Foto: Helena Šumić
Naša ovdašnja stvarnost u političkom smislu vrlo je dobra ilustracija toga kako izgleda društvo porobljeno strahom i predrasudama: oni koji su neprijatelji moćnicima prikazuju se kao neprijatelji čitavog naroda. Od devedesetih pa do danas još uvijek pričamo o jednim te istim istinama ili mitovima, ovisno o tome koga, kad i gdje pitate, živimo u neprestanim nagađanjima koja nam se predstavljaju kao fakti, odbacujemo odgovornost i prišivamo je trenutnom najpodobnijem komadu neprijateljskog političkog ruha, jer moć ne može postojati bez straha, a onima koji je imaju zasigurno nije u cilju da je izgube.
Razgovarala: Ilijana Božić
Riječi su književnice Mihaele Šumić koja je za „Impuls“ govorila o novoj knjizi „Čovjek vuk“ koja je nedavno objavljena u izdanju Imprimatura. Mihaela Šumić za zbirku pjesama „Nekoliiko sitnih uboda“ nagrađena je „Čučkovom knjigom“ za najbolju objavljenu knjigu u 2020. godini. Takođe, za zbirku priča „Herbarij svete smrti“ nagrađena regionalnom književnom nagradom „Štefica Cvek“, a njeno djelo je i zbirka poezije “Imenik Laure Carvalho“. Mihaela Šumić veoma je uspješna i u prevođenju, prevela je romane meksičke književnice Fernande Melčor „Sezona uragana“, „Paradajs“ i „Lažni zec“. Sa Mihaelom sam razgovarala o novoj knjizi, njenom prvom romanu „Čovjek vuk“ koji je nominovan za Evropsku nagradu za književnost, te o trenutnom društveno – političkom stanju, književnosti i prevođenju.
Objavljen je tvoj novi roman „Čovjek vuk“. Je li nas vrijeme u kojem živimo natjeralo da se pretvorimo u vukove, da živimo po zakonima jačeg u stalnoj potrazi za plijenom? Koliko je danas čovjek/žena čovjeku/ženi vuk?
Nisam sigurna koliko je to stvar vremena, a koliko stvar naše prirode. Od Plautovog vremena pa do danas prošlo je mnogo stoljeća, a njegovo famozno čovjek je čovjeku vuk se još uvijek koristi kad pokušavamo rasplesti prirodu međuljudskih odnosa. S druge strane, možda je danas to ipak transparentnije nego što je bilo nekad, zahvaljujući tehnologiji teško je biti izolovan od ljudi i svih tih malih i velikih zloba koje su srasle sa nama. Mada ako govorimo o toj pojavi unutar samog romana, ono što pojačava tu dinamiku između likova na relaciji zvijer-plijen definitivno jesu život u maloj i zatvorenoj sredini, otupjelost na nasilje uslijed nemogućnosti bijega od istog i atmosfera straha u koju su svakodnevno uronjeni.
Don Alirio suočen je sa nekom vrstom duboke traume. Na koji način se pojedinci mogu nositi sa unutrašnjim demonima i traumama dok se istovremeno suočavaju sa nasiljem koje je na svakom koraku?
Da Alirio živi u nešto otvorenijoj sredini, vjerojatno bih mu preporučila psihoterapiju. No budući da to ovdje nije slučaj, on se sa cjelokupnom situacijom nosi šutnjom. Mislim da je tako i u stvarnom životu, načina je mnogo, ali oni se suštinski mogu podijeliti na sučeljavanje i prešućivanje. Što će netko na kraju odabrati uvjetovano je odgojem, društvom, zrelošću pojedinca i njegovom spremnošću da razumije sebe i svijet.
Koliko se mitovi poput mita o Čovjeku vuku mogu koristiti za manipulaciju? Jesu li ljudi u teškim trenucima skloniji stvaranju i prihvatanju mitova kao načina da objasne ono za šta ne mogu da pronađu objašnjenje?
Kao dijete mislila sam da je svijet odraslih dom velikih istina u kojem je sve objašnjivo, jasno i precizno i da zbog toga djeca ne smiju biti dio njega, jer ona su mala, a istine velike i teške i svim silama sam željela biti stogodišnji mudrac koji sve zna i koji jednom rečenicom može razbiti sve iluzije. Sad kad sam odrasla shvaćam da se svijet odraslih ne razlikuje mnogo od dječjeg, s tim da mitovi u dječjem svijetu služe kao svojevrsne lekcije o stvarnosti, a u svijetu odraslih kao bijeg od istih. Svakako smatram da postoji više razloga zbog kojih stvaramo i prihvaćamo mitove, ali vjerojatno je primarni razlog strah od svega onoga što istina nosi sa sobom, a pričanje priča je od davnina služilo kao indirektni i umirujući način objašnjavanja stvarnosti.
Selvanto možemo poistovijetiti sa bilo kojim gradom na svijetu. Da li kroz prikaz grada u kojem posmatramo korumpirane političare, u kojem nema razrješenja slučajeva ni otkrića počinioca mnogih zločina možemo da postavimo pitanje koliko institucije koje bi trebalo da zaštite ljude zapravo zlostavljaju ljude i manipulišu njima? S obzirom na sva dešavanja u regionu, pa i šire, tvoj roman zapravo govori o širim društvenim problemima u kontekstu društva u kojem živimo?
Sve dobre knjige su na neki način uronjene u društveni kontekst jer bez njega ne bi bile uvjerljive. S tim rečeno, književnost je oduvijek bila svjedok vremena koji raspliće mreže u koje smo uhvaćeni. Ako već govorimo o ovom romanu i njegovim konkretnim poveznicama sa našom stvarnošću, on govori o trenutnom stanju u našem društvu i o našoj bezvoljnosti da se trgnemo iz stanja bezbrižne isključenosti, jer kao kolektiv odavno nemamo ni ideološku ni kritičku svijest, sve se svodi na „samo da ovo prođe“, „bitno je da se gura dalje“ i „samo da se ne puca“ dok kao društvo tonemo sve dublje u mutne vode korupcije, prljavih političkih igara, obmana i jednog užasno manjkavog sustava kojem je stalo samo do fenomena kruženja kapitala u prirodi i sve je podešeno kako bi se taj fenomen što duže zadržao, što uključuje i rad institucija.
Smatraš li da su promjene moguće?
Smatram da jesu, ali da bi se one dogodile potrebno je prvo osvijestiti što su stvarni problemi, što bi bila moguća rješenja, a zatim zahtijevati, zahtijevati, zahtijevati i biti istrajan u tome usprkos protoku vremena i vanjskom pritisku. Ono što trenutno rade studenti u Srbiji dobar je primjer iniciranja takvog jednog procesa i nadam se da će biti istrajni i dovoljno tvrdoglavi da ne podlegnu pod pritiskom. Nažalost Bosna i Hercegovina je toliko posvađana sama sa sobom da sam dugo vjerovala da nemamo to jedinstvo nužno za borbu za zajedničko dobro, mada mi pojedine građanske inicijative poput Karton revolucije i studentske solidarnosti u Banjoj Luci i Sarajevu ulijevaju nadu u to da sam ovaj put možda u krivu i to je jedan od rijetkih slučajeva kad me takav ishod zapravo veseli.
Čini li se da je nasilje danas normalna pojava, iako živimo u 21. vijeku koji je donio mnoge napretke? Nije li žalosno da nasilje koje su trpjele naše bake i prabake podnosimo mi i danas iako živimo u naizgled civilizovanom društvu koje se bori za ženska i ljudska prava?
Ono što me mnogo više plaši od još uvijek sveprisutnog nasilja jeste regresija na neke stvari, razmišljanja i ponašanja koja smo prije nekoliko desetljeća bili prevazišli, ili se bar tako činilo. Poražavajuće je što su sredinom prošlog stoljeća žene na našim prostorima imale veća prava nego žene u, primjerice, tadašnjem SAD-u, a danas se neka od tih prava vrlo otvoreno preispituju i gaze. Klečanje za žensku čednost i borba protiv prava na abortus u Hrvatskoj, koja je pritom članica Europske unije, jedan je od tih užasavajućih primjera, a ukoliko tragamo za primjerima na nivou BiH, činjenica da su peticiju protiv uvođenja Zakona o femicidu na nivou Republike Srpske potpisala udruženja i organizacije koje se upravo bave problemima nasilja u porodici je također užasavajuća. No čini mi se da nije riječ samo o regresiji na nivou postjugoslovenskih zemalja, već o nečemu što zahvaća globalno društvo: feminizam i otvorenost ka bilo kakvom napretku prihvatljivi su samo ako su performativni, ako se uklapaju u ideju neoliberalnog kapitalizma i konzumerizma i u tom skučenom prostoru nema mjesta za sučeljavanje sa stvarnim problemima, samim tim je i pojam „civiliziranog“ društva podjednako performativan. Stanje suvremenog globalnog društva najbolje bi opisala španjolska poslovica: „Majmunica ako se danas u svilu obuče, i dalje je majmunica kao i jučer.“

Sabina Ordonjez je nestala u jednoj strašnoj noći. Kako posmatraš odnos individualne i kolektivne odgovornosti?
Individualna i kolektivna odgovornost uvjetuju jedna drugu i njihov odnos mogao bi se dugo promišljati poput onog „što je bilo prvo, koka ili jaje“, ali u svakom slučaju ne možemo pričati o jednom, a da se u razgovor ne uplete i ovo drugo. Sabinin slučaj je stvaran i dogodio se krajem devedesetih u Meksiku. Iako se djevojčica nije tako zvala, okolnosti njenog života, nestanka i smrti bile su početna inspiracija za roman upravo zbog toga što su i sustav i društvo i pojedinci izbjegavali odgovornost i prebacivali je na ono drugo, pa i na mitsko biće jer sučeljavanje sa stvarnim uzročnicima narušilo bi već uspostavljenu hijerarhiju.
Budući da roman govori o borbi sa zlom. Da li je ljubav jedina vodilja koju treba da pratimo kroz život?
Ako govorimo o univerzalnoj ljubavi, onda da, mada je njeno značenje toliko izmijenjeno da je teško nuditi je kao rješenje, a da se u to ne upetljaju i subjektivni doživljaji toga što je ljubav. Rekla bih da je ono što nam najviše nedostaje kako bismo se istinski borili protiv zla zapravo razumijevanje i želja za istim. Mnogo toga bi se vrlo lako riješilo kad bismo samo pokušali razumjeti jedni druge.
Tvoj roman nominovan je za Evropsku nagradu za književnost. Kako posmatraš tu nagradu, koliko ti je važna ova nominacija? Smatraš li da književne nagrade koje zasigurno doprinose tome da se za određeni roman čuje, da ga ljudi pročitaju itd, smatraš li da mogu da doprinesu da književnost utiče na kolektivnu svijest ili donese neke promjene?
Književne nagrade, posebice one poput Europske nagrade za književnost knjigama donose određenu vrstu vidljivosti kakvu bez njih ne bi imale, samim tim me ova nominacija zaista obradovala. Kad je riječ o tome da li književnost može utjecati na kolektivnu svijest, u to baš i nisam sigurna. Mislim da ljudi koji prate i vole književnost već imaju tu svijest i otvorenost koju mi pisci priželjkujemo kod svojih čitatelja, a za stvaranje neke kolektivne svijesti i osviještenosti potrebno je mnogo više od toga.
Kako posmatraš savremenu književnost? Koji žanrovi nam prema tvom mišljenju nedostaju?
Mislim da je teško sažeti vrline i mane nečega što još uvijek nastaje. Postoje trendovi koji se nekom sviđaju, a nekom ne, ali to je opet vrlo subjektivno i ne bih da si na osnovu vlastitih utisaka dajem za pravo da govorim o nečemu tako velikom. Ono što osobno volim čitati jesu djela latinoameričkih pisaca i pjesnika iz dvadesetog stoljeća, mada ima i onih nešto recentnijih koje smatram odličnim primjerima toga kako se zbiljsko pripovijedanje može adaptirati nešto suvremenijim temama.
Šta trenutno čitaš, na čemu radiš?
Trenutno čitam roman „Munje u kolovozu“ meksičkog autora Jorgea Ibargüengoitije. Riječ je o vrlo zanimljivom satiričnom romanu koji na autentičan i ciničan način prikazuje meksičko društvo i njegove pobune nakon revolucije s početka dvadesetog stoljeća. Što se tiče mog rada, trenutno sam više zauzeta prijevodima nego vlastitim pisanjem, mada imam nekoliko ideja koje zapisujem u crticama, za svaki slučaj.
Znamo i da prevodiš meksičke pisce. Shvatamo li važnost prevođenja danas? Imamo li uopšte svijest o tome?
Prijevodi i njihova kvaliteta često su zanemareni kad govorimo o književnosti i to je nažalost i očekivano. O prevođenju većinom pričamo tek onda kad naiđemo na loš prijevod i vidimo da u tekstu nešto naprosto ne štima. Za prevoditelje je u tom smislu prepoznavanje mač s dvije oštrice, jer ako ste dobar prevoditelj učinit ćete sve kako biste se u potpunosti suživjeli s tekstom i njegovim stilom tako da čitatelji uopće ne osjećaju da zapravo čitaju prijevod, samim tim rijetko tko će prepoznati kvalitetu prijevoda. Ono što je prevoditeljima možda mnogo važnije od takve vrste prepoznavanja jesu neke tehničke stvari koje više imaju veze sa samim financiranjem prijevoda i mogućnosti pristupu projektima.