GLAS IZGUBLJENIH DUŠA: Katarina Mitrović o romanu „Sve dobre barbike“, TV serijama i položaju umjetnika

Foto: Borislav Brezo

Scenaristkinja koja potpisuje popularnu seriju “Deca zla”, ali i mnoge druge koje su publiku ostavile bez daha, objavila je svoj prvi roman “Sve dobre barbike” o kome se mnogo priča. Katarina Mitrović, progovorila je o depresiji i anksioznosti svoje generacije, te načela mnoge teme o kojima se ćuti.

Razgovarala: Nataša Lazukić

Katarina Mitrović je do sada objavila dvije knjige poezije i roman u stihu „Nemaju sve kuće dvorište“, koji je 2020. godine bio u širem izboru za NIN-ovu nagradu. Kao scenaristkinja, radila je na serijama „Nečista krv“, „Mama i tata se igraju rata“ i „Grupa“, za koje je nagrađena za najbolji scenario na festivalu Fedis. Serija „Deca zla“, na kojoj je bila jedna od scenaristkinja, prva je srpska serija emitovana na HBO Max platformi.

O čemu govori njen najnoviji roman „Sve dobre barbike“, kakav je položaj umjetnika i sprema li još neku ekranizaciju, ispričala je Katarina za „Novosti“.

Kako je nastajao roman „Sve dobre barbike“ i koliko je anksiozna realnost jedne generacije tokom odrastanja devedesetih bila okidač da se dosta psiholoških i socijalnih tema načne unutar romana?

Počeo je da nastaje kada sam čula pjesmu Smalltown koja govori o odrastanju u malom gradu, ali sam pomislila, šta se dešava kada uspiješ da pobjegneš iz grada koji te guši, a onda moraš da se vratiš u njega. Sve to se paralelno dešavalo u trenutku kada su i mene životne okolnosti vratile u Obrenovac, moj rodni grad, i shvatila sam da je to nešto što me se tiče. A tiče me se i anksioznost milenijalaca rođenih devedesetih, onog dijela generacije (meni se čini to je većina nas) koja je nesnađena u pokušaju da sebi obezbjedi stan i bilo kakvu stabilnost.

Zašto je roman dobio naziv „Sve dobre barbike“ i šta stoji iza ove metafore? 

Naslov je proistekao iz jedne rečenice gdje se glavna junakinja referiše na djetinjstvo u vrijeme bombardovanja kada je u podrumu sa komšijama i mijenja se igračkama sa drugom djecom. Ona priznaje da joj ta razmjena igračaka nikada nije dobro išla i da je izgubila sve barbike. Onda počinje da razmišlja o tome šta sve treba da znači „dobra barbika“: da ima obje ruke, noge, ne smije da bude osakaćena, išarana flomasterom, a ako još ima neku finu odjeću i Kena onda je to čini još vrednijom na tržištu razmjene igračaka u podrumu. Kao autorka sam počela kroz primjer dječije igre da razmišlja o svim očekivanjima koja su stavljena pred ljude, kako treba da izgledaju i šta da rade.

Foto: Jakov Simović

Rekli ste da je ovaj roman posvećen osobama koje su u nekom procjepu između svojih i tuđih očekivanja, nesnađene i zaglavljene na neki način. Zašto ste željeli da se čuje baš taj krik i vapaj?

Zanimljivo mi je da dajem glas onima koji su izgubljeni i traže svoj put, naročito ako taj put nije siguran i izvjestan, nego ih vodi kroz mrak, pa neko stigne do svjetla, a neko i ne. Mislim da se ne čuju dovoljno svi oni koji su obespravljeni, skrajnuti, gurnuti na margine društva, i raduje me da mogu da progovore makar na ovaj način.

Rekli ste da je vaša generacija anksiozna i da to vuče korijen iz nestabilnosti, te da se mnogi pronalaze. Koliko vam kao piscu znači potvrda da se dirnuli u najtananiju nit čitalaca?

Drago mi je kada čujem da je roman nekome značio, makar za trenutak utješio ili pružio osjećaj da nisu jedini koji prolaze kroz slične probleme kao moja glavna junakinja. Zbog toga sam i napisala ovu knjigu.

Na koji način društvo posmatra žene? Jesmo li mnogo skloni etiketiranju, naročito onda kada se kaže da neke žene „nemaju ni kučeta ni mačeta“ i koliko je ljekovito kroz umjetnost skidati te etikete?

Naravno da smo skloni etiketiranju, stalno to radimo. Ne sviđa mi se taj izraz “bez kučeta i mačeta” jer svi nešto imamo i nešto nemamo, svačiji životni put je drugačiji, i za svakog postoji pravi trenutak, i za ljubav, i za djecu, a za nekog je to nešto potpuno drugačije, nekome su prijatelji porodica, neko bi volio, a ne može da ima djecu, tako da mislim da bi trebalo da budemo nježniji i saosećajniji jedni prema drugima. I da, mislim da umjetnost apsolutno može da bude ljekovita, za mene bar jeste.

Proizilaze li neke kolektivne traume iz generacijskog jaza i kako se suočavati sa prošlošću?

Mislim da svaka neizlečena trauma nastavlja svoj život i prenosi se na mlađe generacije, pa bi bilo dobro suočiti se prije svega sa sobom. To nije lako, ali možemo makar da pokušamo.

Ima li nade da mlađe generacije mijenjaju stvari na bolje?

Uvijek imam nadu da će mlađe generacije nešto promijeniti, ne znam kako bih živjela bez te misli. Skloni smo da osuđujemo one poslije nas, jer kao mi smo sve bolje znali u njihovim godinama, kao što su naši roditelji znali bolje od nas, ali da li su? Svaka generacija donosi nešto novo, svijet se stalno mijenja, nekada mi se zaista čini da distopija u kojoj živimo postaje sve strašnija, ali mislim da i dalje postoje bistri i zdravi mladi ljudi koji će promeniti svet.

Koliko je teško danas biti umjetnik? 

Teško je zaista. Ukoliko ste samostalni umjetnik stalno balansirate između toga šta biste voljeli da radite i onoga šta morate da radite da bi se održali. Za razliku od pisaca, malo je drugačiji položaj scenariste, ali i tu je rizično. Može se uraditi jedan projekat, pa je pitanje kada će se pojaviti neki drugi. Mislim da u nekom trenutku moramo biti radikalni, presjeći, pisati i raditi poslove sa strane da bismo se održali da uspijemo nešto napraviti, a da u međuvremenu ne crknemo od gladi.

Pomenuli ste da radite na ekranizaciji romana „Sve dobre barbike“. Kako bi to sve to moglo izgledati?

Jeste, producent i reditelj sa kojim sam već sarađivala je došao na ideju da pravimo film. Počela sam da pišem scenario, ali je on u početnoj fazi i u ovom trenutku ni ja nisam sigurna kako bi sve to moglo da izgleda. Najviše razmišljam kako da intimni tok misli glavne junakinje transformišem iz književnog u filmski jezik s obzirom na to da se mnogo bavim unutrašnjim svijetom glavne junakinje.

Na kojim projektima još trenutno radite s obzirom na to da ste mnogo angažovani i kroz filmove i serije kao scenarista?

Trenutno radim na dvije autorske serije. Jedna se zove “Nema nje” i razvijam je sa Vladimirom Tagićem i Isidorom Veselinović, a drugu sam započela na master studijama, ona je zasnovana na istinitim događajima i njen naziv je “Uspomena na vatru”. Imam ideju i za novu knjigu, u pitanju je distopijski roman, nešto što me već dugo zanima, i nadam se da ću dobiti neku rezidenciju za pisce da bih mogla zaista da mu se zaista posvetim.

Očekuju li nas neke nove promocije Vašeg romana?

 

Skoro sam se vratila iz Banjaluke gde sam imala divnu promociju u organizaciji “Imperativa”, uskoro bi trebalo da bude i u Novom Sadu, tu su još neki festivali i gostovanja koji će se uskoro desiti, koga zanima može sve da isprati na Instagramu, a nadam se da će biti još poziva i radujem im se.

Novosti