Ja od jutra nisam stala

“Korporacije i neoliberalne vladine institucije uhvatile su se ideje o rodnoj ravnopravnosti kao o pametnoj ekonomiji. Problem je kako se osnaživanje žena shvaća, a to je osnaživanje isključivo kao radnica i potrošačica. Ono što izostaje iz takvih argumenata je razmišljanje o svim poslovima koje žene već rade. Postoje inherentne granice oblika ravnopravnosti koje možemo postići u kapitalističkom sustavu jer je on povijesno utemeljen na nejednakosti. Feminizam mora biti antikapitalistički”.

Adrienne Roberts, autorica knjige Rodno uvjetovane države kazne i blagostanja: “Korporacije i neoliberalne vladine institucije uhvatile su se ideje o rodnoj ravnopravnosti kao o pametnoj ekonomiji. Problem je kako se osnaživanje žena shvaća, a to je osnaživanje isključivo kao radnica i potrošačica. Ono što izostaje iz takvih argumenata je razmišljanje o svim poslovima koje žene već rade. Postoje inherentne granice oblika ravnopravnosti koje možemo postići u kapitalističkom sustavu jer je on povijesno utemeljen na nejednakosti. Feminizam mora biti antikapitalistički”.

Adrienne Roberts je profesorica na Odsjeku za međunarodne studije Sveučilišta u Manchesteru. Bavi se feminističkom i međunarodnom političkom ekonomijom, financijalizacijom društvene reprodukcije i pitanjima duga. Jedno od njezinih polja istraživanja je i kritika političko-ekonomskog projekta “transnacionalni poslovni feminizam” koji koristi pitanje rodne ravnopravnosti kao korporativnu strategiju rasta i legitimiranje kapitalističkih odnosa dominacije i eksploatacije.

Radovi su joj objavljivani u Third World Quarterly, New Political Economy, International Feminist Journal of Politics, i brojnim drugima. Njena knjiga Rodno uvjetovane države kazne i blagostanja (Routledge) objavljena je prošle godine. Roberts je bila gošća 10. Subversive Festivala koji se održao u Zagrebu.

Kako se pitanje rodne ravnopravnosti koristi kao korporativna strategija rasta i način legtimiranja kapitalističke eksploatacije?

Ne radi se samo o korporacijama, već i mnogim neoliberalnim vladinim institucijama, koje su se uhvatile ideje o ravnopravnosti kao o pametnoj ekonomiji. Poanta je da osnaživanje žena ima ekonomskog smisla. Ovdje je problem kako se osnaživanje žena shvaća, a to je osnaživanje žena isključivo kao radnica i potrošačica. Mnogo je razgovora o potrebi povećavanja ženskog “ljudskog kapitala”, kako bi se mogle integrirati u radnu snagu. Ono što izostaje iz takvih argumenata je razmišljanje o svim poslovima koje žene već rade, bilo da se radi o kućnom radu ili različitim oblicima takozvanog neformalnog rada. To je u velikoj mjeri zanemareno u raspravi koja je postavljena na način koji kaže da uključivanje žena na kapitalističko tržište rada vodi do osnaživanja.

Koji je rizik u provedbi takvih vizija osnaživanja?

Rizik je da ignorirajući sve ostale poslove kojima se žene već bave, riskiramo daljnje povećanje tereta koji je stavljen na žene. Također je važno govoriti o snazi žena kao potrošačica. Različite nacionalne ekonomije i globalna ekonomija općenito nisu se oporavili od krize 2007/8, i vidimo stagnirajuće razine gospodarskog rasta. Žene bi trebale biti prave čudotvorke, one su te koji će nas izbaviti iz ovoga – osnažene kao radnice i potrošačice. Vrednovanje žena kao potrošačica riskira zamagljivanje svih drugih inherentnih aspekata rodne ravnopravnosti. Rodna ravnopravnost potkopana je stajalištem da se nejednakost najbolje rješava integracijom na kapitalističko tržište.

Povezano s ženama kao potrošačicama, možemo li se dotaknuti feminizma kao brenda, načina na koji se često koristi kao marketinška strategija, osobito u zapadnim zemljama? Tu spada i rast industrije za osnaživanje kroz “feminističke” proizvode.

Postoji mnogo primjera za to, ovisi o vrsti feminizma o kojemu govorimo. Takav feminizam je liberalni feminizam koji nije dovoljno kritičan prema čitavom nizu normi povezanih s feminizmom i kapitalizmom. Svi pokušaji prodaje Dove proizvoda jer su nekako prirodniji i omogućuju ženama da prirodno izražavaju svoju ljepotu, a koji istodobno prezentiraju žene koje su još uvijek komodificirane i cijenjene zbog atraktivnosti, loši su pokušaji usklađivanja i pomirdbe feminizma s kozmetičkom industrijom. To vidimo i u modnim časopisima, poput Voguea i Ellea, koji su eksplicitno usvojili feministički stav, ali ne vide kontradikciju između toga i kontinuiranog stvaranja nerealnih i nepristupačnih standarda ljepote.

Kako takav tip rada doprinosi feminizmu i doprinosi li uopće?

Postoji mnogo rasprava oko toga. Mislim da doprinosi. Očigledno je da feminizam znači mnogo različitih stvari za puno različitih ljudi. U SAD-u bi drugi primjer bio oko Beyonce i njezinog tipa feminizma, feminizma slavnih, moćnih i bogatih. U njemu ipak postoji poruka o osnaživanju i ona dopire do velikog broja ljudi. Je li to ograničeno razumijevanje feminizma? Je. No, ovo je zahtjevno pitanje jer je za feminizam važno da ne otuđuje ljude i uzrokuje dodatna razdvajanja, ali postoji i opasnost u podržavanju feminizma koji je toliko bezopasan za kapitalistički sustav koji na mnoge načine duboko šteti ženama. U takvom uskom pogledu na feminizam, mogućnosti za velike društvene promjene su iznimno ograničene.

Razmišljajući o feminizma globalno, kako feminizam u “razvijenim zemljama” može utjecati na žene negdje drugdje – u zemljama “Trećeg svijeta”, gdje idustrije danas u velikoj mjeri ovise o veoma potplaćenim radnicama? Kao primjer možemo razmišljati o odnosu tih radnica i potrošačica odjevne industrije na drugom kraju svijeta.

Zato je važna privrženost i suradnja različitih feminističkih organizacija, a na tome trenutno rade razne feminističke inicijative. Postoje različite feminističke kampanje koje su se pojavile na globalnoj razini, u velikoj mjeri kao odgovori na korporativnu feminističku agendu. One pokušavaju skrenuti pažnju na načine na koje korporacije iskorištavaju žene kroz različite industrije, poput tekstilne i odjevne industrije koja nije dobro regulirana.

To ne smije ostati na kampanjama o potrošnji i zapadnjačkim feminističkim pokretima po principu zagovaranja fair-trade odjeće, jer je to i dalje previše pojednostavljeno i previše indvidualno, nedovoljno transformativno. Postoje drugi načini na koje feministkinje mogu podići svijest na Zapadu – povezujući se s osobama uključenima u proizvodnju proizvoda koje konzumiraju. Postoje mnoga mjesta gdje se ovakve vrste rasprava upravo odvijaju, širom svijeta – poput društvenih foruma. Projekt je u tijeku, a njegova budućnost tek treba biti određena.

Puno ste pisali o ulozi države u prisiljavanju žena da se pridržavaju povijesno oblikovanih uloga i kategorija, uključujući one plaćenog i neplaćenog rada. Koliko je ključna uloga države?

Uloga države je presudna. Postoji toliko mnogo načina na koje možemo razmišljati o uključenosti države, bilo povijesno, bilo u sadašnjem trenutku, u proizvodnji i osiguravanju rodnih normi, uključujući rodne norme oko plaćene i neplaćene radne snage. U knjizi Rodno uvjetovane države kazne i blagostanja radim povijesni pregled – do neoliberalizma – uključenosti države u stvaranje specifičnih rodnih normi. Prije prijelaza na kapitalizam imate obitelj koja uglavnom radi sve zajedno, kao integrirana jedinica, nemate razdvajanje onoga što danas nazivamo produktivnim i reproduktivnim radom. Promjena se događa kroz cijeli niz državnih politika u ranim fazama prijelaza na kapitalizam.

Adrienne Roberts

Govorim o državnim politikama u Engleskoj vezanim za stvaranje privatne imovine. One su se provodile kroz različite zakone, privatna se imovina regulira na način koji kriminalizira seljaštvo i kaže da seljaci više ne mogu prikupljati hranu, pecati, itd. Svi ovi zakoni dovode do stvaranja najamne radne snage i oni koji nisu u takav rad uključeni bivaju kažnjeni. Kako se dalje krećemo prema kapitalističkom razvoju, bliže Industrijskoj revoluciji i osobito nakon nje – ovi zakoni sve više dobivaju rodni oblik.

Njima ne samo da se pokušavaju stvoriti klase radnika, već se propisuje i da se žene moraju ponašati na određen način ako žele zaslužiti bilo kakvu državnu potporu. Ako ste neudana, ako imate “kopilad”, smatrat će vas se nedostojnima. Postoje slične prakse i danas, ali s prijelazom iz socijalne države u radnu državu, dolazi do potpunog zanemarivanja svih vrsta odgovornosti koje žene imaju, a postoji i porast ravnopravnosti s osvetom unutar kaznenog sustava.

Kada spominjete ravnopravnost s osvetom – veliki dio vašeg istraživanja tiče se kaznenog sustava i rodnih oblika siromaštva, posebno u vezi s kriminalizacijom siromaštva.

Kriminalizacija za vrijeme socijalne države, koja je i dalje bila vrlo rodno uvjetovana i problematična na mnogim razinama, funkcionirala je tako da su žene slane u reformatorije, a sada imate žene koje su oštrije tretirane i završavaju u zatvorima veoma sličnim onima u kojima su muškarci. Discipliniranje se ne promatra kroz prizmu roda, kao što je to bilo za vrijeme socijalne države. To ima užasne rezultate, jer kad prestanemo pridavati pažnju razlozima zbog kojih ljudi počine kriminalno djelo, gubimo iz vida činjenicu da su žene u zatvoru gotovo uvijek zbog zločina povezanih s drogama ili zbog kriminala povezanog s imovinom, sitnih krađa, Itd.

Ako su u zatvoru zbog nasilja, uglavnom je to za nasilje počinjeno protiv partnera zlostavljača. Razlozi za te zločine ukorijenjeni su u socio-ekonomskom položaju žena i rodnim oblicima nesigurnosti koje proizvodi neoliberalizam. Zanemariti to i pretpostaviti da su žene napravile cost-benefit analizu i racionalan izbor da se bave kriminalom i onda odlučiti da se način na koji to trebamo rješavati nije kroz socijalnu podršku i socijalne usluge, već kroz oštre politike koje će biti isključivo kažnjive u svojoj reakciji na zločin – doista je pogrešan pristup.

Pišete i o razvoju i rastu kroz zaduživanje, ali za razliku od mnogih istraživača, analizirate ga na mikro razini, na razini kućanstava.

Ono što se od 1990. godine provodi kroz projekte mikrokredita jest da se prestpostavlja da se tzv. razvoj u tzv. Trećem svijetu može omogućiti pružanjem malih kredita pojedincima i sve više ženama. Osiguranje ovih kredita trebalo bi im magično omogućiti pokretanje održivih poduzeća kako bi se oni i njihove zajednice izvukli iz siromaštva. Taj projekt je diskreditiran tijekom godina, imamo nekoliko desetljeća studija koje su pokazale da projekt mikrokredita nije uspio postići predviđeni ishod.

Ali ideja koja je iza toga nije nestala ni na koji način, vidimo da je sada ponovno otkrivena – u interesu koji razvojne agencije i države imaju u podršci malim i srednjim poduzećima, kao i fokusu na poduzetništvu i ženama. Čak i kada ne govorimo o mikrokreditu, još uvijek postoji pretpostavka da se ženama trebaju pružiti male količine novca i poslovnog obrazovanja i tako ćemo postići razvoj. To zaobilazi sva postojeća pitanja oko nerazvijenosti i ne bavi se ulogom države u podupiranju i radu na smanjenju siromaštva.

Naposljetku – kako je moguće razviti duboko transformativni feminizam u kapitalističkom sistemu, ako je rodna neravnopravnost bila toliko bitna u razvoju kapitalizma?

Zato feminizam mora biti antikapitalistički. Postoje inherentne granice oblika ravnopravnosti koje možemo postići u kapitalističkom sustavu jer je povijesno utemeljen na nejednakosti i konstantno omogućava daljnje profitiranje reproduciranjem rodne neravnopravnosti. Ne vidim vrijeme u kojem možemo imati ravnopravnost u kapitalizmu. To još uvijek nije široko priznata feministička pozicija, ali je važno voditi bitke kako se pojavljuju.

Veliki problem marksističkih feministkinja jest da je njihova kritika toliko velikih razmjera, na strukturalnoj razini, da riskira uklanjanje smisla iz malih bitaka unutar kapitalističkog sustava, koje su sve nužne i važne za neposredne potrebe i svakodnevni život velikog broja ljudi. Moramo se držati analitičkog razumijevanja korijena rodne neravnopravnosti, ali to ne smije biti demobilizacijski pristup koji tvrdi da je sve što izravno ne potkopava sustav beskorisno. 

Ivana Perić/H-alter