenje, biće još lakše manipulisati.
Riječi su ovo književnika Berislava Blagojevića koji je za portal Impuls govorio o književnosti za djecu i odrasle, knjizi “Bibliotečke mačke spavaju naopačke”, kulturnoj sceni kod nas i mnogo čemu još.
Razgovarala: Ilijana Božić
Dodao je da se sve pravda nedostatkom vremena, te da sažimanje neke kompleksne teme koju nam danas nudi umjetna inteligencija u nekoliko rečenica, najčešće nije ušteda vremena već sakaćenje, navođenje na pogrešne ili jednostrane zaključke i slično.
– Ne tvrdim da se ovaj proces mora (niti se može) zaustaviti. Samo ističem da mora postojati alternativa, mogućnost istraživanja i analiziranja različitih referenci. A za to su neophodne knjige i čitanje. Čitanje nas štiti od potpunog masovnog zaglupljivanja – objasnio je Blagojević.
U vremenu u kojem se kultura često gura na margine, a pisci preživljavaju između entuzijazma i neizvjesnosti, gdje danas vidite ulogu književnika: kao svjedoka, tumača ili tihog čuvara vrijednosti?
– Ne znam za druge kolege, ali u ovom kontekstu sebe doživljavam prvenstveno kao svjedoka. Moje stvaralaštvo je, prema tome, svjedočanstvo – nekad o vlastitim iskustvima, nekad svjedočanstvo o vremenu u kome živimo. Dakako, pisao sam i o prohujalim vremenima, ali to nije svjedočanstvo, jer to i ne može da bude, a nije ni tumačenje već naprosto skidanje prašine s nekih događaja. Konačni sud o tome da li vrijednosti koje su bile važeće i one koje nam se danas nameću zaslužuju da ih njegujemo i usavršavamo, ostavljam čitaocima. Smatram da književnik prije svega treba da postavlja pitanja, kako sebi tako i čitaocima.
Vaša knjiga “Bibliotečke mačke spavaju naopačke” postala je najprodavanija dječija knjiga 2025. godine u izdanju Zavoda za udžbenike iz Istočnog Sarajeva. Šta nam to govori, ne samo o knjizi, nego o potrebama djece (i odraslih koji im knjige kupuju) za tihim, zaštićenim prostorima mašte u vremenu buke i ubrzanja?
– Knjiga definitivno nije prevaziđena, to se vidi i po posjetama biblioteci, ali i po produkciji i prodaji. Presrećan sam što su „Bibliotečke mačke“ našle put do čitalaca i vrlo sam ganut činjenicom da svijet koji sam stvorio u literaturi čini dio nečijeg odrastanja. Ako su knjige i čitanje nekad bile uobičajena i očekivana pojava, danas je značaj knjiga i čitanja možda još važniji, upravo zbog raspirivanja mašte, zamišljanja i promišljanja, sticanja određenih znanja i pouka, kao i učenja strpljenju. Knjiga i čitanje zahtijevaju vrijeme, fokusiranost, pažnju, a toga je danas sve manje i kod djece i kod odraslih.
Foto: Ilustracije za knjigu radio Bratislav Kostić
Jednom prilikom ste rekli da su biblioteke “posljednji bedem znanja, kreativnosti i slobode”. Jesu li “Bibliotečke mačke” uputstvo za put do tih bedema najmlađim čitaocima ?
– „Bibliotečke mačke“ svakako jesu putokaz i otvorena pozivnica da se mladi više i češće druže s knjigama. U mojoj knjizi je opisan jedan čudnovati ambijent biblioteke, ali i više od toga, u samom tekstu postoji mnogo drugih, više ili manje poznatih naslova, koje sam ponudio djeci za neka buduća čitanja. Želio sam da se kroz avanture junaka barem malo zaljube u biblioteku, da se zainteresuju za druge knjige i nadam se da sam uspio u tom naumu.
Vaša djela za djecu često su duhovita, bude osjećaj za prave životne vrijednosti. Koliko je danas teško pisati za djecu, a ne podilaziti im, u svijetu u kojem se pažnja mjeri sekundama, a sadržaji se brzo troše?
– Preovlađujuće je mišljenje da je djecu lakše obmanuti nego odrasle, ali ja ne mislim tako. Iz brojnih susreta s najmlađim čitaocima shvatio sam da je njih takoreći nemoguće prevariti (nije da sam to poželio!), jer osjete iskrenost i čitaju emocije gotovo nepogrešivo. U tom smislu im se niti može niti treba podilaziti. Ne razmišljam previše o svemu tome u toku pisanja, ali vodim računa da im ne objašnjavam i „ne crtam“ sve u detalje, jer vjerujem u njihovu maštu i visoku sposobnost razumijevanja. Pretpostavljam da pisati za djecu nije ni mnogo lakše ni mnogo teže nego što je bilo ranije, pod uslovom da je priča zanimljiva, donekle duhovita i da postoji odgovarajuća dinamika. Dobre ilustracije takođe veoma pomažu.
Foto: Impuls
Pišete i za djecu i za odrasle. Da li su to za vas dva odvojena svijeta ili isti svijet posmatran iz perspektive djeteta koje još vjeruje i odraslog koji pokušava da se sjeti?
– Svijet je uvijek jedan, ma kako nam se nekad činilo. Postoje priče za odrasle koje sam napisao onako kako ih vidi i doživljava dijete. S druge strane, za djecu piše dijete u meni koje je još živahno i pustolovno. Kao pisac, stavljao sam se u ulogu ne samo djece i odraslih nego i životinja, psa ili mačke, na primjer. Sve to je stvaralački izazovno i zanimljivo i sve potiče od istog pisca i uvijek se zasniva na iskustvima svijeta koji svi dijelimo.
Ako biste morali izdvojiti jednu stvar koju biste voljeli da današnja djeca ponesu iz vaših knjiga u odrasli život šta bi to bilo: radoznalost, empatija, sloboda mišljenja ili hrabrost da ostanu “naopačke”, kad svi drugi stoje uspravno?
– Ovo je sjajno i ujedno veoma nefer pitanje! Nije fer, jer bilo bi idealno i u svakom smislu poželjno da sve što ste naveli krasi njihove ličnosti kad porastu. Zapravo, neki od ovih kvaliteta poput radoznalosti i slobode mišljenja idu ruku pod ruku. Ali ako bih morao da izdvojim jednu stvar, onda bih se opredijelio za hrabrost da ostanu „naopačke“.
Roman „Upoznajte Gagarina, najšašavijeg psa u svemiru“ doživio je scensku adaptaciju u Dječijem pozorištu Republike Srpske. Kako ste doživjeli trenutak kada su vaši književni likovi progovorili sa scene? Da li biste voljeli da recimo i “Bibliotečke mačke” budu na sceni?
– Bilo je dirljivo i pomalo šašavo i nadrealno gledati „Gagarina“ na sceni. Uživao sam, svakako, a posebno me veselila činjenica što je i predstava na samom kraju pozivala gledaoce da čitaju knjigu. „Bibliotečke mačke“ imaju, čini mi se, još izraženiji potencijal za igranje na sceni. I više od toga, ovu knjigu je relativno lako zamisliti i kao animirani film. Ukoliko bi neka od adaptacija dobila šansu, vjerujem da bi bila uspješna i veoma gledana.
Bili ste i član stručnog žirija Festivala glumca “Zaplet” u GP “Jazavac”. Šta vam je to iskustvo reklo o savremenom glumištu kod nas i postoji li danas prostor za umjetnički rizik bez kompromisa?
– Pozorišta su, kao i biblioteke, takođe mjesta slobode i u to sam se dodatno uvjerio jesenas na „Zapletu“. Kompromisi, čini mi se, u nekom smislu (od)uvijek postoje, ali još ima hrabrosti na sceni i prostora da se „razveže jezik“, da se ukaže na mnogo toga što je loše i čak pogubno za ljudsko biće, jednu zajednicu, narod pa i čovječanstvo u cjelini.
Pišete li, možemo li očekivati nešto novo uskoro?
– Uvijek nešto pišem i zapisujem. Da ne brišem, bilo bi toga dosta i to uskoro. Međutim, čitaoci će ipak morati da budu malo strpljivi.