Društva na prostoru bivše Jugoslavije funkcioniraju kao male i u širim okvirima posve beznačajne u sebe zatvorene militantne utvrde, neprijateljski raspoložene prema drugima i u stalnom strahu da će im netko ugroziti njihove identitete. Politički vođe od članova nacionalnih kolektiviteta zahtijevaju da se mobiliziraju za zajedničku stvar ili bar da ne kvare nacionalno jedinstvo. Tko je izvan stroja, tko ne želi biti dio čopora i tko drži do sebe i svoga dostojanstva, tko želi misliti svojom glavom, taj na sebe navlači bijes i riskira da ga pripadnici vlastitog kolektiva prekriže i proglase neprijateljem.
O knjizi i tome kuda nas vode nacionalizam i puzajući fašizam u bh. društvu, fra Drago Bojić je govorio za Radiosarajevo.ba.
Radiosarajevo.ba: Uvaženi fra Drago, koliko smo mi u BiH danas uistinu zarobljenici „nacionalizma“ ili „nacionalizama“, i u kojoj mjeri oni prijete potpunom razaranju bh. društva i ove zemlje?Jesmo li svjedoci, da tako kažemo, tihe ovog fašizacije našeg društva?
Fra Bojić: Nacionalizam je svakako jedan od najvećih i najozbiljnijih problema našeg društva. On se pojavljuje u trostrukoj formi i manifestira na različite načine, kao obrana ratom osvojenog teritorija, kao reakcija na ugroženost o drugih ili kao želja da se dominira nad drugima ondje gdje je jedna strana u većini.
Našim nacionalizmima, uz to što su posljedica povijesnih neprijateljstava i ratova, ide u prilog i činjenica što su mnogi ljudi razočarani ratnim nepravdama i teškim socijalnim stanjem, pa onda u nacionalizmu traže utočište. Nacionalizam je, doista, vrlo često utočište unesrećenih, nezadovoljnih i frustriranih ljudi, a takvih je većina u našem društvu. Nekima nacionalizam donosi i korist, ali to je vrlo mali broj ljudi. Većina onih koji podržavaju nacionalizam su očajni gubitnici“.
Radiosarajevo.ba: Viktor Ivančić je primijetio zajednčku nit Vaših esaja, a to je, kako je nazvao, „teologoija razoružanja“, gdje upozoravate na „pogubnosti poslijeratnog stanja“ i dajete „bespoštednu kritiku političkih, crkvenih i kulturnih elita čija je ambicija organizirati kompletno društvo po modelu vojne utvrde i opskrbiti ga mentalitetom kakav vlada u pograničnoj karauli“. Šta je krajni cilj takvih politika i intencija?
Fra Bojić: Društva na prostoru bivše Jugoslavije funkcioniraju kao male i u širim okvirima posve beznačajne u sebe zatvorene militantne utvrde, neprijateljski raspoložene prema drugima i u stalnom strahu da će im netko ugroziti njihove identitete. Politički vođe od članova nacionalnih kolektiviteta zahtijevaju da se mobiliziraju za zajedničku stvar ili bar da ne kvare nacionalno jedinstvo. Tko je izvan stroja, tko ne želi biti dio čopora i tko drži do sebe i svoga dostojanstva, tko želi misliti svojom glavom, taj na sebe navlači bijes i riskira da ga pripadnici vlastitog kolektiva prekriže i proglase neprijateljem. Krajnji cilj takvih politika je onemogućiti promjene u društvu, spriječiti individualno političko sazrijevanje i na taj način dugoročno mase držati pod kontrolom“.
Radiosarajevo.ba: Kako komentirate u posljednje vrijeme prilično agresivnu politiku susjedne Republike Hrvatske u kojem se polazi od zahtjeva HDZ-a i Dragana Čovića, a završava otvaranjem teme BiH na brojnim međunarodnim adresama, i to, praktično, reaktiviranjem politika iz devedesetih? Kako uopće vidite odnos susjeda prema BiH?
Fra Bojić: Kad bi sadašnjim vlastima u Republici Hrvatskoj doista bilo stalo do interesa bosansko-hercegovačkih Hrvata, onda bi o tome razgovarali u Sarajevu. Mislim da na ovaj način otežavaju položaj Hrvata u BiH i opterećuju unutrašnje odnose u ovoj zemlji, prije svega odnose Hrvata i Bošnjaka u Federaciji. Sadašnja vlast u Republici Hrvatskoj pojačanim zanimanjem za bosansko-hercegovačke Hrvate pokušava sa sebe sprati odgovornost za ratne i poratne nevolje bosansko-hercegovačkih Hrvata i za lošu politiku prema BiH devedesetih godina i istodobno preusmjeriti pažnju građana u Hrvatskoj s unutarnjih problema i tobože demonstrirati političku moć koju ona stvarno nema ni na ovim prostorima ni u Europskoj Uniji“.
Radiosarajevo.ba: Je li rješenje antibosanska politika koju, u osnovi, ponovo gledamo?
Fra Bojić: Bosansko-hercegovački Hrvati svoj položaj moraju mijenjati unutar BiH, ne u Zagrebu, i ne antibošnjačkom i antibosanskom politikom, nego politikom transetničkog povjerenja i partnerstva. Naravno, i predstavnici bošnjačke politike i uopće politike u BiH moraju ozbiljno u obzir uzeti sadašnju frustraciju Hrvata u BiH, jer bi u ovakvoj situaciji isto reagirala i većina pripadnika druga dva naroda, a to se tako olako previđa, pa se onda zapada u političku zluradost i likovanje, u nove antagonizme i isključivosti. U suprotnom, ignoriranje „hrvatskog pitanja“, samo će bosansko-hercegovačke Hrvate još više gurati u okrilje HDZ-a, a to će dugoročno biti veliki uteg na cijelom društvu i onemogućiti funkcioniranje države. Interese i poziciju hrvatskog naroda treba odvajati od interesa i pozicije HDZ-a. To nije istoznačno, bez obzira što HDZ ima veliku podršku u tom narodu“.