U ova apokaliptična vremena ljudi su se počeli odnositi gramzivo i bez poštovanja prema živim bićima, prostoru u kojem žive, pa i sebi. Važno je da svatko onaj tko može napravi male oaze u kojima će se održati ljudskiji i smisleniji odnos prema onome što se jede i pije i kako se živi. Iluzorno je očekivati da će HDZ ili SDP to učiniti za nas
Autor: Bojan Munjin, Novosti
Slavu prkosnog rokera sa zagrebačkog betona Darko Rundek je stekao sredinom 1980-ih, dok je njegov Haustor bio ikona hiljadama mladih koji su u vrijeme kasnog socijalizma htjeli nešto svježije i autentičnije. Kada je došao rat, Rundek se preselio na Radio brod, neku vrstu Jugoslavije na pučini, i to iskustvo izdvajat će ga od svih onih koji su ljude dijelili na ‘naše’ i ‘njihove’. Dugo je boravio u Parizu i o njemu se tada malo čulo, a onda se u drugoj polovici 1990-ih pojavio novi bend Rundek Cargo Orkestar i novi album ‘ApoCalypso’ koji kao da je predstavljao novo rođenje: njegova muzika postala je suptilnija i senzualnija, ali i puna angažmana, duhovitosti i ironije, kakva je ostala do danas. Razgovaramo na otoku Braču, gdje Rundek provodi veći dio godine, o nedavnom koncertu u Beogradu, o filozofskim pitanjima današnjice, o Hrvatima i Srbima, o poruci u boci i što bi u njoj pisalo…
Na nedavnom koncertu na Tašmajdanu obilježili ste 20 godina albuma ‘ApoCalypso’ i promociju njegova novog izdanja. Kako su vam vaše poznate pjesme zvučale s distance od dva desetljeća?
Susret s tim pjesmama išao je nekako postepeno, tako da to za mene nije predstavljalo sudar s nečim što je bilo davno. Naime, prvo smo radili tzv. remasting tih snimaka, a to znači da smo ponovno uzeli studijski mix i iznova napravili uobičajen potez koji se radi između finalnog mixa i otiskivanja na novi CD. Mastering dosta utječe na dinamiku, ugođaj i energiju ploče. U tome sam surađivao s Višeslavom Labošem i Valentom Samardžijom koji su dosta mlađi od mene i bilo mi je zanimljivo vidjeti kako oni slušaju tu muziku iz svog iskustva, tako da smo se uveli u tu ploču kao u neku vrstu suvremene muzike.
Izlijevanje američke kulture
Kako izgledaju percepcija i senzibilitet mladih u susretu s vašom muzikom nastalom prije toliko vremena?
Mlađe generacije, naravno, ne mogu osjetiti kontekst ranih 1990-ih. Ima jedna lijepa Borhesova priča o čovjeku koji ponovno, od riječi do riječi, piše Cervantesov roman ‘Don Quijote’ i treba mu osam godina da napiše samo prva tri poglavlja. Tom čovjeku je trebalo toliko dugo vremena zato što je Cervantes napisao suvremenu priču, a kada se ona piše u dvadesetom stoljeću, postaje povijesni roman i ima sasvim druge konotacije. Tako da sam, oživljujući ponovno ‘ApoCalypso’, morao vidjeti što sve to znači danas – na primjer pjesma ‘More, more’ koja je nježna apologija socijalističkih idioma pisana u trenutku kada oni propadaju, što ona znači nekome dvadeset godina kasnije… Na tom koncertu ‘ApoCalypso Now’ u Beogradu nama je bilo vrlo zabavno: vrijeme nije oštetilo ili iskrzalo taj materijal, nego mu je dalo krila.
Pojam vremena je danas, čini se, dosta delikatan, jer je postalo uobičajeno da mladoj generaciji ‘bivša vremena’ ne predstavljaju naročitu vrijednost.
Srećom ili nesrećom, mladi članovi benda, Roko Crnić, Silvio Bočić, Miro Manojlović i Ana Kovačić, koji su sudjelovali na koncertu, čini mi se da nisu dotaknuti tom generalnom promjenom. Ono što je sigurno jest da se dogodila antropološka revolucija u poimanju povijesti, s tim modernim sredstvima komuniciranja i pronalaženja informacija preko Googlea, Instagrama, Facebooka, kako se već te mreže zovu…
Čini nam se da vaša pjesma ‘Ima ih’ s novog albuma, preko referiranja na ofenzivu reklama i konzumerizma, ukazuje baš na taj svijet bez prošlosti i budućnosti, u kojem se sve događa danas…
Za mene je to prije svega pjesma koja govori o manipulaciji uz pomoć zastrašivanja. Radi se o klasičnom obliku socijalnog inženjeringa: ako ljude dovedeš u atmosferu da se stalno osjećaju ugroženima, onda će tražiti rješenja koja se tiču sigurnosti, bit će u obrambenom stavu i pitanje prava i sloboda odlazi u drugi plan. Prihvatit će pravila i zakone po kriteriju obrane, a ne slobode. A pjesma govori i o vladavini kvantitete, ima ih, ima ih… Šire gledano, to je izlijevanje američke kulture kroz tehnologiju na cijeli svijet. Jedna od zadnjih tradicionalnih civilizacija, islamska, posjeduje u sebi koncept života da se pet puta dnevno moli i da u godini ima sijaset važnih datuma, unutar kojih je vrijeme izmjereno u odnosu na određenu duhovnu vertikalu. Moderna civilizacija pak ima socijalne surogate te vrste religijske određenosti vremena: stvorena je nereligijska ideja povijesti, prvi put. Mitologija je zamijenjena linearnom historijom država i ratova. Tradicionalne su civilizacije tretirale vrijeme u odnosu na neku višu, svetu stvarnost.
Koje su konzekvence takvog razvoja moderne civilizacije?
Ta konstrukcija koja je održavala civilizaciju zapadnog kruga na poštapalicama vremena, na povijesnim datumima, vojnim pohodima, razvoju tehnologije i kapitalizma, počela se raspadati posljednjih 50 godina. Da se ona danas raspala nije ni čudo, jer stoji na klimavim nogama baš zbog tog nedostatka dubljeg uvida o ograničenosti našeg planeta. Ekološko pitanje je zapravo duhovno pitanje. Sada je na djelu neka vrsta velikog prestrojavanje, koje doživljavamo kao katastrofu. Hoće li to biti katastrofa ili će se ta tehnologija s vremenom ispumpati i potražiti neka nova uporišta, to je danas jako teško reći.
Vaše novije pjesme odišu tonovima stanovite melankolične energije. Iz kojeg osjećaja vrijednosti one izviru?
Ne znam, pisao sam ih bez razmišljanja o pojmu vrijednosti. Kada čovjek piše poeziju i muziku, pokušava često intuitivnim i formalnim sredstvima uhvatiti ona mjesta na kojima je život najbogatiji smislom, tajnom i impresijama. Je li to vrijedno i ima li vrijednost uopće neku ulogu, stvar je onih koji tu muziku slušaju. Vjerujem da oni koji slušaju moju muziku mogu u njoj pronaći ono što ih dira, ali za mene moja muzika proizlazi iz istraživanja vlastitog iskustva i traženja u tom iskustvu onoga što je vrijedno komuniciranja.
Jednom nam je pokojna glumica Sonja Savić rekla da je povijest umjetnosti povijest psihodelije. Što mislite o takvoj tvrdnji?
U svijetu umjetnosti ima različitih primjera: od genijalnog Bacha koji je bio namještenik neke biskupije, u kojoj je imao posao orguljaša u crkvi i pisao kompozicije po narudžbi, do velikih boema koji su bili na rubu društva i opstanka, koji su se ubijali, umirali od tuberkuloze i pisali u očaju. U umjetnosti, kao i u znanosti, ne baviš se onime što je poznato, nego onime što nije poznato i gdje moraš iskoračiti preko granice ne samo tog poznatog nego i preko granice vlastitog iskustva. Na toj granici se događa inspiracija koja dovodi do potpuno novih i neočekivanih rješenja. Da bi do toga došlo, sigurno je da se nešto mora slomiti i ti lomovi su u krajnjoj liniji zdravi. Inspiracija je tajanstvena stvar i vjerojatno je ona ono što je danas ostalo od transa iz davnih vremena, kada je prekoračivanje granica uobičajene svijesti bilo uključeno u kulturu.
Na što točno mislite?
Kada sam na otoku Baliju gledao čovjeka koji je s konjskom maskom hodao po žeravici i kada sam poslije pogledao njegove oči, vidio sam da on ništa ne folira, nego da je napravio korak s druge strane poznatog i mogućeg. Inspiracija je naša veza s tajanstvenim i kada se raspada civilizacijski okvir o kojem smo maloprije govorili, koji je iz ljudskog iskustva isključio inspiraciju, kao što se događa danas, vidi se da je ta inspiracija i dalje ljudski nužna i da je ona naša veza s najdubljim i neizrecivim smislom postojanja na zemlji. Kada se inspiracija traži u okolnostima koje je ne prepoznaju, onda se događaju psihološki i socijalni lomovi koji pometu nosioce te inspiracije.
U jednom razgovoru ste rekli da se borite da izađete iz ropstva popularnosti. Kako na primjer izgleda borba s deset tisuća ljudi koji vrište na vašem koncertu?
Iskreno, danas te pritiske izdržavam sve lakše. Kada si čovjek umisli da je stvarno tako važan, da je heroj i da ljudi o njemu tako misle, onda to sigurno nije lako nositi. Ako pak čovjek ne shvaća sebe tako ozbiljno, onda je malo lakše. S godinama je čovjek malo manje sklon povjerovati da je njegova veličanstvenost stvarnija od onoga u što on sam sebe može uvjeriti. Osim toga, ja sam dugo živio u ogromnom Parizu, a i ovdje, u ovom selu na Braču, gdje provodim dosta vremena, najprije te gledaju malo čudno, a onda počinješ sretati uvijek iste ljude i kada hodaš u bermudama, više te nitko ne vidi kao javnu osobu.
Što je teško u poslu muzičara?
Ono što je stvarno teško je problem pronalaženja inspiracije o kojem smo maloprije pričali. Kada su Leonarda Cohena pitali gdje pronalazi inspiraciju, on je odgovorio: ‘Kada bih znao gdje je to mjesto, tamo bih češće išao.’ Treba uložiti puno truda da kopaš po banalnom i kada vidiš da u tome nema ništa i da u tebi nema ništa, da hodaš po rubu očaja, ne bi li ipak nešto našao. To je teško i naporno. S druge strane, kada vidim koliko drugi ljudi koji se bave sličnim poslom moraju uložiti napora da bi uopće stigli do publike koju će zanimati to što oni rade, onda mi je jasno da ima i drugih vrsta očaja osim potrage za inspiracijom. Tako da moram biti zahvalan sudbini, još od prve ploče ‘Moja prva ljubav’ s Haustorom koja je odmah postala hit, što me do sada nije stavila u neku veliku oskudicu i nepriznatost.
Indijanci i Mjesec
Što je to ‘Zemlja za nas’?
To je udruga u kojoj sudjelujem i ujedno obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, zapravo mala zajednica, većinom žena, koja se počela prvo okupljati u Istri, pa onda u Stipanskoj na Braču, gdje je pronađen malo veći teren za samoodrživu i ekološki svjesnu zajednicu koja pokušava stati na noge. Na toj zabačenoj parceli od tri-četiri hektara, pogodnoj za različite tipove poljoprivrede, zajednica ima oko 700 stabala maslina i nešto privremenih nastambi. Sada je glavni zadatak osposobiti cisternu, jer vode na Braču fali. Zasadili smo i puno voćki, ali ih je zima dosta oštetila. Surov je Brač i teško je ostvariti opstanak koji bi se temeljio na zemljoradnji.
Što vama znači ova zajednica?
Puno mi znači takva aktivnost u ova apokaliptična vremena u kojima su se ljudi počeli odnositi gramzivo i bez poštovanja prema živim bićima, prema prostoru u kojem žive, pa onda i prema sebi. Pogledajte kako se uzgajaju te silne životinje koje završavaju u frižideru. Nacistički su logori bili dizajnirani prema iskustvu klaonica u Chicagu. Mislim da je važno da svatko onaj tko može i gdje može napravi male oaze u kojima će se održati neki ljudskiji i smisleniji odnos prema onome što se jede i pije i kako se živi. To je jedino što može dati neku nadu da će se ono što vrijedi održati. Iluzorno je očekivati da će HDZ ili SDP to učiniti za nas.
Na vašem koncertu na Tašmajdanu čuli su se uzvici ‘Jugoslavija, Jugoslavija’. Kako ste ih doživjeli?
Ja te uzvike nisam čuo. Vjerujem da takvi uzvici nisu politički motivirani, nego da predstavljaju poruku o potrebi nekog elementarnog prijateljstva i zajedništva.
Jednom ste rekli da su kulture Hrvata i Srba komplementarne. Kako objašnjavate tu sličnost različitosti?
Ovakva pitanja često dovode do generalizacija, pa bih onda rekao da imam manje zajedničkog s Nijemcima u Düsseldorfu nego sa Srbima u Nišu. Ali ako me pitate sasvim intimno, čini mi se da se ljudi manje razlikuju po nacionalnim i kulturološkim karakteristikama i geografskim granicama, a više po orijentaciji i interesima. Nedavno sam bio u Montrealu i bilo mi je super, po nekoj atmosferu bilo mi je tamo bolje nego u Torontu, a opet u Torontu je bilo škvadre s kojom sam bio blizak jednako kao u Zagrebu. A u Zagrebu sam više doma na Trešnjevci nego u Dubravi… Ako se ljudi već dijele, onda je to prema svojim orijentacijama, a ne prema tome pripadaju li ovom ili onom narodu.
Kada biste u Povljima na Braču bacili u more bocu s porukom neznanom nekom, što bi u njoj pisalo?
Pitanje me podsjetilo na anegdotu kada su se američki astronauti u nekoj pustinji pripremali za put na Mjesec. Pustinjom je prolazio neki Indijanac i pitao ih što rade. ‘Spremamo se na Mjesec.’ ‘Pa moji rođaci tamo odlaze generacijama, možda ih sretnete’, rekao je Indijanac. ‘Imate li neku poruku za vaše rođake?’ pitali su kozmonauti. Indijanac je poruku zapisao na indijanskom jeziku i kada su astronautima u središtu NASA-e preveli tu poruku, ona je glasila: ‘Dragi rođaci, ne vjerujte ništa ovim ljudima. Došli su tu samo da vas prevare i da vam otmu zemlju…’