UrbanObserver

Petak, 28 Februara, 2025

Danijela Mihić: Ljudi koji istinski vole umjetnost i osjećaju je, nađu put do nje, uprkos poteškoćama koje život nosi

Foto: Borislav Brezo

Banjalučka umjetnica Danijela Mihić govori za Impuls o umjetnosti, stvaralaštvu, položaju umjetnika i umjetnica u Bosni i Hercegovini.

Kad pogledamo sliku, izložbu, film ili kada slušamo muziku, često se desi da na trenutak zaboravimo na sve brige i osjetimo unutrašnju ravnotežu.  Za mene, umjetnost je uvijek bila sredstvo za oslobađanje od stresa i način da se povežem s nečim dubljim, i sigurna sam da to ima isti učinak i na druge ljubitelje umjetnosti.

Razgovarala: Milanka Mitrić

Isječci iz života, ljudi, likovi i događaji, poput oslikanih fotografija ili izmišljenih scena nešto su to posmatrač može da pronađe na tvojim slikama. Kako nastaju sve te slike i šta, negdje u vremenu, podstakne jednu ideju?

Fotografije iz djetinjstva, naročito one sa rođendanskih proslava, uvijek me fasciniraju, a posebno torte! Moja majka je za svaki rođendan pravila torte u obliku šešira, cvijeta, leptira… Te uspomene su nešto što me raduje, i vjerujem da ću jednog dana napraviti seriju slika posvećenih upravo tim rođendanskim tortama.

Kada se nađem u kreativnoj pauzi, često prelistavam stare albume. U njima pronalazim uspomene iz djetinjstva koje potom koristim za slike manjeg formata na papiru. Često slikam svoje nećake dok se igraju ili zabilježim scene sa proslava rođendana. Moje oduševljenje slikom Dječije igre Pitera Brojgela sigurno nije slučajno.

Iako kreativne blokade teško podnosim, znam da su neizostavni dio svakog stvaralačkog procesa. Zato mi ove teme vraćaju radost stvaranja i podsjećaju me da ne treba previše ozbiljno shvatati stvari.

Pojedine slike, posebno, iskazuju trenutke veselja u porodici, određene emocije, pa čak i svojevrsno prisjećanje na postojeću scenu iz života. Koliko je, u tom smislu, za tebe kao umjetnika, posebno značajan segment upliva ličnog životnog iskustva i zašto?

Upliv ličnog iskustva za mene je ključan, jer umjetnost često doživljavam kao prostor za intimna prisjećanja i bilježenje trenutaka. Jednog dana, kada se osvrnem unazad i pogledam radove koje sam stvarala u određenim životnim fazama, biću u mogućnosti da sagledam svoj razvoj, razmišljanja i emocije koje su me tada vodile.

Koliko je i kako samo to životno iskustvo prolaženja kroz događaje, emocije i susrete s ljudima, u stvari, oblikovalo tvoju umjetnost kao takvu kakva je sad?

Svaka faza života nosi svoje specifične trenutke, inspiracije i refleksije koje su se odrazile na moj rad. Kroz te susrete s različitim ljudima i kroz emocije koje sam proživjela, počela sam da shvatam duboku povezanost između ličnih iskustava i umjetničkog stvaranja. Na neki način, umjetnost mi pomaže da se nosim sa životnim izazovima i da, kroz svoje radove, ponudim prostor za refleksiju i razumijevanje.

Sve što umjetnik stvara negdje je i igra, u kojoj, poput djeteta, nalazi radost. Kako vremenom ta igra mijenja oblike? Kako, u tvom slučaju, dobija novi oblik ili formu?

Iz igre mogu nastati ozbiljniji radovi samo treba biti prisutan i raditi. Dešavalo mi se da iz igre napravim ukrase za jelku koji mi se učine kao potencijal za neki rad. Iako na prvi pogled nismo uvijek u mogućnosti da artikulišemo o čemu se radi, prisutnost i kontinuirani rad omogućavaju da se pojavi jasnoća i prepozna ono što je bilo potrebno. Tako sam od ukrasa počela praviti figure, a kako je broj figura rastao, prirodno je bila potreba da napravim od toga neku priču. To je rezultiralo saradnjom sa studentima sa arhitekture koji su mi pomogli da napravimo instalaciju Cirkus. Uz instalaciju sam napravila i stop-motion animaciju. Tako da na jedan neopterećen, spontan način mogu se istraživati različiti mediji.

Što se tvojih radova tiče, postoji čitav jedan serijal autoportreta, koji u različitim situacijama oslikava različite emocije. Da li je, s jedne druge strane, osim umjetničke, ali i mimo igre koju pominjemo, moguće reći da je to suočavanje sa sobom i ostavljanje trenutka tih emocija zabilježeno negdje u vremenu i prostoru?

Zanimljivo je osvrnuti se na autoportrete koje sam stvarala tokom studija. Sada, iz ove perspektive, jasno uočavam kroz šta sam prolazila, iako mi se tada sve činilo pomalo maglovito. Drago mi je da sam zabilježila ta stanja, koja su bila ispunjena nesigurnostima i strahovima, jer su to bili neizbježni dijelovi procesa odrastanja. Ovaj proces mi pomaže da se razumijem, ali i da se podsjetim na sve što je oblikovalo moj put. Zbog toga i danas volim da stalno nešto skiciram, jer ako nisam u mogućnosti da radim na većim formatima, barem želim zabilježiti neki trenutni doživljaj u malom formatu.

S obzirom na to da osim autoportreta i djela koje oslikavaju različite, često šaljive, dijelove našeg postojanja, često slikaš druge ljude, kakve su njihove reakcije na sopstveni lik, na jedinstven način oživljen na platnu? Pokreće li to na neke nove ideje?

Uvijek je izazov slikati nove ljude, kako meni, tako i modelima. Od modela tražim da mi dopuste da od njih napravim nešto što oni nisu. Zadam im ulogu koju trebaju da odglume, a uz pomoć perika, kostima i šminke stvaramo novi identitet. Volim da prenaglasim određene ljudske osobine, često na šaljiv način, i to uvijek bude zabavno za sve nas. Reakcije modela na sopstveni lik su obično izuzetno pozitivne i iznenađujuće, jer se često ne prepoznaju u onome što su postali kroz tu transformaciju. Ovaj proces im pomaže da vide sebe iz drugačije perspektive, što pokreće nove ideje i inspiraciju i kod njih, ali i kod mene. Trenutno radim seriju slika sa ženskim modelima, istražujući razne identitete i izraze koji su potpuno drugačiji od njihovih svakodnevnih uloga. Ovakav rad otvara mnogo mogućnosti i daje prostor za kreativnost, jer svaki model donosi svoju jedinstvenu interpretaciju.

Kada malo, uopšteno, sagledamo umjetnički svijet sada, i čitavu radost i volju za stvaranjem pojedinca, koliko i kako to u ovom vremenu utiče na ljude? Koliko čovjek, zatrpan brigama, informacijama, haosom, daje sebi prostora da uživa u umjetnosti i pušta da ga opmeleni ili donese neku vrstu neophodne vedrine?

Mislim da ljudi koji istinski vole umjetnost i osjećaju je, uprkos nekim teškoćama koje život nosi, uvijek nađu put do nje. Kad pogledamo sliku, izložbu, film ili kada slušamo muziku, često se desi da na trenutak zaboravimo na sve brige i osjetimo unutrašnju ravnotežu.  Za mene, umjetnost je uvijek bila sredstvo za oslobađanje od stresa i način da se povežem s nečim dubljim, i sigurna sam da to ima isti učinak i na druge ljubitelje umjetnosti.

Foto: Velibor Tripić

Kako stvarna umjetnost opstaje u svijetu društvenih mreža, tačnije, može li da iskoristi društvene mreže u svoju korist? I šta su pozitivne i negativne strane toga?

Društvene mreže imaju svoju pozitivnu stranu jer predstavljaju prozor u svijet. Danas imamo mogućnost da vidimo šta se stvara na drugom kraju svijeta, povezujemo se, komuniciramo, sarađujemo i pruža nam se prilika da naše radove vide kustosi, muzeji, galerije. Takođe, putem društvenih mreža pratimo konkurse za izložbe, rezidencije, radionice, kao i mogućnosti za prijavu radova u umjetničke časopise, što može proširiti našu publiku i omogućiti veću vidljivost.

S druge strane, negativna strana je prekomjerna količina informacija. Rad na kojem smo često mjesecima radili, može biti na početnoj stranici nekoliko sekundi, prije nego što nestane u masi novih postova. To može stvoriti osjećaj prolaznosti i brze potrošnje, gdje dubina i trud u stvaranju ponekad nisu prepoznati.

Kakve su prilike za umjetnike u BiH? Koliko su upoznati sa njima i koliko su voljni da ih iskoriste uopšte? Postoji li jednak omjer zainteresovanosti i mogućnosti?

Prilike za umjetnike u BiH mogu biti izazovne, ali u isto vrijeme, postoje neke mogućnosti za one koji su spremni da ih iskoriste. Koliko su umjetnici upoznati sa tim mogućnostima zavisi od toga koliko su informisani i povezani u umjetničkoj zajednici. Zato je važno pratiti lokalnu i regionalnu scenu, upoznavati druge umjetnike i umreživati se. Meni lično je bio najteži period ubrzo nakon studiranja jer se tada tražiš i ne poznaješ kako stvari funkcionišu. Za izložbu u drugoj državi moraš sam da finansiraš prevoz, smještaj i ata karnet, i to je teško kada si student ili nezaposlen. Prošle godine je ministarstvo objavilo konkurs za otkup likovnih dijela što je svakako pozitivan korak u pružanju podrške umjetnicima, posebno u uslovima kada je teško samostalno ostvariti vidljivost i prodaju svojih radova.

Kada govorimo o položaju, kako posmatraš status žena umjetnica kod nas? Postoji li tu prostora za promjene i poboljšanja (u bilo kojoj vrsti umjetnosti), i šta je stalna boljka na tom polju?

Status žena umjetnica još uvijek je podložan određenim preprekama. Stalna boljka u ovom polju ostaje nedovoljna finansijska podrška i problemi s ravnotežom između privatnog života i umjetničke karijere, što posebno pogađa žene koje često preuzimaju odgovornost za porodicu i kućne obaveze, čime im se otežava posvećenost radu i karijeri. Kada društvo gleda na umjetnost kao na hobi, to dovodi do toga da se ne prepoznaje sav trud, istraživanje i posvećenost koja je potrebna da bi se stvorila ozbiljna umjetnost. U isto vrijeme, taj pritisak može da utiče na žene umjetnice, jer ih stavlja u poziciju da se moraju opravdavati zbog svojih izbora i objašnjavati svoje stvaralaštvo. Ovaj mentalitet dolazi iz duboko ukorijenjenih normi, ali je ključno da umjetnice nastave da se bore za priznavanje vrijednosti svog rada. Osvajanjem prostora na svim poljima – od javnih nastupa i izložbi do obrazovanja i političkog zagovaranja umjetnosti – možemo doprinijeti tome da se umjetnost prepozna kao ozbiljan i važan dio društva, a ne nešto što je “neozbiljno” ili “opciono”. Žene treba da se oslobode tih predrasuda, da pokažu snagu i ne dozvole da ih društvo, čak ni prijatelji ili porodica, podcjenjuju u njihovom stvaralaštvu.

Ustupljena fotografija

Kada bismo se osvrnuli konkretno na primjere dobre prakse, na galerije, muzeje i centre za kulturu, šta bi ti i koga bi izdvojila kao pozitivan primjer koji i drugi treba da slijede?

Navela bih galeriju „Vagon“ u Banjaluci i „Manifesto2 u Sarajevu. Savremene galerije koje su  poznate po tome što daju priliku mladim i eksperimentalnim umjetnicima da se izraze, te pružaju platformu za različite vrste umjetnosti, od likovnih do multimedijalnih radova. Njihova otvorenost za nove ideje i inovativne projekte doprinosi razvoju umetničke scene u BiH i šire.

Jedna od stalnih stavki koje ljudi koji, bilo da stvaraju u nekom polju umjetnosti ili su samo konzumenti, jeste ta – da li umjetnik može da živi isključivo od svog rada? I da li je to u ovoj ekonomiji bar približno moguće?

To je pitanje koje se često postavlja, i mislim da je odgovor složen. U savremenom društvu, živjeti isključivo od umjetnosti, naročito u zemljama sa izazovnim ekonomskim uslovima, kao što je Bosna i Hercegovina, je vrlo teško. U većini slučajeva, umjetnici moraju da traže dodatne izvore prihoda, ili da se bave potpuno drugim poslovima da bi opstali.

Kako čovjek uopšte danas da preživi u bilo kojem polju djelovanja i imaju li umjetnici moć da pokrenu nešto, promjene, svijest kod drugih, bilo šta? I na koji način bi trebalo to da čine?

Umjetnici, kao i ljudi u svim drugim poljima, suočavaju se sa velikim izazovima u današnjoj stvarnosti – od ekonomskih teškoća, nesigurnosti, do preplavljenosti informacijama. Mi možemo koristiti svoj rad kao sredstvo za podizanje svijesti, izazivanje razmišljanja i promjenu mišljenja. Kroz umjetnost mogu se postavljati važna pitanja, kritikovati postojeći sistem, ili podsticati ljude da preispitaju svoju svakodnevicu i vrijednosti. Može to biti kroz vizuelnu umjetnost, performanse, filmove, muziku, pa čak i društvene mreže, koje omogućavaju umjetnicima da direktno komuniciraju sa publikom i šire svoja gledišta.

Šta bi bila neka tvoja univerzalna poruka za svakoga ko počinje da radi u svijetu umjetnosti, sada, u ovom trenutku, u ovoj državi i vremenu?

Biti iskren i prije svega raditi ovo zbog unutrašnje potrebe i želje za stvaranjem. Prihvatiti da se mora ozbiljno raditi i biti disciplinovan. I dobro se naoružati strpljenjem.

Impuls

Povezane vijesti

PROF.DR. SAMIR LEMEŠ: Dva najveća ekološka problema u BiH su korupcija i neznanje

Foto: Impuls Prof. Dr. Samir Lemeš, predsjednik upravnog odbora “Eko Forum Zenica” i dekan Politehničkog fakulteta Univerziteta u Zenici u razgovoru za Žurnal govori o...

Diva srpskog glumišta Gorica Popović za Impuls: Moja generacija nije uspela da popravi stvari, ali zato smo podrška mladima

Foto: Biografije "Zabrinjavajuće je što su Nušićeva dela aktuelna i dan danas kao i mnoge stvari koje se danas dešavaju na svetskom nivou. Čini mi...

Popular Articles