U društvu koje je oskrnavljeno na razne načine nada je važna jer stoji kao apsolutna suprotnost nasilju. Nada je u srži marginaliziranih politika. To bar mi u Bosni znamo. Nije nam ostalo mnogo šta drugo, pa me uvijek iznenadi koliko su ljudi spremniji prikloniti se fašizmu i ideologijama koje nadu razvaljuju u 700 malih dijelova, kaže Ćurak.
Razgovarala: Rubina Čengić, Interview.ba
Sociologinja i politologinja mlađe generacije Hana Ćurak, koja živi i radi u Berlinu, aktivistički djeluje kroz platformu Sve su to vještice.
Interview: Ko su te vještice, šta su one danas, gdje su?
Ćurak: To su žene koje se ne uklapaju u patrijarhalna očekivanja, a patrijarhalna očekivanja su tolika da se niko na ovom svijetu u njih ne može uklopiti! Dakle – sve smo mi vještice. Nađe se tu pokoji praktikant-vještac, ali oni moraju mnogo da uče i budu pod nadzorom iskusnijih kolegica. Inače, cilj platforme Sve su to vještice je da obuhvati žensko iskustvo, da subvertira ili dekonstruiše narative i sisteme koji ga trivijaliziraju, kao i da pokaže će vještice uvijek postojati, ma koliko ih pokušavali ignorisati ili skrajnuti. Ukratko – Sve su to vještice je subverzija te šovinističke izjave. Također je hommage Vješticama iz Rija i drugim intelektualkama iz Jugoslavije koje su prognane, ismijane ili ignorisane zbog njihovih antiratnih i antinacionalističkih stavova.
Turobna interpretacija metle
Interview: Da li sam ja dobro razumjela da je vješticina metla – simbol slobode?
Ćurak: U crtiću Kiki’s Delivery Service studija Ghibli od djevojčica se očekuje da sa trinaest godina naslijede metlu svoje mame-vještice i otisnu se u svijet, nađu svoj grad i postanu vještica tog grada koja njegovim stanovnicima i stanovnicama vrijednim radom pomaže da vode bolje živote. Kiki, vještica čije odrastanje posmatramo, metlu koristi i da očisti svoju prašnjavu podstanarsku sobu u potkrovlju, da spasi bebu koja pada u provaliju, ali i da odvede dečka koji joj se sviđa na romantično razgledanje grada. To je metla 21. stoljeća i meni se sviđa ta interpretacija! Mislim da u metlu možemo upisivati i turobne interpretacije kao što su činili muškarci u proteklim stoljećima koji su žene proglašavali vješticama, ali metla kao simbol slobode čini cijelu stvar čarobnom, afirmativnom i osnažujućom.
“Vještice” razbijaju patrijarhat na društvenim mrežama
Interview: Zašto to ljudi ne znaju ili ne razumiju?
Ćurak: Historija motiva i lika vještice veoma je kompleksna. Iz kojeg god ugla da je posmatramo, bio on teoretski, aktivistički, umjetnički, feministički ili šovinistički… dobit ćemo sliku o patrijarhatu i ženi koja odlučuje da, usprkos njemu, svoj život živi autentično. Za mene je vještica primarno politička kategorija, ali ona nikada nije nužno bila predmet mog akademskog istraživanja. Taj pojam ja koristim kao signal, kao preuzetu riječ kojom signaliziram moramo afirmirati žensko iskustvo bez nužne relacije ka muškom.
Interview: U Americi na jednom univerzitetu postoji predmet vještice ili tako nekako?
Ćurak: Ma da! Tema vještica je iznimno zastupljena u akademskim, aktivističkim i feminističkom djelovanja i mišljenju. U posljednje vrijeme globalni medijski prostor je čak i prezasićen tom temom, ona je već veoma dobro kanonizirana, toliko dobro da u posljednjem video-spotu koji je objavila Dua Lipa glumi vješticu. Tema vještice kao društvene i političke kategorije oduvijek je zanimljiva i o njoj se mnogo pisalo, ali u posljednjih 10 godina posvećuje joj se posebna akademska pažnja, pa tako mlade akademkinje poput Kristen J. Sollee na The New School for Social Research stvaraju kurikulume koji se bave ovom temom. Njena knjiga Witches, sluts and feminists na osnovu koje je napravila taj predmet je veoma čitljiv i privlačan uvod u temu vještice. Na nekim drugim mjestima izučavaju se vještičje prakse, pa tako na primjer postoje mlade žene koje nude online kurseve iz čitanja tarota, otkrivanja svoje seksualnosti, prilagođavanja svakodnevnice menstrualnom ciklusu, ali to nije isto, praktična magija ipak nije na univerzitetima, a time se ni ja ne bavim.
Da, suština je u feminizmu
Interview: Suština je zapravo u feminizmu – koliko njega danas ima u BiH? Zašto je feminizam važan i potreban?
Ćurak: Da, suština je u feminizmu. Mislim da se feminizam ne može kvantificirati, kategorizirati ili opisati u deset jednostavnih izjava… U Bosni i Hercegovini, feminizam je važan jer je nasilje nad ženama iznimno prisutno i normalizirano, a bez njega ne bi bilo sigurnih kuća. Bio je skoro pa jedino utočište autentične prekogranične solidarnosti tokom posljednjeg rata u BiH, stvorio je bosanskohercegovačku antifašističku historiju i mislim da je najzaslužniji za masovno opismenjavanje žena koje su organizirale pripadnice Antifašističkog fronta žena. Veoma je važan i zbog toga što u BiH ima iznimno bogatu historiju koja je veoma drugačija od historije zapadnog feminizma.
Interview: Šta bi onda uopšte danas značilo biti feministkinja – nekada je to bilo borba za pravo na rad, za nenošenje grudnjaka, opismenjavanje žena….
Ćurak: Za mene su feministi i feministkinje sve osobe koje kritički razmišljaju, adresiraju reproduktivni rad, te odlučuju živjeti svoj život autentično, lišeni iznimno zahtjevnih patrijarhalnih društvenih konvencija zasnovanih na toksičnoj muškosti i potlačenosti žene. Feminizam je činjenje stvarnosti i svakodnevnih odnosa queer. Isitna, često se pogrešno posmatra kao neosnovan zahtjev za udobniji život, mnoge osobe smatraju feminizam upravo time, ali te interpretacije funkcionišu samo unutar patrijarhalnih okvira što znači da nisu feminističke.
Interview: Čini mi se da su žene su prije 100 godina ili poslije drugog svjetskog rata bile bolje organizovane, solidarnije, glasnije… Ako sam u pravu šta se desilo s tim danas ili je ta povezanost samo promijenila oblik i šta misliš s čim ta promjena ima veze – sa slobodom, obrazovanjem, ratom, tranzicijom….
Ćurak: Repatrijarhalizacija društva je dio post-konfliktnog tereta, i, nažalost, čini mi se, jedan od najuspješnije ostvarenih dugoročnih ciljeva ubilačkih i nacionalističkih politika. Žene Bosne i Hercegovine žive blizu smrti. Veoma mnogo žena je izgubilo bližnje osobe prerano, doživjele su bolne traume i izložene su nasilju u svim poljima njihovih života. Zato je veoma bitno ozbiljno, temeljito i s odgovornošću pristupati ženama u BiH. Prvi korak je učiniti javni prostor dostupnim ženama, a ne trpjeti žene ili im davati prostor kao da ga one same ne mogu osvojiti. To trenutno nije slučaj – svaka žena koja u BiH istupi u javnost izložena je nasilju na različite načine i naravno da je onda teško biti aktivna ili željeti učestvovati van matrica koje život čine podnošljivim, a koje su patrijarhalne.
Interview: Gdje su u ovoj priči ili koja je uloga muškaraca?
Ćurak: Muškarci mogu biti feministi prepoznajući svoju privilegiju i djelujući aktivno kako bi je adresirali. Praktično, to za početak znači adresirati opušteni šovinizam svojih prijatelja i kolega, pravično obavljati emotivni, organizacijski, kućanski i svaki drugi reproduktivni rad unutar domaćinstva.
Interview:U jednom od podcasta govoriš o fenomenu uvrede – jesu li one danas u javnom prostoru prisutnije nego prije i da li su gorče one na račun žena ili…
Ćurak: Govorile smo o uvredi sa Svetlanom Slapšak, kandidatkinjom za Nobelovu nagradu 2005. godine, koja analizira diskurzivni život uvrede. Tu smo se dotakle i humora jer uvreda na osnovu gluposti je uvijek diskriminatorna, ali postoje jezički oblici u kojima ona ima svoju funkciju. Na primjer u satiri, u Vješticama… Uvreda može da ima svoju efektnu funkciju u javnom prostoru, no kod nas su one često samo šovinizam ka drugom i drugačijem. Mislim da je u BiH najproblematičnije što neopaženo prolazi takozvano doxxovanje ili ugrožavanje nečijeg privatnog života s ciljem antagoniziranja, uglavnom motivirano ideološkom, političkom ili drugom mržnjom. Često čak i mediji učestvuju u činjenju ovog zločina koji se u Bosni i Hercegovini uopšte ne smatra zločinom. Mislim da su u BiH najpopularniji ljudi koji to aktivno rade na Twitteru i Facebooku i za njih nema posljedica, a to je veoma opasno.
Interview: Ti ili neko od tvojih sagovornika/ca ste govorili o nadi kao feminističkoj kategoriji – da li je stvarno potrebno biti feministkinja da se znali nadati?
Ćurak: U društvu koje je oskrnavljeno na razne načine nada je važna jer stoji kao apsolutna suprotnost nasilju. Nada je u srži marginaliziranih politika. To bar mi u Bosni znamo. Nije nam ostalo mnogo šta drugo, pa me uvijek iznenadi koliko su ljudi spremniji prikloniti se fašizmu i ideologijama koje nadu razvaljuju u 700 malih dijelova.
Interview: Ko je odgojio današnje feministkinje – starije feministkinje ili žene ili oba roditelja koji su svoje kćerke (samo) učili da budu slobodne i hrabre ili…
Ćurak: Hrabrost i sloboda dolaze iz različitih mjesta. To ne moraju nužno biti roditelji, ali ja sam osobno privilegovana da jesu. Mislim da posebno generacija naših mama koje su tokom rata bile u svojim dvadesetima i tridesetima zaslužuje mnogo veće priznanje nego što ga dobijaju. Ovo je generacija koja je napravila najradikalniji zaokret u smislu kulture življenja – od njih se očekivalo da rade, a prostora za diskusiju o svim patrijarhalnim zahtjevima i drugim reproduktivnim ulogama o kojima mi danas razgovaramo naprosto nije bilo. I onda na to dođe i rat. Nažalost, moram naglasiti da je usljed tako iznimno nepovoljnih uslova borba za slobodu mnogo teža. Strastvena želja za slobodom kod mnogih žena je zamijenjena tragičnim pomirenjem sa sudbinom koju karakterišu neprijateljstvo prema drugim, posebno mlađim ženama, i često stamena i strastvena odbrana i promicanje patrijarhalnih vrijednosti što borbu čini mnogo težom.
Interview: Možemo li ovdje govoriti o muškarcima i roditeljima/odgajateljima muškaraca?
Ćurak: Možemo. Muškarci su uglavnom iznimno neprijateljski raspoloženi prema ženama i patrijarhalna kultura im ide u korist. Muškarci koji učestvuju u odgoju svoje djece, reproduktivnom radu i, generalno, muškarci koji učestvuju u svojim porodičnim životima u Bosni i Hercegovini, su često smatrani pederima.
Ali najbitnije je znati da kada govorimo o feminizmu ne govorimo o ženama i muškarcima jer žena ne znači feminino, a muškarac ne znači maskulino.
.
Neki muškarci i žene mogu biti strastveniji u shvatanju i aktivnom učešću u implementaciji feminističkih vrijednosti od drugih. Binarnost našeg društva, koje je u svim svojim segmentima kodirano na jednostavne ekstreme i ne dozvoljava nikakve figuracije, čini feminizam nerazumljivim iako je on veoma jednostavan, toliko jednostavan da se na kraju dana radi o tome da li će se neko sam sjetiti očistiti WC šolju ili ne.
Krađa znanja od moje generacije
Interview: Svojim podcastima dotičeš se i istorijskog revizionizma do kog je došlo, ako sam dobro razumjela, s ciljem patrijarhalizacije društva, gušenja borbe za prava…. kako to dekonstruisati da „narod“ razumije?
Ćurak: Da. Jedan od najvećih uspjeha historijskog revizionizma je krađa znanja od moje generacije. Moja generacija ništa ne zna, a ubijeđeni su da znaju sve! Ako ništa ne znaju, mladi samo mogu biti korišteni za perpetuiranje lažnih postdejtonskih narativa, ubijeđeni u sopstvenu važnost. To je strašno jer onda sve prolazi i ko god dođe i s najmanjom količinom novca može da ispriča novu historiju. Evo jedan praktičan i pojednostavljen primjer iz moje prakse: mladi ljudi izjednačavaju bogatu tradiciju savremene umjetnosti u Bosni i Hercegovini sa pravljenjem rukotvorina jer je u pogledu međunarodnih organizacija, čija ekspertiza naravno ne leži u umjetnosti, to ista stvar – oni bi da pozdrave i da podrže šta god se dešava, anything goes. To su potpuno različite discipline, a stavljanje u isti koš ne koristi ni osobama koje prave rukotvorine, a ni bogatoj historiji savremene umjetnosti i najmanje mladim savremenim umjetnicima i umjetnicama koji onda svoj prostor moraju tražiti daleko od BiH. Tako smo zapeli u beskrajnoj priči da mladi treba da preuzmu, ali šta, koga? Zbog koga? Kome? Srećom, živimo u pravom vremenu za komunicirati kompleksne ideje i ja tražim prostore za komunicirati kompleksne akademske i aktivističke ideje na jednostavne načine i pokušavam u jednom iznimno nepismenom društvu jer im je znanje pokradeno učiniti protok ideja mogućim. Ne znam da li mi polazi za rukom.
Interview: Šta ti je cilj s ovom platformom ili zašto ovo radiš?
Ćurak: Sve su to vještice je platforma za identificiranje i subvertiranje patrijarhalnih partikularnosti u jeziku, svakodnevnici i odnosima. Platformu čine dvije komponente: digitalna produkcija znanja, te analogno zagovaranje i treninzi.
Da smo u nekoj drugoj zemlji, moja platforma bila bi social venture, startup, društveni biznis. Međutim, u nedostatku infrastrukture koja to prepoznaje, Vještice su često prepoznate kao aktivistička platforma iako ja zaista nisam neka odlikašica aktivizma. Imam srodan posao – radim kao konsultantica u oblasti komunikacija i na univerzitetu, a Vještice su prepoznate kao platforma kojoj se razne instance mogu obratiti za teoretsku i praktičnu ekspertizu u oblasti feminizma, digitalnih medija i produkcije savremene umjetnosti.
Interview: Šta čitaš, gledaš, pratiš, kako učiš, kako nalaziš sadržaje, informacije?
Ćurak: Na razne načine. Trenutno se najviše bavim antikolonijalnom teorijom, a tu su mi umnogome pomogle antropologinje Čarna Brković i Dženeta Hodžić.
Izvor: Interview.ba