U RS-u, isto kao i u Sarajevu, od izbora 2010. godine imali smo nekoliko moćnika zaduženih za ovaj dio BiH koji su demontirali partijsku infrastrukturu i umjesto nje suvereno vladali partijom. Koristili su pri tom metode nespojive s etikom socijaldemokratije – izazivanje sukoba, podjela, smjenjivanje nepodobnih, raspuštanje organa partije i uvođenje povjereništava. Jedna od žrtva ovakvog djelovanja je banjalučka organizacija iz koje je otišao značajan broj kadrova.
Po prvi put na našoj političkoj sceni po sistemu glasanja „jedan član-jedan glas”, članovi SDP-a BiH će u septembru birati novog predsjednika.
Na Kongresu ove partije za predsjednika kandidovalo se šest članova, Nermin Nikšić, Jasmin Imamović, Svetozar Pudarić, Emir Đikić, Miro Lazović i Igor Vreta.
Razgovarali smo sa Emirom Đikićem, jednim od kandidata za Predsjednika SDP BiH.
Gospodine Đikić, mediji su već objavili da ste jedan od kandidata za Predsjednika SDP BiH. Dugogodišnji ste član ove partije ali nikada niste obnašali neku funkciju u partiji niti u institucijama. Možete li mi reći šta vas je motivisalo da se kandidujete i kakav je to novi sistem unutarpartijskih izbora u SDP-u?
SDP je bila i biće moja „prva ljubav”. U partiju sam se učlanio 1996. godine pa prošao sve stepenice – od lijepljenja plakata, preko Foruma mladih, sve do aktivizma u Opštinskom odboru Sarajevo Centar i Kantonalnom predsjedništvu Sarajevo. Nažalost, ta se moja „prva ljubav” s vremenom promijenila. Nestao je prostor za raspravu, kritiku, drugačije mišljenje. Promovisani su poslušnici, a ja nisam spadao među njih. Zato sam i snosio posljedice, moj odbor je više puta raspuštan pa sam se na kraju, 2002. godine, pasivizirao. Ali ostao sam u SDP-u kao običan član i nikad nisam prestao da uredno plaćam članarinu.
No, SDP ne smije biti samo „federalna stranka” i reprezent povratnika. Mi imamo kapacitet da okupimo sve građane RS bez obzira na njihovu nacionalnost. Imamo kapacitet da okupimo sve ljevičare u RS-u – tu mislim i na razočarane članove drugih stranaka. Imamo kapacitet da stanemo u kraj dosadašnjim nacionalnim podjelama i da umjesto njih vratimo u društvo socijaldemokratske vrijednosti, kao što je socijalna pravda, jednakost i antifašizam.
Duže vrijeme sam posmatrao situaciju u SDP-u i razmišljao o tome kako mogu da pomognem. Nisam mogao više trpiti urušavanje partije. Razgovarao sam sa brojnim članovima i simpatizerima SDP-a i odlučili smo da je došlo vrijeme da mi obični članovi vratimo partiju na pravi put. S obzirom na moje dosadašnje iskustvo u borbi protiv korupcije i rad sa Vijećem ministara i Evropskom komisijom na evropskim integracijama – ja sam bio nekako logičan izbor.
Moje kandidature vjerovatno ne bi bilo bez sistema glasanja „jedan član-jedan glas”, u kojem svaki reevidentirani član SDP-a može pristupiti glasanju na izborima za novog predsjednika. Po prvi je put u istoriji sudbina partije u rukama običnih članova. Imamo šansu da sami izaberemo rukovodioca partije i krenemo u promjene. SDP više ne smiju voditi kompromitovani kadrovi, ne smijemo više biti obična stranka, moramo se vratiti na mjesto jedine partije u BiH!
SDP je praktično jedina politička partija koja je imala ravnomjerno izgrađenu infrastrukturu u cijeloj BiH. Nakon prošlogodišnjih izbora ta infrastruktura u republici Srpskoj se gotovo urušila. Šta su po vama osnovni razlozi?
Infrastruktura SDP-a u RS-u urušila se dugo prije izbora. Njeno sadašnje stanje reuzultat je „kopiranja” sarajevskog modela rukovođenja partijom. U RS-u, isto kao i u Sarajevu, od izbora 2010. godine imali smo nekoliko moćnika zaduženih za ovaj dio BiH koji su demontirali partijsku infrastrukturu i umjesto nje suvereno vladali partijom. Koristili su pri tom metode nespojive s etikom socijaldemokratije – izazivanje sukoba, podjela, smjenjivanje nepodobnih, raspuštanje organa partije i uvođenje povjereništava. Jedna od žrtva ovakvog djelovanja je banjalučka organizacija iz koje je otišao značajan broj kadrova. Promijenila se i nacionalna struktura SDP-a u Banjaluci gdje danas praktično nema Srba!
Rezultat SDP-a je sigurno oslabilo i usvajanje dopuna Izbornog zakona RS-a kojima je smanjen broj izbornih jedinica i kojima su u neravnopravan položaj dovedene stranke sa centralama u Sarajevu. Šteta što tada predstavnici partije u Vijeću naroda nisu iskoristili priliku da ospore ovaj zakon. No, ovo je opet bila krivica sarajevskog rukovodstva koje nije imalo sluha za kritike sa terena i koje je samo aminovalo poteze svojih „ljudi od povjerenja“.
Rezultate nemara partije prema RS-u danas vidimo svi. Nemamo nijednog zastupnika u NSRS, iako smo ih nakon izbora 2010. imali trojicu. Na lokalnom nivou smo već 2012. godine reducirani na privjeske drugih stranaka. Politički smo skoro pa potpuno potisnuti od strane koalicije Domovina.
Da li je SDP mogla tražiti spas u priključivanju koaliciji Domovina?
Saradnja takozvanih probosanskih stranaka (iako ne volim taj izraz) u RS-u je potrebna – no ne na način na koji je to urađeno s Domovinom. Rezultati izbora jasno pokazuju da se ovdje radilo o još jednom projektu SDA koji je imao cilj da jača uticaj SDA u RS-u. Druge stranke bile su marginalizovane, isto kao i predstavnici hrvatskih stranaka, iako je Domovina u teoriji zamišljena kao bošnjačko-hrvatska koalicija. SDP nije dakle potpisao, niti je smio potpisivati, kandidatske liste s imenima kompromitovanih kadrova SDA. Na takvu koncepciju zajedničkog nastupa u RS-u nismo smjeli pristati. SDP se ne smije ni ubuduće upuštati u slične jednonacionalne poduhvate, jer je entitet RS entitet svih svojih građana, bez obzira na nacionalnost. Mi smo jednostavno drugačiji.
Medijski smo platili visoku cijenu odbijana Domovine. Od apsurdnih optužbi o negiranju genocida do toga da smo izdali povratnike i poništili šanse koalicije na uspjeh. Nažalost, rukovodstvo naše partije nije se potrudilo da javnosti predstavi brojke koje pokazuju da se rezultat koji je postigla Domovina ne bi promijenio ni da se koaliciji priključio SDP. SDP je zabilježio katastrofalne rezultate na svim nivoima vlasti, što se odrazilo i na njegov položaj u RS-u tako da čak i da naše glasove iz 2014. dodamo domovinskim, ne bismo postigli nijedan dodatni mandat probosanskim strankama.
Činjenica je da se F BiH i RS razlikuju, ne samo zbog unutrašnje organizacije, odnosno decentralizovane F BiH sa 10 kantona i centralizovane RS, već i po odnosu političkih snaga. SNSD sa koalicionim partnerima već godinama ima apsolutnu većinu u NS RS. Kako vidite SDP u Republici Srpskoj i da li mislite da može postati relevantan faktor na političkoj sceni RS?
Ne smijemo zaboraviti da je RS je samo entitet unutar Bosne i Hercegovine i zato SDP ne smije napustiti ovaj prostor. Partiju moramo demokratizovati. Jedan od glavnih principa koje čine moj program je povratak partije na teren, među ljude. Oni najbolje znaju potrebe građana i oni znaju gdje da tražimo rješenje njihovih problema. Naši ljudi na terenu znaju i ko bi ih najbolje reprezentovao u izabranim organima vlasti. Zato izborne liste više ne smiju stizati iz Sarajeva, niti od ljudi koje je Sarajevo delegiralo i dalo im odriješene ruke.
Trebamo podsjetiti javnost na to da su članovi SDP-a uvijek bili vodeća grupa među „pravim” povratnicima za razliku od SDA-ovih „vikendaša”. Trebamo podsjetiti javnost da se ovdje ne radi samo o legendarnom Fadilu Banjanoviću već o brojnim drugim ličnostima. Predsjednici opštinskih i regionalnih odbora u Podrinju žive među ljudima za razliku od čelnika SDA koji stranku vode „na daljinski”. Ovo je velika prednost SDP-a na koju ne smijemo zaboraviti!
No, SDP ne smije biti samo „federalna stranka” i reprezent povratnika. Mi imamo kapacitet da okupimo sve građane RS bez obzira na njihovu nacionalnost. Imamo kapacitet da okupimo sve ljevičare u RS-u – tu mislim i na razočarane članove drugih stranaka. Imamo kapacitet da stanemo u kraj dosadašnjim nacionalnim podjelama i da umjesto njih vratimo u društvo socijaldemokratske vrijednosti, kao što je socijalna pravda, jednakost i antifašizam.
Emir Đikić je rođen 4. aprila 1972. godine u Mostaru.
Diplomirao je ekonomiju na Državnom univerzitetu Lomonosov u Moskvi.
SDP-u je pristupio 1996. godine. U periodu od 1996. do 2002. godine bio je predsjednik Glavnog odbora Foruma mladih, član Opštinskog odbora Sarajevo Centar i Kantonalnog predsjedništva Sarajevo, te član svih izbornih štabova opštine Centar u tom periodu. Godine 1998. bio je na listi SDP-a za državni parlament, a 2002. za kantonalnu skupštinu.
Profesionalnu karijeru započeo je Ministarstvu vanjskih poslova BiH, a nastavio u međunarodnim organizacijama (Svjetska banka, International Management Group). Od 2000. do 2003. radio je kao viši stručni saradnik u Ministarstvu vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, gdje je bio sekretar pregovaračkog tima za pristupanje Bosne i Hercegovine Svjetskoj trgovinskoj organizaciji. Od 2003. do 2005. u svojstvu eksperta radio je za Evropsku komisiju/Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, između ostalog, na uspostavljanju Konkurencijskog vijeća BiH, pripremama nacrta Zakona o konkurenciji u skladu sa EU acquisemi pripremama tri poglavlja za “Strategiju integriranja Bosne i Hercegovine u Evropsku Uniju” iz oblasti konkurencije, državne pomoći i zaštite potrošača.
Bio je član pregovaračkog tima za pregovore o potpisivanju CEFTA Sporazuma. Učestvovao je u pregovorima za pristupanje Svjetskoj trgovinskoj organizacijite za potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU.
Od 2005. godine je direktor kompanije Djikic Consulting Services.
Jedan je od osnivača Transparency International u BiH te je od 2001. do 2008. bio član Odbora direktora, a od 2008. do 2015. godine predsjedavajući Odbora direktora Transparency International Bosna i Hercegovina.
Tečno govori engleski, francuski i ruski jezik.
Razgovarala Mirjana Tešanović, Impulsportal