Foto: Ustupljena fotografija
„Smatramo da su znanje i vještine jedine trajne stvari, a ono što nas čini bendom jesu naš talenat i sposobnosti, ne sposobnost da damo novac i budemo isključeni iz procesa“.
Ovaj put IMPULS PORTAL razgovarao je sa metal bendom KLAPAN. Iza sebe imaju jedan uspješan EP pod nazivom Pandemonium kojim su se vrlo brzo pozicionirali na metal sceni regiona. Povod za razgovor bio je rad na novom materijalu, a razgovarali smo i o bendu, potrebama i naravno stanju banjolučke scene.
Razgovarao: Ratko Pilipović
IMPULS: Da se nađete pred nekim investitorom koji je spreman da uloži novac u vaš rad, a da imate sam jedan minut da se predstavite, šta biste mu rekli?
Ivan: Rekao bih da smo jedini mladi bend iz Banje Luke koji zapravo planira nešto veliko i koji ima ikakav pedigre iza sebe, da sljedećim sadržajem planiramo da razbijemo svaku moguću granicu i da se ne zadržavamo na jednom mjestu. Onda bih mu naravno pokazao materijal.
Đorđe: Ovo što sad možemo ponuditi je naša nemilosrdna energija.
Svirate metal, razne pravce kombinujete, stvarate nešto novo. To se može primijetiti s posebnim akcentom na pjevanje. Imate li naziv svog zvuka u moru pravaca metala?
Đorđe: Prije se sva ta muzika zvala heavy metal. Ono što je nekad bio heavy metal danas je metal i tu smo mi negdje najbliži. Sa starim zvukom ima malo primjesa i groove metala, death i trash metala, ali sve se to može oblikovati u metal core, jer za novi materijal koji pravimo može se reći ovo je baš metal core, pogotovo za nekog ko sluša “moderni” metal. Ali da, u tom nekom grotlu pravaca sve se to može objediniti kao metal. U suštini, mi se tehnikom i žanrovski ne ograničavamo.
Šta nedostaje vašem bendu, tipa menadžer, osoba koja će se baviti mrežama ili osoba sa nekim novim zadacima?
Ivan: Oprema!!! I menadžer. Iako smo mi još uvijek u stanju da organizujemo turneje sami i u suštini sve do sada smo radili isključivo sami. Samo i dalje je velik pritisak jer određeni bendovi koje čine stariji ljudi imaju na raspolaganju novac, opremu, veze i poznanstva, a mi takve stvari nemamo, tako da sve radimo od nule. Opet, za bend koji ne radi ni tri godine, mislim da smo sakupili dosta iskustva.
Đorđe: Sve ono loše što smo trebali proći, mi smo prošli i vodimo se time to jednom kad se desi, više se nikada ne dešava. I što sam primijetio, eto ove godine smo imali priliku da dosta bendova sa kojima smo sarađivali nije prošlo kroz te situacije kroz koje smo mi prošli i ne vidi se određeni nivo pripreme. Mi kada pripremamo live svirku, nosimo onoliko opreme koliko možemo ponijeti i ne oslanjamo se na to da će organizator svirke to sve obezbijediti. Dosta bendova koji danas počinju, a s kojima smo u prošlosti sarađivali, nemaju taj izgrađeni osjećaj. Ako može poći po zlu, poći će po zlu. Mi baš idemo tako da sve nosimo i da nas ništa ne može iznenaditi.
Ivan: Smatramo da su znanje i vještine jedine trajne stvari, a ono što nas čini bendom jesu naš talenat i sposobnosti, ne sposobnost da damo novac i budemo isključeni iz procesa. Posljednje tri godine ulagali smo u nas i naše iskustvo, samostalno smo organizovali neke mini turneje i dovoljno smo samostalni da možemo sve sebi da priuštimo, osim vremena. Tako da ono što bi nam trebalo jeste menadžer, neko da nam olakša posao organizacije da se mi možemo više posvetiti muzici, stvaranju i snimanju.
Veoma ste mlad bend s već nekim konkretnim materijalom iza sebe. Šta mora da se desi da se raspadnete?
Đorđe: Da umre neko, onako brutalno rečeno, jer evo sad postavu koju imamo ja je ne bih mijenjao ni za jednog muzičara na Balkanu. Naš lajnap je oduvijek bio petorica i do sada smo samo mijenjali pjevače i bubnjara. I pored svih boljih muzičara, ja ovu postavu ne bih mijenjao. Tako da ne znam šta bi se moralo desiti i baš bi se trebalo nešto ekstremno desiti da prestanemo svirati.
Vjerujem kada ste počeli, da vam rad s internetom i platformama nije bilo stran jer pripadate mlađim generacijama, kao npr starijim muzičarima koji su morali prvo da nauče raditi s tim. Možete li mi reći, koliko vremena potrošite na svoju promociju po netu i da li planirate možda neke druge metode dopiranja do javnosti?
Đorđe: Poprilično se trudimo oko naše promocije. Instagram je sada kralj mreža, ali problem u Banjoj Luci je to što su svi još uvijek uglavnom na Facebook-u, tako i svi ljudi koji nama trebaju da vide što mi promovišemo su na Facebook-u. Mi smo našu fan base izgradili na Instagramu i trudimo se da kad god pravimo najave, i koliko god se trudimo da nam je ozbiljan nastup, toliko se trudimo da su nam šprdnje o najavi na Instagramu, tj trudimo se da su to skečevi. U zadnjih godinu dana fino se vidi koliko to ljudi prati, gleda, lajkuje, ali problem je da do prošle godine, kad smo trebali organizovati svirke, ne možes se nikom javiti ko je u funkciji organizacije, jer je na Facebook-u.
Ivan: To su uglavnom stariji ljudi koji koriste ove starije mreže. Ali dobro, mi smo danas aktivni na svakoj platformi. Na primjer, Tik Tok lično ne koristim, ali imamo nalog benda samo da objavljujemo iste stvari koje objavljujemo na Instagramu. Facebook isto lično ne koristimo, ali imamo Klapan stranicu i dobro je to što se objavi na Instagramu, možeš prenijeti na Facebook jer je isti vlasnik. U suštini, želimo da idemo dalje s promocijom, ali nam je to primarna platforma. Naravno, uvijek je tu YouTube za ove konkretnije stvari, spotove, live snimke. Dobro koristimo društvene mreže, jer ih koristimo jako dugo i evo ja lično dosta vremena ulažem u upoznavanje algoritama kako funkcionišu te mreže. Dosta naših bendova nije u toku sa svim tim analizama koje trebaš znati kako bi došao do što većeg broja ljudi i u tom smislu imamo prednost jer postoji veći domet, a bliski smo sa sredstvima modernog marketinga.
Foto: Ustupljena fotografija
Dobro momci, a šta je s ostalim vidovima promocija?
Đorđe: S plakatima najviše radimo i bukvalno osmislimo plakat, izradimo i idemo lijepiti po gradu. Kad je drugi grad u pitanju, napravimo plakate pa ih pošaljemo organizatoru. I to sad radimo za svaku svirku s kontom kako mi radimo u Banjoj Luci, tako će i domaćin u drugom gradu da radi kad organizuje svirku. Dobro bi nam došlo malo više radio promocije. Promocija koju sad imamo ograničena je samo na pojedine radio stanice i žanrove.
Foto: Ustupljena fotografija
Iza sebe imate jedan EP. Možete li mi napraviti poveznicu između naslova albuma i teme većine pjesama koja se tiče grčke mitologije, drugim riječima, moraju li metal bendovi uvijek imati veze sa sotonom, paklom, nekom mitologijom i nije li ta lirika prevaziđena u 21 vijeku?
Ivan: Veoma je prevaziđeno u 21. vijeku. Mitologija na EP nije došla kao rezulat neke naše pretjerane ljubavi prema grčkoj mitologiji, bogovima. Naravno da ima određeni dio i toga, ali nije u obožavačkom smislu. Mi smo se kroz svoje školovanje upoznali s tim, ali pojmovi i određene priče iz mitologije su bile samo način da povežemo naše misli sa onim šta je već poznato.
Đorđe: Tema EP Pandemonium je propast čovjeka na nivou društva i na nivou pojedinca i od pjesme do pjesme varira koja je skala propasti. Nismo htjeli baš direktno kroz tekst da se o tome priča, ali kroz priče iz grčke mitologije se to moglo tako predstaviti. Imamo pjesmu o Hadu, Persefoni, Ikaru i to su sve nekako teme koje možeš i danas povezati sa svakodnevnicom pojedinca. I to je poenta teksta da bude univerzalan. Što se tiče budućeg materijala, cilj nam je da tekstovi budu dosta uzemljeniji u realnosti i da budu lični.
Ivan: Imali smo nekako potrebu da iskažemo ovo što osjećamo, mislimo i sa čim se borimo. Način da to iskažemo bio je preko mitologije. Do sada kada smo pravili pjesme počinjali smo od instrumentala i tekst se uklapao prema muzici, a ne obrnuto. Ubuduće ćemo koristiti konkretnije i ličnije metafore, a razmišljamo i o koncept albumu.
Opišite mi vizuelno idealnog metalca po vašem viđenju koji dolazi na vaše svirke.
Đorđe: Pošto pored trash i prog, u metal coru, ja volim vidjeti ljude na koncertima sa onim velikim gejdževima, probušenim ušima, istetovirani, sa neobičnim bendovskim majicama. Meni je dosadilo da sve i jedna osoba u Banjaluci ima bendovske majice, a koje bendove u stvari ni ne slušaju, nego kupuju samo da bi bili metalci, a to su: Metallica, Iron Maiden, Pantera, Slayer, Motorhead. Na par zadnjih svirki koje smo imali sam primijetio da publika koja dolazi na svirku izgleda drugačije i do tog momenta nisam mogao ni zamisliti da tako neko izgleda u Banjaluci. Dosta je neobičnih ljudi počelo dolaziti na svirke. Uglavnom što bi se reklo, to bi bio današnji izgled metalca jer današnji metalci više i ne izgledaju kao nekad. To su sad majice dugih rukava, džemperčići, naočale, koja tetovaža i to je to.
Ivan: Mimo toga, primijetio sam, bar u Banjoj Luci, oživljavanje kulture i mode 2000-tih i emo kulture. Drago mi je da vidim da smo, na nivou omladine, prešli preko kariranih košulja i uskih farmerki.
Stariji muzičari iz Banje Luke s kojima sam razgovarao imaju stavove da mlađim generacijama nedostaje odvažnosti da se upuste ozbiljnije u muzičke vode, te da su one na neki način uljuljkane jer je danas skoro sve dostupno za bend koji hoće ozbiljno da radi. Govorim o opremi, načinu na koji se vrši promocija, uspostavljaju kontakti sa drugima, organizuju koncerti.
Ivan: Iako živimo u moru informacija, jedina stvar koju stariji muzičari nemaju na umu je, da u moru informacija, ne znaš kojoj informaciji pristupiti. Kakav god izbor da napraviš, on je i ispravan i pogrešan, ali problem je što ne znaš više šta ćeš sa sobom. U stvari ne znaš odakle da počneš. Da bendovima danas fali odvažnosti, definitivno da.
Đorđe: Mlađim bendovima fali to da uzmu stvar u svoje ruke i napišu pjesmu.
To je čini mi se problem koji je konstanta u Banjoj Luci, jer u vrijeme dok je UNS GETO bio aktivan, od 60 bendova koji su vježbali tada u GETO vježbaoni, više od pola su bili tezga.
Đorđe: To je i danas tako. Mi smo počeli kao tezga bend, međutim vrlo brzo smo shvatili da od te priče nema ništa. Meni je lično poražavajuće svirati toliko pjesama, a druga stvar, nama je više odgovaralo da mi možemo praviti svirke svoje muzike i da ne zavisimo od toga da će nam vlasnik kafane reći sad morate svirati još pola sata ili sat i da nam dolazi publika koja traži neke žnj pjesme.
Ivan: Mislim da uglavnom tu prevladava strah koji smo i mi imali u početku, jer prelazimo s nečega što ljudi vole na nešto što ljudi ne znaju i što moraju da zavole. I da li će iko htjeti da osjeti našu muziku.
Đorđe: Mi smo napravili takav prelaz da smo pored tuđih pjesama koje smo svirali, uvijek ubacili po jednu našu pjesmu na kojoj opipavamo puls kako publika reaguje. I kako je koja pjesma bila dodavana u naš set, ta je reakcija svaki put ostajala ista. Ljudi te polako prihvataju.
Vaša pjesma će se naći na kompilaciji banjalučkih bendova. Da li ste za te potrebe radili novu pjesmu i kako vam to sve izgleda iz ugla mladog benda?
Đorđe: Uzeli smo pjesmu s EP kao najreprezentativniju i striktnim slušaocima metala i malo širim masama. Lično sam imao razgovore s ljudima koji su rekli ja ovo inače ne slušam, ali ova pjesma je dobra. I to mi je drago čuti, da neko ko je panker kaže „baš mi se sviđa“. Ta kompilacija s naše tačke gledišta je kul stvar i nisam znao da se takve stvari uopšte rade. Jedinstvena je stvar i drago mi je da smo i mi dio toga. Mislim da smo najmlađi bend na toj kompilaciji.
Banjalučka scena, s akcentom na metal scenu kako je vi, kao relativno mladi bend, vidite danas?
Đorđe: Ovo što ima metal bendova u Banjoj Luci je dobro ali je “šaka jada”. I relativno svi bendovi imaju sopstveni zvuk. I onda kad to uporediš s Tuzlom ili Sarajevom gdje je metal scena baš jaka vidiš da je u Banjoj Luci baš malo metal bendova. Što se tiče saradnje između bendova onda postoji, ali je broj bendova koji aktivno rade, veoma mali.
Ivan: Generalno je tuga što se bendova tiče i mislim da bi bendovi trebali jedni drugima davati veću podršku.
A ko bi po vama trebao da da podršku mladim bendovima i bendovima u nastajanju?
Ivan: Grad je uvijek idealan za davanje podrške, ali danas je pitanje, ko je uopšte sposoban da da podršku, kakvu, da li je to podrška koja nam je potrebna i šta taj neko traži zauzvrat?
Đorđe: Grad ima prostora da podrži rad bendova, jer za rok scenu podrška postoji. Postoje neki rock bendovi kojima su uvijek otvorena vrata institucija u kojima se mogu održavati koncerti. U početku kada smo počeli, dosta podrške smo imali od Doma omladine u Banjoj Luci tako što smo radili svirke u Domu, imali smo njihovu opremu na raspolaganju, radili smo probe u Domu, međutim u zadnjih godinu i po se totalno promijenila organizacija i oni su totalno promijenili kurs u podršci. Npr nama je KSET bio kao što je vama bio UNS GETO prostor dok se nije zatvorio i tu smo uvijek mogli raditi koncert.
Pa koliko ljudi bi vam došlo na koncert da ga sada napravite?
Đorđe: Ja računam da bi moglo komotno doći oko 200 ljudi. Mi smo se u Banjoj Luci postavili tako da ne trebamo svirati često i kako neka svirka prođe, ljudi prilaze i pitaju kada ćete svirati opet. Kada smo počinjali ljudi su dolazili na svirke da nam daju podršku kao drugari, a sada se razvio taj pristup ’jedva čekam kad ćete svirati da dođem’. I uvijek mi je bilo čudno da vidim da ljudi znaju tekstove i da nose majice. Kada smo radili prvu promo svirku za ovaj EP u novembru 2024. godine, meni je čudno bilo da ljudi kupuju i nose naše majice, jer smo ih tada napravili, pored bedževa i pečeva koje smo imali ranije. I od te svirke, ljudi su počeli zvati iz regiona radi majica. Slali smo ih u Sarajevo, Bihać i gdje god da odemo na svirku, prodamo skoro sve majice. Kroz kupovinu proizvoda benda, majica, ploča, CD-ova i ostalih gedžeta, bend se u stvari podržava.
Foto: Ustupljena fotografija
Ja se iskreno nadam da će ovaj intervju doprijeti do neke mlađe generacije od vas, te vas ovim putem i pitam, šta bi ste poručili mlađima koji su tek krenuli s bendom?
Ivan: Da poslušaju svaki mogući savjet koji im pruži bilo ko, ali da taj savjet protumače na svoj način onako kako odgovara njima, jer često ti savjeti znaju biti zlonamjerni, zastarjeli. Da se drže svog kursa i da ne daju nikom da ih podcjenjuje.
Đorđe: Da čim prije počnu praviti svoju muziku, jer ko god pravi svoju muziku znaće da bi radije da na svirku dođe 50 ljudi i da pjevaju njihove pjesme, nego da 500 ljudi dođe i da pjeva nečije tuđe pjesme. I naravno da vježbaju koliko god mogu i da ulažu u sebe kao muzičari. Na žalost do sada sam vidio puno boljih bendova sa boljom opremom koji sviraju gore od nas. Tako da ti super možes zvučati na gitari od par stotina maraka ako si uporno vježbao, nego da uložiš hiljade maraka, a na njoj skoro pa i ne vježbaš.