U intervjuu za Prometej.ba Laibach govori o svom muzičkom stvaralaštvu, koncertu u Sjevernoj Koreji, tezi da su zaslužni za raspad Jugoslavije i što stvarno misle o raspadu te države i današnjem stanju
Laibach je slovenska muzička grupa osnovana 1. juna 1980, u Trbovlju. Laibachovo stvaralaštvo se kreće na području spoja između politike i popularne kulture. Svaka umjetnost je podložna političkoj manipulaciji, osim one koja govori jezikom te iste manipulacije – naglašavaju iz Laibacha. Laibach je međunarodno najpoznatiji slovenski bend. Njihov muzički izričaj spaja različite žanrove – od eksperimentalnog industrijskog zvuka, do simfoničnog, militantnog klasicizma i elektronske muzike. Utemeljitelji su retroavangardnog umjetničkog pravca – NSK. Prije dvije godine postali su prvi zapadni bend koji je nastupio u Sjevernoj Koreji. Povodom toga, nedavno je izašao film Liberation Day koji tematizira nastup Laibacha u Sjevernoj Koreji.
Darko Vujica, Prometej.ba: Prije koji mjesec izašao je vaš novi album Also Sprach Zarathustra. Šta novo u muzičkom smislu donosi taj album, koja je njegova inovativnost u odnosu na prethodne i kako je koncipiran?
Laibach: Originalno je muzika sa tog albuma stvorena za kazališnu predstavu, zasnovanu na čuvenom djelu Friedricha Nietzschea, kojeg je izvodio ansambl Anton Podbevšek Teatra u režiji Matjaža Bergera. Kazalište AP se nalazi u Novom Mestu u Sloveniji i nazvano je po slovenskom avangardnom pjesniku 20-ih godina, čije pjesme karakterizira takozvani titanski lirski subjekt, sa crtama ničeanskog nad-čovjeka kao i Whitmanovog panteizma. Njegova jedina zbirka pjesama naziva se „Čovjek sa bombama“, a pored Nietzscheovog romana, on je zapravo bio važna inspiracija za muziku koju smo uradili za ovu kazališnu produkciju. Za sam album smo kasnije rekompozicionirali i modificirali uglavnom fragmentiranu muziku na 12 numera. Šta novo donosi to će odrediti kritika i vrijeme, ali mi smo se sa tim albumom vratili u klasični ambijentalno-industrijski pojas lajbahovske zvučne ekspresije.
U Tako je govorio Zaratustra, Nietzsche smatra kako je čovjek uže razapeto između životinje i nadčovjeka. Šta smo mi danas u toj dijalektici, a šta je ono nad do čega treba da težimo, ili bar Laibach hoće da teži(mo)?
Nismo se baš puno pomicali u posljednjih sto godina na tom užetu tako da je taj put do nad-čovjeka očigledno još dugačak. U svakom slučaju još uvijek vrijedi slijediti Zaratustrine instrukcije na tom putu ako civilizacijski želimo evoluirati u nešto bolje i kvalitetnije od ovoga što sad jesmo, ili se radije vratimo nazad u stanje životinjskog carstva i prepustimo ljudsku civilizaciju propasti. Najbesmislenije je svakako ustrajati na tom užetu u evolucijskoj petlji, u kakvoj se ljudska rasa nalazi sada.
Na vašem predzadnjem albumu Spectre tematizirate formiranje političke svijesti u današnjim turbulentnim vremenima. Otuda i pjesma Whistleblowers. Šta nam zapravo današnja situacija kada su u pitanju zviždači poput Snowdena, Assangea i drugih govori o svijetu i društvenom sistemu u kojemu živimo?
Govori nam, da je sve ono, što smo čitali kod Orwella i u ostalim distopijskim romanima, zaista postalo istina. Lična sloboda i sloboda uopće su lijep koncept, ali u stvarnosti je to samo iluzija. Nedavni događaji i razvoj medija (NSA, FBI, PRISM, CALEA, www, društveni mediji itd.) jasno pokazuju da su autoritarizam i masovni nadzor i ukidanje iluzije lične slobode direktni proizvod modernog (liberalnog, kapitalističkog, demokratskog …) društva, koje – paradoksalno – propagira tu istu iluziju kao najveću vrijednost i cilj. Da bi „zaštitila“ ideju lične slobode, ista ideologija zahtijeva potpunu kontrolu nad njom.
Prije dvije godine bili ste prvi bend sa Zapada koji je održao koncert u Sjevernoj Koreji. Obzirom da publika u Sjevernoj Koreji do tada nije čula ni za drukčiju vrstu muzike, a pogotovo ne za Laibach, kako ste vi doživjeli nastup pred potpuno novom publikom koja nije imala informacija o vama – i na kraju, koliko ste zadovoljni tim koncertom?
Veoma smo zadovoljni, to je bio onaj pravi koncert Laibacha kakav se drugdje rijetko – ako uopće ikada – može doživjeti. Sjevernokorejska publika je veoma kultivirano i suzdržano pratila nastup; iako je većini naša muzika bila potpuno strana i nepoznata publika je svejedno reagirala pristojno, sa aplauzom nakon svake pjesme, a na kraju, kad smo im odsvirali korejsku pjesmu na korejskom jeziku, dali su nam naklon i ovacije. Publika je bila dosta različita; bilo je ljudi iz muzičke i umjetničke scene, studenata i intelektualaca svih vrsta. Bilo je dosta mladih ali i starijih ljudi, bili su ambasadori i diplomate koje rade u Sjevernoj Koreji, kao i nekoliko desetina Laibachovih fanova, koji su stigli iz cijelog sveta da prisustvuju našem koncertu u Pyongyangu. Među diplomatima bilo je nešto protesta sa strane ambasadora Sirije i Libanona, koji su govorili da je koncert „bio preglasan i da je sve skupa zvučalo kao tortura“. Choe Jong Hwan, stariji korejski posjetitelj, komentirao je nakon koncerta: „Nisam znao da takva muzika postoji u svetu, a sada znam.“ Rodong Sinmun (Radnička novina) – službeni list Centralnog komiteta Radničke stranke Koreje – ocijenio je drugi dan koncert na naslovnoj strani doslovno ovako: “Slovenska grupa Laibach održala je nastup u Pong Hwa teatru. Radnici u srodnim poljima, zaposlenici iz Pyongyanga, europske delegacije i kulturna izaslanstva te predstavnici raznih diplomatskih i međunarodnih organizacija, članovi osoblja stranih veleposlanstava i iseljenici koji žive u Koreji, bili su u publici. Korejska agencija za kulturnu razmjenu, norveški kulturni aktivist Morten Traavik i slovenski bend Laibach su zajedno pripremili koncert, koji je uključivao pjesme, kao što su “The Whistleblowers”, “Sound of Music”, “Climb Every Mountain”, “Edelweiss”, “Across The Universe”, “Life is Life”, “Do, Re, Mi” i druge svjetske klasike i anti-ratno pro-mirovne tematske pjesme. Izvođači sa snažnim glasovima su posjedovali jedinstvene stilove pjevanja, i istaknuli ljepotu svake pjesme sa svojom virtuoznošću, pokazujući tako umjetnički kalibar ove grupe. Na veliko zadovoljstvo publike Laibach je odsvirao i izvrsnu izvedbu korejske pjesme “Arirang”.
Je li vam u Sjevernoj Koreji pomogla činjenica da dolazite iz bivše socijalističke zemlje? Znaju li Sjeverni Korejanci za Jugoslaviju? Jesu li čuli za Tita?
Sasvim moguće da je sve to pomoglo, i vjerujemo da znaju za Jugoslaviju i za Tita. Kim Il Sung je posjetio Jugoslaviju 1975, a Tito je uzvratio posjet u Sjevernoj Koreji dvije godine kasnije, kad su mu tamo pripremili dotad neviđeni spektakl dobrodošlice. U nekom smislu je znači Tito bio naš predvozač. A sad znaju i za Laibach.
Robert Botteri nedavno je kazao kako ste bili cenzurirani u Sjevernoj Koreji, ali također i u Briselu kada ste pjevali Europe is falling apart. Šta se tu zapravo dogodilo?
Laibach zapravo nije moguće cenzurirati, iako se je to puno puta pokušavalo u različitim sistemima i kontekstima. Sjevernokorejska cenzura našeg nastupa bavila se je isključivo formalnim stvarima (ritam, melodija) i ‘neusklađenom’ estetskom paradigmom (previše ili premalo ‘eksplozija’ na videu), a pravi sadržaj Laibacha i samog nastupa nisu uspjeli – niti nisu znali kako – cenzurirati. A u Brisel smo bili pozvani sa strane gradonačelnika općine Ljubljana, da – u kontekstu proglašavanja Ljubljane zelenom prijestolnicom Europe – održimo koncert u suradnji sa Simfonijskim orkestrom RTV Slovenije, ali je Direktorat europske komisije za okolinu doslovno zabranio Laibachu, da nastupi u sklopu same ceremonije, jer bi po njihovom grupa mogla biti, sa strane publike, ‘krivo shvaćena’. Znači oni zapravo nisu cenzurirali Laibach, nego su cenzurirali publiku od nas. No, gradska općina Ljubljane je ovoga puta imala dovoljno hrabrosti da nas svejedno pozove, pa smo u Briselu isti dan održali samostalni koncert sa orkestrom u dvorani Henry Le Boeuf Hall, gdje su na kraju došli svi iz Europske komisije i tražili kartu više. Kao što je rečeno – Laibach nije moguće cenzurirati.
Ista ta Sjeverna Koreja medijski je demonizirana, međutim, šta je sa zapadnim, slobodnim svijetom. Je li Vaš odlazak u Sjevernu Koreju, simbolički, stavio znak jednakosti između tog slobodnog Zapada i zatvorene i izolirane Sjeverne Koreje, bivajući jednako cenzurirani za svoj cinizam u svijetu najbrutalnijeg tržišnog i najbrutalnijeg autoritarnog režima?
Mogli bismo bez problema postaviti i znak jednakosti između tih dviju krajnosti, no, ne postoji jednoznačna definicija slobode, inače ideja slobode uopće ne bi ni postojala. Jasno je to, da sloboda nije uvijek nužno i preduvjet za sreću; sloboda je prije svega stanje ljudskoga duha, ljudske mašte, pa i mudrosti i uglavnom od svakog pojedinca zavisi, koliko slobode i sreće je sposoban nositi u sebi. Već je Edvard Kardelj govorio, da sreću čovjeku ne može dati ni država, ni sistem, ni politika. Sreću si čovjek može stvoriti samo on sam. Tako su mnogi koji žive u zatvoru slobodniji od onih koji žive izvan njega. To svakako vrijedi i za Sjeverne Korejance.
Funkcionirajući izvorno kao ideološki moment samog NSK, pa samim tim i kasnije NSK države nakon transformacije kolektiva u državu, šta bi bila nadidentifikacija Laibacha danas i ima li je? Šta to danas Laibach subverzivno afirmira, s obzirom da je kritika poretka sve više direktnija, za razliku od ranije?
Nadidentifikacija nije nešto, za što bi se Laibach odlučio racionalno nego više organski. U tom smislu je Laibach medij koji dozvoljava da ga nadidentifikacija sama potraži (i subverzivno afirmira) – otprilike nešto slično kao što je to primjer sa Leonardom Zeligom u istoimenom filmu Woodya Allena i donekle i sa Charlijem Chaplinom u filmu Veliki diktator. U svakom slučaju Laibach je u konstantnoj nadidentifikaciji sa samim sobom.
Koje aktualne teorije vas zanimaju, fasciniraju i zašto?
Sve nas zanima i sve nas fascinira i ne znamo obrazložiti zašto.
Koliko je taktika i djelovanje Laibacha zaslužna za raspad Jugoslavije i stvaranje samostalne Slovenije, s obzirom da je danas Laibach percipiran od strane javnosti kao bitan slovenski proizvod?
Nije Laibach slovenski proizvod niti smo u bilo čemu suportirali slovenske nacionalne aspiracije. Laibach je u Sloveniji brzo bio zabranjen, pa smo jako rano otišli iz zemlje te sklopili ugovor sa engleskim izdavačem – Mute Records, tako da se Laibach već od ranih 80-ih u Sloveniju zapravo uvozi. Sa svojim konkretnim djelovanjem unutar Jugoslavije mi smo samo reflektirali postojeće stanje i ako smo sa tim doveli do raspada te zemlje, onda je ona to zaista i zaslužila.
Da li se vizija naših (bivših jugoslavenskih) zemalja ostvarila iz one prikazane u plakatnoj aferi?
U osamdesetim, pa i prije, nije bilo potrebno puno vizionarstva, da bi se barem otprilike naslutilo šta očekuje Jugoslaviju nakon Titove smrti. Mi svakako nismo htjeli da dođe do raspada, a naročito ne da se to dogodi na takav brutalan, patetičan i u svakom pogledu neelegantan način. Jugoslavija je u kulturnom i socijalnom, pa čak i u ekonomskom smislu u neku ruku bila preteča Europske zajednice i zaista nam je žao da joj nije uspelo da se održi u životu. Njezina državnost bila je stvorena u razdoblju kasnog nadrealizma i hipersocijalnog realizma. Klimaks je doživjela za vrijeme modernizma a raspad u postmodernizmu. Jugoslavija je kao državni i stilski sustav bila eklektična, utopistična retro-formacija a ne homogena modernistička tvorevina. Rat u bivšoj Jugoslaviji stoga je u određenom smislu bio logični rezultat kraja utopijskih snova i najvjerojatnije se zbog viška naakumulirane energije, trebao dogoditi. Evolucija je otišla svojom smjerom i sada možemo samo nagađati, šta bi bilo ako se ne bi dogodilo što se dogodilo… Rezultat tog raspada je danas tužna slika malih, neozbiljnih, tričavih državica, od kojih niti jedna nije dovoljno mudra i jaka da bi u nekoj konkretnoj međunarodnoj političkoj sceni mogla nastupati zaista suvereno. Sve te državice zato sada služe samo kao sitniš u interesnim igrama velikih. No, treba priznati da – iako ekonomska i socijalna situacija u zemljama bivše Jugoslavije nije blistava – potencijala za bolji razvoj života i kvalitetnu budućnosti tu još uvijek ima dovoljno. Umjesto Jugoslavije sada živimo u para-konfederalnoj tvorbi, koja se zove „Regija“ i u kojoj mnogi već surađuju bez ikakvih predrasuda – u kulturnom, sportskom, znanstvenom pa i na ostalim nivoima. Ali bez zajedničke, povezane političke vizije ova će regija biti još i dalje samo nebitan, iako u turističkom smislu egzotičan dio Europe, gdje se srodne nacije prepucavaju između sebe uglavnom zbog magarećih sjena. Sloveniji u tom kontekstu svakako želimo sve najbolje iako u vezi njezinog odlaska u Europu ostajemo indiferentni. U njoj kao država igra nebitnu ulogu i kao članica EU i NATO-a se sada de facto odriče samostalnosti i suvereniteta – što u biti nikada zaista nije ni imala drukčije nego simbolično.
Razgovarao: Darko Vujica