Irena Đumić Jurić – Marijanović, psihologinja: HOMOFOBIJA JE DUBOKO UKORIJENJENA U SVE PORE NAŠEG DRUŠTVA

Homoseksualnost je još 1973. godine izbačena iz DSM kategorizacije, međunarodno prihvaćene klasifikacije mentalnih poremećaja, ali i danas nakon više od 40 godina u javnosti BiH preovlađuje stav da su LGBT ljudi “poremećeni” ili “bolesnici”. Zašto je tako, na čemu se temelji homofobija i mržnja prema LGBT osobama i s kakvim se problemima suočavaju i bore ovi ljudi i njihove porodice? O tome za “Impuls portal” govori psihologinja i psihoterapeutkinja Irena Đumić Jurić – Marijanović, jedna od rijetkih profesionalaca u oblasti mentalnog zdravlja, spremnih da o ovim temama javno iznesu svoj stav i svoja profesionalna iskustva.

Razgovarala: Milkica Milojević

Zbog čega su i danas u našem društvu duboko ukorijenjene predrasuda o LGBT osobama?

LGBT osobe rastu i žive u dominantno heteroseksulanom društvu. Često su posljedice toga razvijanje prikrivene ili otvorene agresije prema LGBT osobama.

Homofobija je, nažalost, prilično rasprostranjena u našem društvu. Kulturalna homofobija je način na koji samo društvo, uzimajući heteroseksualnost kao normativ, razvija predrasude i diskriminaciju prema pripadnicima LGBT populacije. Takav stav je duboko ukorijenjen u naše institucije za obrazovanje, zapošljavanje, sport, rekreaciju, vojsku, crkvu, vladu, štampu, medije i porodicu, pa je tako razvijen i pojam institucionalne homofobije. Ovakav stav rađa mržnju, stigmatizovanje i nasilje te zabranjuje slobodan život LGBT osoba.

Zašto je ova tema tabu? Zašto se o LGBT osobama u javnosti ćuti i zašto tu priču izbjegavaju čak i stručnjaci i borci za ljudska prava?

U takvom krugu razvoja događaja o kome sam prethodno govorila, veoma je opasno, često i po sam život, otvoreno govoriti o pripadnosti bilo kojoj seksualnoj orijentaciji osim heteroseksualne. I stručnjaci, pa i psiholozi, psihijatri, ali i književnici, novinari, političari, ljekari plaše se da u ovakvoj atmosferi govore javno o ovim temama, afirmativno po LGBT populaciju iz straha za svoje pozicije. Ovakva situacija, povratno, onemogućava da u komšiluk, insitucije i javnost dođu neophodne informacije, da se ljudi upoznaju sa LGBT osobama, da razbijaju svoje predrasude i razvijaju pozitivne stavove. Ovo je začarani krug iz koga je teško, ali ne i nemoguće izaći.

Istraživanja i iskustva pokazuju da i danas u BiH ima ljudi koji svoju djecu, kada primijete homoseksualne sklonosti, podvrgavaju “prisilnom liječenju!” Kakvo bi moglo biti to “liječenje” i njegove posljedice?

Nažalost, da, to je tačno. Roditelji se često uplaše mogućeg ishoda i dijete odvedu doktoru ili psihijatru, tražeći da se „izliječi“, to jest da postanu heteroseksualne osobe. Takođe, često se i stručnjaci usaglase sa zahtjevima roditelja i time nanesu dodatnu traumu i emocionalne teškoće djetetu. Nerijetko sam se u praksi susretala s djecom koju su roditelji vodili stručnjacima za mentalno zdravlje, koji su im davali povratne informacije da je to „razvojna faza“ ili da je to sada „popularno“ i da će to proći, te nastavljali raditi sa njima u cilju razvijanja heteroseksualnosti. Zamislite kako na dijete ili mladu osobu, koja je zbunjena svojom drugačijom seksualnom orijentacijom i nastoji da je integriše ili koja je već prošla kroz ovaj teški proces i prihvatila svoju orijentaciju, može da utiče ovakav stav profesionalca.

Zbog čega roditelji upadaju u ovu zamku? Zar je pritisak javnosti, odnosno većine, toliko snažan?

U homofobičnom društvu u kojem živimo, ni samoj osobi, ni roditeljima nije jednostavno prihvatiti drugačiju seksualnu orijentaciju od heteroseksualne, bilo da je ona homoseksualna, biseksualna, transseksualna, ili na bilo koji način drugačija. Mi kao profesionalci možemo i trebamo pomoći i samoj osobi u normalizaciji, razumijevanju, prihvatanju i integrisanju ove seksualne orijentacije u cjelokupni identitet. Takođe je važno pružiti razumijevanje i podršku roditeljima i drugim članovima porodice u razumijevanju, prihvatanju člana porodice s nekim od LGBT identiteta i održavanju bliskih i dobrih odnosa u porodici.

Moram takođe reći da sam u svojoj praksi susretala homoseksualce i lezbejke, tinejdžere koji imaju dovoljno blizak i dobar odnos sa roditeljima, najčešće majkama, kojima su se bez problema „outovali“ i gdje su u potpunosti dobili podršku i prihvatanje.

Da li LGBT ljudi imaju nekih specifičnih problema zbog toga što kriju svoju orijentaciju, što su usamljeni ili što ih okolina ne prihvata? Kakva su Vaša iskustva iz prakse?

LGBT osobe imaju niz specifičnih poteškoća koje proizilaze prvenstveno iz življenja u pretežno heteroseksualnom društvu i samim tim razumijevanja i prihvatanja svoje drugačije seksualne orijentacije kao normalne. Od malena se dječake pita „sviđa li ti se neka djevojčica?“ a djevojčice „imaš li momka?“. Pri tome većina druge djece ima simpatije suprotnog pola. Već tada nastaju problemi s kojima se tako malena djeca susreću, od toga kako sami sa sobom da prihvate i razumiju svoju seksualnu orijentaciju, a dalje da se bore s predrasudama, odbacivanjem, vršnjačkim nasiljem i različitim oblicima diskriminacije u društvu.

Često ove osobe kao posljedicu odbačenosti ili neprijateljstva drugih, u suštini i pored drugih, žive usamljeni, sami sa svojom istinom koju često ne smiju reći ni svojim roditeljima, iz straha od odbacivanja. Zbog svega ovoga neki se izoluju, postanu posljedično depresivni, a često rastući u stalnoj strepnji od razotkrivanja i njenih posljedica, a s druge strane potrebe za slobodnim životom, razviju neki iz spektra anksioznih poremećaja.

Da li ste Vi, u svojoj praksi, imali slučajeva da od Vas traže da “izliječite” gej-osobu ili da one same pokušavaju da se “promijene” i postanu heteroseksualne?

Radeći s osobama iz ove populacije često sam slušala o različitim oblicima nasilja kojima su izloženi, od vrijeđanja, izrugivanja vršnjaka do prijetnji, presretanja i fizičkih napada na ove osobe.

Često od ljudi čujem rečenice „ko im brani, ovo ili ono?“ imajući na umu da ovim osobama niko ništa ne brani. Iz mog iskustva u radu znam da je jako teško kod nas živjeti kao LGBT osoba i poprilično je sve zabranjeno ili je mogući izvor napada, od javnog poljupca ili držanja za ruke do slobode na poslu, u komšiluku, u javnosti o kojoj heteroseksualni ljudi ne razmišljaju, jer im je data rođenjem u ovom društvu.

Zbog svega ovoga događalo se da i same LGBT osobe koje još nisu u potpunosti integrisale svoj seksualni identitet, dođu na psihoterapiju s nadom da mogu nekako postati samo heteroseksualne iz jednog jedinog razloga, a to je da mogu mirno živjeti i biti prihvaćene u svom okruženju. Roditelje često navodi sličan razlog na ovaj zahtjev: čak i ako oni lično prihvataju (ili su neutralni) drugačiju seksualnu orijentaciju svoje djece, plaše se da će ona biti odbačena u društvu, da će biti osramoćena ili izložena nasilju i diskriminaciji.

Autor: Impuls